Već tridesetak godina kraj kalendarske godine vrijeme je kad se može očekivati idući diskografski nastavak iz arhiva Boba Dylana. Upravo objavljen novi dio posvećen je koncertima u Japanu 1978., preciznije u tokijskoj dvorani Budokan. Dylan je u Budokan stigao u veljači 1978. Radilo se, kao što će se poslije vidjeti, o početku njegove svjetske turneje, u čijoj stanci je u Americi snimio i novi album “Street-Legal”, možda svoj posljednji “klasičan” album, prije goleme promjene koja će se 1979. dogoditi s gospel izdanjem “Slow Train Coming”, Dylanovim prelaskom na kršćanstvo i serijom religioznih albuma koja će, uz dolazak osamdesetih godina, prilično poljuljati njegovu dotadašnju poziciju neupitne zvijezde u svijetu glazbe.
Novo prošireno reizdanje “The Complete Budokan 1978” (Sony/Menart) dolazi kao četverostruki CD ili osam vinila. Vinilni box može se naručiti samo iz Japana, što je podsjetnik da je i originalni album “Live at Budokan” u ljeto 1978. bio objavljen samo u Japanu, da bi tek iduće godine dobio izdanje na zapadnim tržištima. Kao da je Dylan tada želio sakriti svoj koncertni album koji je dobivao redom loše kritike i bio proglašavan potpunim kolapsom i gubitkom kompasa, pogotovo od utjecajnih kritičara kakvi su bili Robert Christgau i Dave Marsh.
Danas je situacija sasvim drukčija i Dylan opet dobiva redom pozitivne kritike za potpuno izdanje iz Budokana, pa ispada da je “puno” nekad lošeg, danas dobro. Kao i uvijek kod Dylana, bitan je kontekst. U čemu je bio problem da su skoro 45 godina kasnije neki “progledali”? Slično kao i kad je veliki Grail Marcus 1970. dočekao Dylanov album “Self Portrait” recenzijom s početnim riječima “Kakvo je ovo sranje?”, da bi prije nekoliko godina pisao hvalospjeve proširenom izdanju “Another Self Portrait”.
Razlog je, među ostalim, i u tadašnjoj radikalnoj Dylanovoj promjeni, na koju ljudi još nisu bili naviknuti, a upravo su njegove stalne izmjene stvaralačkih pozicija nakon te turneje postale redovita pojava, dapače, nešto što je s godinama postala Dylanova najveća prednost.
No, najveći šok bio je što se, za razliku od prethodnih turneja s The Band 1974. - zabilježene na dvostrukom albumu “Before the Flood” - ili live albuma “Hard Rain” iz 1976., ovaj put Dylan pojavio u daleko konvencionalnijem, mirnijem izdanju, kao pomalo starmali singer/songwriter i “pjevač svojih pjesama”, a ne razuzdani mladoliki umjetnik kakav je bio nekoliko godina ranije. Dodamo li tome flautu koja je “vodila” nekadašnje himne poput “Mr. Tambourine Man” ili reggae aranžman “Don’t Think Twice It’s Alright”, sve je prije zvučalo kao umivena revijalna glazba nalik “A strani” ili “The Voiceu”, a ne provokatoru koji je mijenjao svijet.
U kutiju su uključena dva čitava koncerta iz Budokana, održana 28. veljače i prvog ožujka 1978., s pridruženom knjigom, novim esejima i starim fotografijama, te preslikama originalnih ulaznica, plakata i promo fotografija, a u prodaji je i jednostruko CD izdanje “Another Budokan” s izborom 16 ranije neobjavljenih pjesama s koncerata. Znamo li da je 1978. između nekoliko dijelova turneje snimio album “Street-Legal”, održavao zanimljive probe s bendom u Los Angelesu (čije snimke su u kolekcionarskim krugovima desetljećima), te drugi dio turneje u SAD-u krajem 1978. pretvorio u puno strastveniju koncertnu priču - poslušajte piratsku snimku koncerta “Hush, Hush, Sweet Charlotte” - očito se otvara prilika za idući dio Dylanove edicije “The Bootleg Series” koja bi mogla pokazati što se sve te 1978. događalo i dati sveobuhvatnu sliku stanja Dylanova uma i mogućnosti.
VEZANI ČLANCI:
Do koje mjere je Dylan te godine bio nejasan, ili njemu samome nisu bile jasne neke stvari, pokazuje i podatak da je upravo “Street-Legal” bio njegov jedini studijski album koji je doživio tonski remiks početkom dvijetisućitih, jer je nerazgovijetan zvuk originala i amaterski prvobitni miks djelovao kao “šuplja kanta” a ne zvuk 11-članog benda koji je “jeo instrumente” (producent studijskog albuma i koncerta u Budokanu bio je isti čovjek, Don DeVito).
Kao što je “Street-Legal” mogao zvučati drugačije, mogu to i koncertni u Budokanu, pa verzija u novim miksevima, osim 36 ranije neobjavljenih snimaka (ili 11 novih pjesama spram nekadašnjeg dvostrukog albuma), daje širi kontekst cijelom pothvatu. No, nije tadašnji Dylanov problem bio samo zvuk i kako ga zabilježiti, već i koncepcija nastupa s kojom se krenulo u Japanu. Najzanimljivije je što su nastupi u Japanu bili održani daleko od pažnje zapadne javnosti, dijelom i kao gaža za zaradu zbog prethodnog gubitka novaca u brakorazvodnoj parnici. U te tri godine promijenilo se puno toga, ne samo na planu bračne veze. Sjajnu prethodnu turneju “Rolling Thunder Revue” Dylan je tada problematično ispresijecao igranim, glumljenim dijelovima u četverosatnom filmu “Renaldo and Clara” koji je neslavno propao u američkim kino-dvoranama i prouzročio ozbiljan financijski gubitak. Taj gubitak želio se namaknuti upravo sa 11 koncerata u Tokiju i Osaki, da bi nakon toga Dylan turneju protegnuo na golemih 114 koncerata 1978. godine. Ako danas na Netflixu pogledate “Rolling Thunder Revue: A Bob Dylan Story by Martin Scorsese” o toj prethodnoj turneji 1975., bit ćete oduševljeni i dojam će biti sasvim drugačiji. Ukratko, Dylan je često znao upropastiti materijal koji je imao u rukama, za što su “Renaldo and Clara” i originalni album iz Budokana dobar primjer.
Kad danas čujete čitave koncerte iz Budokana, jasno je da pjesme poput “Repossession Blues”, “I Threw It All Away”, “Girl From The North Country” ili “To Ramona” s prvog koncerta u Budokanu, a pogotovo “One Of Us Must Know (Sooner Or Later)”, “Oh, Sister”, “Simple Twist Of Fate”, “You’re A Big Girl Now” ili “Tomorrow Is A Long Time” s drugog, itekako mijenjaju ukupan dojam koji je tada ostao isključivo na najpoznatijim Dylanovim pjesmama koje je objavio 1978. i koje je zahtijevao organizator koncerta kao reviju najvećih hitova.
Najveći šok bili su novi, sirupasti i umiveni aranžmani starih klasika. Kad se album pojavio kao “dokaz” turneje, bilo je jasno da se radilo o svojevrsnoj Dylanovoj “Las Vegas epizodi” nalik prethodnim pothvatima Elvisa Presleyja u hotelima Las Vegasa, u kojoj se do tada neupitna zvijezda predstavila milozvučnim, besprijekorno uvježbanim pratećim sastavom koji je profesionalno, ali bez krvi i strasti odrađivao repertoar “ostarjelog” Dylana. Mada, imao je samo 37 godina, ali to je bila starost za tadašnje poimanje rock mladosti.
Dylan se u Budokanu, djelomično i zbog fine i pristojne japanske publike, predstavio s manje energije, u revijalnom tonu hitova odsviranih umiljatim, komercijalnim putem. Ako je to tada bio šok mnogima, puno bolje zvučao je jesenski i zimski dio turneje krajem 1978., kada je Dylan u Americi (ili tog ljeta na velikom britanskom koncertu u Blackbusheu gdje se okupilo par stotina tisuća ljudi) bio u daleko jačoj vatri strasti na pozornici. Postoje i konkretna svjedočanstva (piratske snimke) o tome koliko se s pratećim sastavom raspištoljio nakon što su se uigrali nekoliko mjeseci. Baš zbog toga prilika je da se neke od tih snimaka pojave na vjerojatnom “The Bootleg Series” boxu kao kontra-argument i dokaz što se sve s tim zvukom, svirkom benda i konceptom moglo i uspjelo postići.
Kako god bilo, “The Complete Budokan 1978.” u novom izdanju ostaje primjerom konvencionalnog Boba Dylana za najširu publiku. U trenutku kada nije bio siguran kojim smjerom krenuti dalje pomogao se repertoarom najpoznatijih pjesama koje nikada u karijeri, ni prije niti poslije, nije svirao u ovako razgovijetnom i razumljivom izdanju. Vrhunski prateći sastav prekaljenih profesionalaca može vam ići na živce, kao i umiveni aranžmani pjesama, ali, s druge stane, nakon svih diverzija koje je napravio, godilo je čuti malo “normalnog” Dylana.
Suvišno je reći, već krajem te turneje 1978. stvari su se odmotale u radikalno drugačijem smjeru, a Dylan pronašao strast i borbenost iduće faze rada koja će biti unikatna ne samo za njega, već i za bilo koju rock zvijezdu tog kalibra. Na jednom od posljednjih koncerta Dylan je “pronašao Isusa” (još mu je netko iz publike bacio ogrlicu s križem na pozornicu), i već iduće godine s novim, “manjim” bendom, albumom “Slow Train Coming” i pripadajućom turnejom po manjim prostorima u Americi demonstrirao je borbenost i strast nove etape rada kakve uopće nema na “običnim” koncertima iz Budokana. Ali ima vrhunskih pjesama čovjeka na rubu “starosti” koji pokušava pronaći svoju novu poziciju i usput zaraditi nešto novaca.
VIDEO: Tamburaši spasili Maju Šuput: 'Bila je s prijateljicom, molile su nas da budemo s njima'