Beogradska grupa Partibrejkers predvodi listu izvođača prvog dana festivala Brijačnica, koji će se 19. i 20. siječnja održati u Boćarskom domu u Zagrebu. Partibrejkersi su hrvatskoj publici jedan od omiljenih rock-bendova iz regije, s karijerom koja uz manje prekide traje od 1982.
Zagrebačka publika vas voli. Praktički ste tu svake godine?
Baš lijepo. Bilo bi bezveze da nas ne vole poslije toliko godina. Dolazimo sa svojim repertoarom, porukama, ritmom i energijom, a zagrebačka publika to voli još od onih prvih dana – 1983. godine.
Dosta se toga promijenilo od 1983., možemo li uopće usporediti scenu nekad i sada?
Probe s Brejkersima izgledaju kao da ne želimo dozvoliti da se ugasimo u sebi. Stalno pališ tu kotlovnicu energije koja te drži vitalnim. Glazba je fizički napor i drži te u stanju životne spremnosti, da si prisutan u životu. Mnogi ljudi više nisu prisutni u svom životu, nego žive od onog što im drugi daju i u teškoj su situaciji ako žele razmišljati. Nisu više vlasnici svog života. Ako živiš od glazbe, imaš pravo na svoje mišljenje i pravo na obraćanje ovom svijetu koji tumara, ide, a ne zna kamo je krenuo. Lijepa je to stvar, imati bend. Nikad nisam bio u vojsci ni igrao nogomet i košarku. Uvijek sam imao bend, svoju grupu ljudi koje je vodila ista ideja: da se dobro provedemo, dobijemo neku lovu, kažemo svijetu što mislimo i pokažemo mu da postojimo.
Na zadnjem albumu “Sirotinjsko carstvo” u istoimenoj pjesmi pjevate kako i “pošten čovjek može ispasti budala ako igra igru bez morala”. Kod vas to nikad nije bio slučaj?
Glazba nudi identifikaciju i stav, ono o čemu pjevamo u pjesmama. Prije smo teško pisali pjesme, trebalo nam je tri godine za 10 tekstova, a da što više odole vremenu, ne zastarijevaju. Bitno je da pjesme uvijek imaju istinitost i životnost. Što bih trebao napraviti? Ne mogu napustiti ideju da smo jedan od rijetkih rock’n’roll bendova i sada zadovoljiti tržišnu vrijednost. To su gluposti. Ne mora se ništa. Mora se samo umrijeti. A mi gledamo da se ne obrukamo do smrti. Ne opravdava te količina hitova, nego koliko si emocija pružio kroz neku pjesmu i pomogao čovjeku u nekom trenutku da izdrži uz tvoju pjesmu. Bitno je koliko si uspio odgajati publiku da ti na koncerte ne dolazi drogirana i pijana, da budu uz tebe, ne samo kao idolopoklonstvo. Ne treba mi da me danas slave, a sutra mi skidaju glavu. Danas se rijetko tko obraća ljudima na način da im kaže kako trebaju misliti svojom glavom. Vrijeme je straha i sugestije, vrijeme koje obeshrabruje. Živimo umjetno vrijeme. Ubrzavaju nas da ne bismo znali tko smo i što smo da bi lakše vladali nama.
Nažalost, neke se situacije ne mijenjaju jer ljudi na ovim prostorima kao da su navikli na svađe i podjele...
Svi mi koji govorimo narodnim jezikom smo primitivni. Nismo se mogli uzdići jer su nas uvijek rušili. Stalno neki ratovi, zbjegovi, netko je nekome kriv. Mi smo suviše mali. Nama upravlja birokracija, koja preko naših leđa ostvaruje svoje planove. Nije važno jesu li to lokalni ili svjetski moćnici. Možemo birati, ali odgovor je isti: nekulturni smo i zato je ovako. Ali nismo nekulturni zato što ujutro ne slušamo Šostakoviča ili Rubinsteina, nego zato što ništa ne znamo sačuvati. Ne znamo otkriti što nam je korist, a što šteta. Radi se o tome da smo suviše sj... na ovim prostorima. Svašta je prešlo preko nas.
Imate sina od 25 i kćer od 13 godina. Kakve ste njima savjete dali?
Bilo što da im kažem, oni će drugačije napraviti dok ne osjete na svojoj koži. Isto što su meni moji roditelji govorili, a sigurno i vama vaši: budi dobar i dobro će ti se vratiti. Važno je i da se brinu o sebi i ne ovise o drugom. Rekao sam im da razviju moć razmišljanja. Znanje vam nitko ne može uzeti. Međutim, ispada da im uvaljujem strah za njihovu budućnost. Nažalost, oni ne znaju za bolje. Rođeni su i žive u sranju. Svijet koji im ostavljamo ne vrijedi ništa.
Pa dobro, sigurno ste mogli na njih utjecati da slušaju kvalitetnu glazbu?
Naravno. Moja kći ide u glazbenu školu, trenira plivanje. U našoj se kući ne sluša turbofolk. Kad vrti programe na televizoru, svaki se put zgrozi kada vidi nakićene i svjetlucave rugobe. Grozi se i kad njene prijateljice to slušaju, ali znate kako onda bude? Tko odudara, taj zaudara u ovoj sredini koja plješće glupostima.
Vama zato ne nedostaje materijala za nove pjesme. Lani ste u Zagrebu bili i s grupom Škrtice, čiji je album bio pravo osvježenje na glazbenoj sceni?
Kada čovjek radi jednu te istu stvar, toliko se formira da na kraju počne odumirati u sebi. Ovo su neki drugi ljudi i drugo viđenje stvari. Mislim da smo na dobrom putu, pripremamo i drugi album. To su stvari koje imaju svoje uporište i korijen. Idemo dalje pa tko zna kamo ćemo dospjeti.
Osim vas, i vaš gitarist Anton predstavio je solo materijal. I on je, dakle, u kreativnom zanosu.
To nam je jedino preostalo. Ako sjedite kod kuće i ne radite ništa, polako atrofirate. Kad je tvoja uporišna aktivnost napadnuta, morate se braniti. To je kao kad imate prehladu pa se morate braniti. Tako i mi non-stop sviramo da ne atrofiramo. Evo, sad smo počeli svirati i neke pjesme koje nismo odavno svirali. Recimo, pjesma “Hej ti dole u mraku” napisana je 1985., a sigurno je opet aktualna.
Kako vam je onda kad vidite da te vaše starije pjesme pjeva publika koja se nije ni rodila kad su one nastale?
Zabrinuo bih se da mi dolazi samo gerijatrija. Malo mi je frka da se djeci ne ošteti sluh. A imate situaciju da roditelji koji nas slušaju godinama na naše koncerte dovode svoju djecu. Dobro je da dolaze klinci od 15-16 godina. Oni imaju poštovanja prema tome. Djeca su dobra dok ih mi ne pokvarimo. Većina tih klinaca ne shvaća našu glazbu jer nema uporište u obitelji. Nama je najbitnije da vidimo dobru energiju u publici. Evo, za Novu godinu svirali smo u Kotoru. Bilo je ekipe iz Sinja, Splita, Dubrovnika, Bihaća, Novog Sada. Bilo je prekrasno. Dosta je ljudima destrukcije, oni hoće zrno normalnosti jer to nas spašava u moru idiotluka. A mi dobivamo tu normalnost od publike. I to je ono što nam je drago.
U Srbiji se rock-scena razbuktala proteklih godina. Grupa Repetitor jako je popularna i u Hrvatskoj, tu su i drugi bendovi poput Straight Mickey & The Boyz, Artan Lili...
Nije problem u bendovima, nego u infrastrukturi. Loši menadžeri koji tek počinju pa misle da su pokupili svu pamet svijeta. Nema ni kvalitetnih rock-stanica, kao ni rock-časopisa. Uvijek je bilo to da se u rock bolje razumije ekipa koja nikad nije bila na sceni. Ne ulaže se novac. Šibaju nas do iznemoglosti, a ne ulažu ništa. Odmah ti ljudi misle da su veći od glazbenika. A bavljenje glazbom težak je posao.
Pratite li situaciju na hrvatskoj sceni?
Slabije. Nemam te kompjutore. Ja sam pećinar-roker. Ljudima je postalo normalno upaliti kompjutor i kopati po tuđem smeću. Sve te informacije koje ničem ne služe osposobljavaju te da budeš nesposoban. To smo sve opisali na albumu Škrtica. To se sigurno događa i Baretu kod vas.
Cane?Ne hvala!