Praznina koja ostaje nakon Ćire nikad se neće moći popuniti: Koga sad tražiti da ispriča anegdotu...
Mene, međutim, nema potrebe da bilo tko zove. Ni za komentar, ni za prisjećanje, a o kratkom osvrtu na lik i djelo ne govorim. Ili, ne daj Bože, da ispričam neku anegdotu. Drago mi je da su to svi ovi gore navedeni učinili jer, jasno, bilo bi nepravedno pa i nemoguće ne kazati sve ono što pripada ovakvom ljudskom velikanu koji je zadužio zemlju, grad i narod, a siguran sam da bi i Ćiro sve to sa zadovoljstvom slušao, ali ja sam ostao bez svog najboljeg prijatelja i tu je, kako bi baš njegovi Francuzi u ovakvim trenucima rekli, jedino šutnja imala svoje mjesto.