Bilo je to jedno nedjeljno jutro, prije otprilike dva tjedna, kada sam u nedostatku neke bolje ideje napravio nekoliko lijenih koraka do Charlieja. O tom kultnom zagrebačkom kafiću nedavno sam, baš na ovim stranicama legendarnog Večernjakova priloga Ekran, pisao neku nadahnutu priču u kojoj sam ga proglasio najboljim kafićem u gradu pa sam sada, evo, očekivao da će mi vlasnici spomenutog ugostiteljskog objekta, netko od uglednika koji tamo često obitavaju ili, što ja znam, bilo tko se tamo zatekne i prepozna me, sačuvati barem stolicu za svojim stolom. Da ne kažem, viknuti rundu…
Međutim, prevario sam se!
Nitko me nije bendao ni za suhu šljivu, a spomenuta gospoda ponajmanje.
Zauzeo sam stoga mjesto za šankom i, čekajući da mi ljubazni novi konobar pripremi kavu, na mobitelu počeo čitati Džamonjinu priču "Vrli pitac" kako bih izbjegao novine koje se i dalje bave ocjenama Milanovićeva sina, kada odjedanput:
"Dario Džamonja, znate za njega?", začuo sam neki šaptaj iza leđa.
Čuj, znam li za njega... Evo se upravo pripremam po uzoru na tu njegovu priču zabilježiti svoju svakodnevicu u Charlieju…
"Vi ste dopisnik iz centra, zar ne?", uslijedilo je odmah i drugo pitanje, ali zbog medicinske maske koju je ta osoba nosila preko nosa i usta nisam mogao razaznati je li muško ili žensko s malo hrapavijim, erotičnijim glasom.
Optimistično sam pomislio da je možda ona plavokosa djevojka sa šestog kata u mojoj zgradi, ona ima takav glas.
Ponadao sam se da je čitala priču i sada, evo, možda želi upoznati autora, stisnuti mu, za početak, barem ruku, ali vidjevši ispred sebe ipak samo jednog oronulog sredovječnog muškarca, brzo sam se vratio u Charliejevu realnost.
Naručio mi je pelinkovac i pomislio kako je time, bez sumnje, dobio pravo da sjedne pokraj mene...
"Tako je!", kratko mu odgovaram i prihvaćam piće. (Jebiga, to se u ovo doba visoke inflacije ipak ne odbija).
"Onaj što je pisao o Charlieju i njegovu najslavnijem gostu Ćiri Blaževiću?"
"Taj sam!", odgovaram spremajući mobitel u džep i ipak uzimajući novine kako bih mu dao do znanja da sam okupiran čitanjem.
"Poznajete li ga možda osobno?", pita me.
"Koga?"
"Pa, Ćiru!"
S obzirom na to da živimo u istoj zgradi i svako jutro dijelimo lift, a o čemu je ovaj čovjek po vlastitom priznanju već čitao, bilo bi neobično da ne poznajem trenera svih trenera i, kako sam u toj priči bio ustvrdio, susjeda svih susjeda!
"Poznajem!", odgovaram mu.
"I, kakav je on?"
"Fin!", kažem umjesto da samo odmahnem glavom i tako prekinem svaki daljnji pokušaj komunikacije.
"A Lustiga, našeg oskarovca koji je isto tu negdje živio te često dolazio u Charlie, jeste li poznavali njega?", pita dalje.
"Poznavao sam ga", kažem mu bez ulaženja u previše detalja. Za sebe sam čak zadržao i onu priču kada sam ga pitao o tome u kolikoj se mjeri Amerika promijenila nakon napada na Twinse, a on mi duhovito odgovorio da si prije zvao policiju kada izgubiš torbe, sada ih zoveš – dosjetio se genijalno – kada nađeš torbu.
"Kakav je bio?", nastavlja ovaj moj.
"Fin", kažem i nadam se da sam završio s ispitivanjem.
"Krunislav Olujić, on me zanima. Poznajete li njega?"
Iako je taj bivši predsjednik Vrhovnog suda i bivši glavni državni odvjetnik ujedno i bivši posjetitelj Charlieja, odnedavno, naime, svoju prvu jutarnju kavu ispija u susjednom kafiću, ne mogu osporiti da smo prije često znali sjediti u istom društvu.
"Aha!", odgovaram.
"Kakav je on?"
"Fin!", slažem na brzinu.
Krenuo sam ponovno listati dotad već pet puta pročitane novine i, nadajući se da će me prestati daviti ako se udubim u članak o ocjenama Milanovićeva sina, počinjem pomno proučavati kurikulum njegove gimnazije.
Nisam došao ni do ocjena na polugodištu, a vrli pitac sa šanka je nastavio...
"Kafić je i dalje u vlasništvu Braunovih, zar ne?"
"Da!"
"Pa, poznaješ li ga?"
"Koga?"
"Tog nasljednika. Bruno se zove ako se ne varam!"
Kako ne bih poznavao gazdu kafića u koji svakodnevno dolazim, a koji je tu ranije znao raditi i kao konobar. Uostalom, moja je generacija...
"Znam ga!", odgovaram, ali to da je nedavno postao otac ipak prešućujem. Ne bih, naime, želio da i njega zagnjavi ovako kao što to meni čini.
"I, kakav je on?"
"Fin!"
"A oni drugi?"
"Koji?"
"Imala je vlasnica Zdenka Braun još dva unuka, poznaješ li njih?"
"Oni su isto fini", kažem, lagano žaleći što sam danas uopće izlazio iz kuće. Jedan je nastavio obiteljsku tradiciju i postao Dinamov nogometaš, a drugi ima dva metra i već je zaludio pola cura u gradu.
Ništa od toga mu, naravno, nisam rekao.
"A poznaješ li Pupovca?", nastavio je moj inkvizitor bez milosti, očito znajući da i ovaj tu negdje u užem gradskom središtu radi...
"Poznajem!", kažem mu.
"Kakav je on, ovako uživo?"
"Fin!"
"A jesi li vidio...?"
"Nisam i neću!", prekidam ga rezolutno.
Mislio sam da sam ga se time riješio, ali, majku mu njegovu, nije se dao...
"A Sašu Zelepugina, našeg najpoznatijeg TV voditelja, poznaješ li njega?"
"Nažalost da...", kažem ja.
"Zašto nažalost?"
"Zato što je i on fin. Fina mu je i cijela familija, a supruga pogotovo".
"Kvragu...", podviknem, "fino mu je i društvo s kojim tu svake subote dođe na kavu".
Već me lagano počela hvatati panika da će ovaj odnekud izvući telefonski imenik i početi me propitivati od "A" do "Ž", ali kako mi je u međuvremenu viknuo još jednu rundu, morao sam ga trpjeti.
"Anitu Malenicu, poznaješ li nju?" "Duško Šibl?" "A Sukija iz Saloona, njega znaš?"
Slijede imena poznatih mi i nepoznatih ljudi, političara, sve od Tuđmana do Kosor, a ja po automatizmu odgovaram: "Fin!"
U jednom trenutku, nakon moga stotoga "fin", njega kao da je uhvatila nervoza ili umor od ovog surovog ispitivanja pa mi se, povisujući ton, bezobrazno obraća:
"Dobro, dopisniče, tebi su svi fini. Znaš li nekoga tko nije fin?"
Podižući pogled s novina prema suhom i naboranom licu čovjeka koji me upravo izložio ovoj nevjerojatnoj torturi, naposljetku odgovaram:
"Znam, pi... li ti materina... Znam tebe!"
Izlazeći iz Charlieja i hodajući pomalo ošamućen prema svojoj zgradi, tamo negdje kod ulaznih vrata, susrećem plavokosu susjedu sa šestog kata, koja je, kako će se ispostaviti, ipak čitala onu moju priču. Dodirujući mi nježno rame, govori kako joj se priča jako svidjela, posebno dio u kojem spominjem atraktivnu susjedu, i pita me kako je bilo u Charlieju, kafiću u kojemu bi, kaže, jednom prilikom voljela popiti piće sa mnom.
Iako sam u tom trenutku bio spreman svakome tko me to pita do detalja prepričati inkvizitorsku torturu kroz koju sam upravo prošao, a u odnosu na koju je i ona španjolska bila dječja igra, gledajući njezino prekrasno botičelijevsko lice i, nadajući se da ozbiljno misli to što je rekla, samo kratko odgovaram: "Fino!"
VIDEO Snimka s probe Lille&Jazz - pogledajte kako zvuči pjesma 'Smooth Operator' u njihovoj izvedbi