Zlatan Stipišić Gibonni opet iza sebe ima rekordnu sezonu, premda ne voli rekorde. No uspjeh albuma “Familija” s Oliverom, rasprodani koncerti, pet osvojenih Porina i Večernjakova ruža pokazuju da nakon dulje stanke posljednju godinu opet vlada domaćim terenom. Za 21. listopada najavljuje veliki koncert u Areni Zagreb.
Koliko ti znači Večernjakova ruža za glazbenika godine, s obzirom na to da su stigle tisuće glasova poštom i mailovima? To je velika publika i direktan izbor s terena.
To kad narod odluči, to je neprocjenjivo, stvarno mi je drago. Jedino mi je žao što nije bio i Oliver jer je to naša zajednička nagrada. Stvarno sam zahvalan ljudima.
Među nominiranima je bio i Matija Dedić, tvoj prijatelj i suradnik.
Tim više vrijedi nagrada. To je jaka konkurencija, ali ih zapravo ne doživljavam tako jer su mi većina prijatelji i veselim se svakom njihovom uspjehu. Po stoti put ću ponoviti: ja se divim talentu, ne stavljam muziku po ladicama pa da pratim samo nešto. Ovo su sve ljudi koji su ostavili ozbiljan trag u glazbi, ne samo ove godine nego desetljećima. Veselim se što smo mi dobili, ali da je dobio i netko drugi – to bi bilo prirodno.
Čini mi se da imaš grižnju savjesti zbog prekomjernog uspjeha i da stalno sakupljaš ljude i suradnje, od Urbana do Bareta, Stefanovskog, sad Olivera. Bi li mogao bez njih, ipak su to tvoje pjesme?
Znaš kako ti ja gledam, da budem iskren a da ne ispadnem patetičan: stvarno mislim da je život kratak i da ga ne treba ograničavati egom. Ego je strašan neprijatelj kreativnosti ako upravlja tobom. Dovodi te u situaciju da postaneš sam sebi dovoljan, a to je najbolji trenutak da sam sebi zabiješ autogol. Volim ljude koji pršte od talenta i energije i volim iz te neizvjesnosti vidjeti što će se roditi. Nije to tako nemoguće. U svijetu, u povijesti, ne samo u glazbi nego i na filmu i u književnosti ima različitih primjera. Ima čak i pojava da se pisci nađu pa napišu zajedno knjigu, što je možda najveći iskorak jer je knjiga nešto krajnje intimno. Konkretno, ima odlična knjiga “Split za početnike” Ivice Ivaniševića i Renata Baretića. Meni je to nešto intimno, a onda kad se dogodi uspjeh, ljudi kažu: “Normalno, on je to znao, to je kalkulacija.” Ma, nikad ne znaš što će ispasti na kraju.
Jesi li iznenađen što ti je album s Oliverom, kao mirna i zahtjevnija cjelina, tako dobro prošao na tržištu i u javnosti?
Nažalost, album je danas mrtav format. Više ga gotovo nitko ne kupuje, kao da ne postoji; većina ljudi sluša pojedine pjesme. Evo, baš gledam, u automobilima od 2015. do danas više nema CD playera. Tako da mi je to najveći uspjeh i najsjajnija zraka sunca da su ljudi željeli album. Imali smo nevjerojatan rezultat: u prvih mjesec dana 28.000 ljudi kupilo je album u Hrvatskoj, što skidanjem što fizički CD. To je fantastičan uspjeh za današnje stanje.
Jesu li do tebe došli zlonamjerni komentari da si radio s Oliverom jer nisi bio siguran u samostalan uspjeh? Naravno da je nakon ovoliko pothvata koje si napravio bedasto tako razmišljati, ali moram te pitati jer ljubomorni ljudi i tako komentiraju.
Čuo sam za to, ali s tim se teško boriti. Kaže Danilo Kiš da je kleveta najučinkovitije oružje kojeg se čovjek dosjetio: ako ne demantiraš znači sram te je i pritajio si se, ako ideš demantirati, znači kriv si i pravdaš se. Nikad se ne možeš ugrijati na toj vatri s obje strane. Ili griješ ruke, pa te zebu leđa ili obratno. Jednostavno, nema tu spasa. Govorio sam od početka, još dok smo bili u studiju, da je to album za našu dušu. To je off projekt, nismo znali kamo to vodi i to je jedina istina.
Tim više što nisi gramziv, ti si jedini domaći autor tog kalibra koji ne daje svoje pjesme drugim pjevačima, a to bi bila velika zarada. Stišću li te još da im napišeš pjesmu?
Naravno, ali ja ti mislim da ako pjesma nije dobra za mene, onda nije ni za drugoga. Zadnji put pjesmu sam napisao 2002. Oliveru za album “Trag u beskraju”, a inače sam pjesme pisao samo za troje ljudi. Dini Dvorniku napisao sam 17 tekstova, Tedi Spalato je pjevao jednu i Oliver nekoliko. S tim da je s Dinom bila drukčija suradnja jer je baš on bio inspiracija za sve te pjesme koje inače i ne bih napisao. A bio sam jako dobar s Oliverovim pokojnim bratom Aljošom, koji je uvijek govorio da bi Oliver trebao pjevati još neke moje pjesme koje sam sâm otpjevao, da bi im dao nešto novo. Tako da je Aljoša bio veliki navijač za našu suradnju. Nikad ne pišem pjesmu svjesno, razmišljajući tko bi je mogao pjevati. Ali recimo slušao sam neki dan 2Cellos, koji su obradili jednu moju pjesmu i to zvuči izvrsno. I bez teksta se probija ta emocija... Ne znam što još da kažem u svoju obranu, ha-ha.
Imaš ozbiljnu listu klasika iza sebe, ali bi li bio nesretan da nedavno nisi dobio Porina i za album godine a da si dobio ostala četiri?
To mi je jako važno, jer sam bio generacija koja je rasla s vinilima i kasetama, a kad se pojavio prvi CD, govorilo se da ne može preskakati kao gramofonska ploča, neuništiv je, može trajati vječno... Uglavnom je postojao stav da sad više ne snimamo albume, nego kao da spremamo nešto u vremensku kapsulu. Puno je veća odgovornost bila tada jer će svaka greška biti vječno sačuvana, ha-ha. Tako da imam veliko poštovanje prema albumu, kao da je to zauvijek i ne bi se čovjek trebao s time igrati.
Kako si se raspodijelio između samostalnih koncerata i nastupa s Oliverom?
Na početku smo to zamislili puno intimnije nego što je na kraju ispalo. Mislili smo svirati samo nekoliko manjih koncerata, ljetnu pozornicu u Opatiji, dva-tri u Lisinskom i na Peristilu u Splitu. Ali je sve skupa toliko naraslo i izazvalo zanimanje publike da smo na kraju završili u velikim arenama, od Splita do sarajevske Zetre. Dosad smo svirali deset koncerata i još ćemo odsvirati četiri, a ja redovito nastupam i samostalno.
Potkraj godine, 21. listopada, sviraš veliki samostalni koncert u Areni Zagreb. Kako si ga zamislio? Osim na Trgu bana Jelačića lani, zadnji put si u Zagrebu dvaput zaredom napunio Cibonu prije sedam godina.
To će biti moj najzahtjevniji koncert dosad, tako sam ga zamislio, od scenografije nadalje. Znam da mi to možda i nije potrebno, ali ja do tih stvari držim. Premda znam da mnogi neće doći zbog spektakla, nego zbog pjesama, smatram da trebam napraviti sve što mogu. Bilo je perioda kad nisam mogao, a htio bih se odužiti svima onima koji me prate. I publika osjeti kad se pozorno pazi na sve stvari oko koncerta. Mislim da će biti izvanredno, provest ću publiku kroz cijelu svoju karijeru.
>>Ružu ću rado pokazivati svojim gostima jer je jako važna i izrazito lijepa
>>Oliver: Danas nema dobrih pjesama. Čuda od golotinje do ludosti su u prvom planu