Važno je govoriti o svim stvarima zbog kojih se ljudi osjećaju stigmatizirano ili zbog kojih ljudi osjećaju nepravdu. Važno je razviti dijalog, koji kod nas gotovo i ne postoji. Što se tiče multiple skleroze, do ovog projekta ni ja zapravo nisam znala kakva je to bolest. Komunikacijom i osvještavanjem bilo kojeg problema na pola smo puta za rješavanje istog. U ovom slučaju na društvenom planu shvatila sam da postoje neke jednostavne stvari koje bi omogućile oboljelima bolju kvalitetu života i možda će i ovaj projekt pomoći da se to dogodi – kaže glumica Ana Vilenica.
Autorica je projekta “Duet za jednog” koji će se premijerno prikazati u zagrebačkom Centru za mlade Ribnjak 20. siječnja. Drama Toma Kempinskog govori o violončelistici Jacqueline Du Pre čija je karijera prekinuta nakon što je oboljela od MS-a, a kada je Ana prije četiri godine pročitala tekst, potekle su joj suze.
– Vrlo me rijetko tako dirne tekst. To je bio razlog zašto sam tako dugo razmišljala o njemu. U mojoj karijeri bilo je još nekoliko takvih projekata koji su me uzdrmali, koji su mi bili posebno važni. Kad pogledaš unazad, jedino takvi ostaju u srcu – objašnjava Ana koja predstavu, koju režira Iva Srnec, postavlja u suradnji s umjetničkom organizacijom “Točka na i”. Osim premijere, planira objaviti dokumentarni film, željela bi organizirati okrugli stol na temu MS-a, a već razmišlja o novoj predstavi.
– ”Duet za jednog” klasična je dramska predstava koju radim s glumcem Tomislavom Krstanovićem, a pridružila nam se i mlada glazbenica Dunja Delač. U tekstu nismo mogli napraviti previše odmaka niti smo to htjeli, ali zato sam u suradnji s oboljelima skupila toliko materijala od kojeg bismo u 2019. voljeli napraviti predstavu “Skleroza”, više u stilu fizičkog teatra i tu se bavimo mišlju da uključimo ljude koji imaju MS – govori Riječanka koja se pridružila akciji “Osudite i mene” kojom se daje podrška Huanitu Luksetiću koji je osuđen zbog proizvodnje i nelegalnog posjedovanja indijske konoplje koju koristi za liječenje MS-a.
– Nije u redu to što se događa. Razgovarajući s nekim oboljelima, shvatila sam da neki od njih konzumiraju ulje marihuane. To su ljudi koji su u jednom trenutku svog života dovedeni do ruba te su odlučili pokušati sve za što su čuli da bi im moglo pomoći. Ono što društvo mora shvatiti jest da oni to nisu napravili iz zafrkancije, već iz očaja. Nevjerojatno mi je da čovjek koji je neizlječivo bolestan, koji se bori za normalizaciju svog života, i to radi sam jer nema podršku sustava, dobije dvije godine zatvora, a s druge strane svjedočim primjerima u kojima ljudi s daleko težim krimenima izlaze na slobodu jer imaju financijsku ili političku moć. Jasno, Huanito će se žaliti, to nije finalno, ali on je osuđen na dvije godine zatvora. Neizlječivo bolestan čovjek. Zar vi to ne osjećate kao nepravdu? Meni to govori puno o našem tromom i perverznom i korumpiranom sustavu, o neupućenosti ljudi, o nedostatku empatije. Ako se odnos prema Huanitu može promijeniti tako što ćemo podijeliti letke i upoznati ljude s tim slučajem, onda i nije bilo teško donijeti takvu odluku – zaključuje.
