'Godinama planiram kupiti zemljište u Lici i sagraditi planinsku kuću, ove godine će se to i dogoditi'

Serijalima "Stani u Zagorju", "Stani u Lici" te "Stani na otoku" HRT-ova novinarka Andrea Buča upoznala nas je sa živopisnim likovima i mjestima čije znakove na cesti često ni ne primijetimo, a svakako vrijedi zaustaviti se u tim mjestima, upoznati s lokalcima, isprobati specijalitete tog kraja i uživati u netaknutoj prirodi. Andreino putovanje na otoke, Liku i u Zagorje bilo je odlično prihvaćeno kod publike i pozitivne reakcije sigurno su ohrabrile autoricu da krene u novi putopisni serijal te sa svojom ekipom prođe 680 kilometara dugu Jadransku magistralu i gledateljima kroz šest epizoda ispriča skrivene priče ceste koja je nekada bila žila kucavica Jadrana. Kakve priče su Andrea i njezin vrijedni tim pronašli na vijugavoj i nepredvidljivoj magistrali gledamo utorkom na Prvom programu HRT-a u terminu od 20:15 sati, a dio tih priča i doživljaja s Jadranske magistrale Andrea nam je otkrila u intervju.

Sada kada je serijal "Na Magistrali" montiran i spreman za emitiranje, kako ste zadovoljni finalnim rezultatom?
S obzirom na to da se radi o cesti koja ima dugu povijest, koja je slavne dane uživala kad sam ja bila dijete, trebalo je mnogo istraživanja, kopanje po arhivskoj građi, a onda i priprema te snimanje 680 kilometara duge magistrale, zadovoljna sam.

Koji dio serijala je vama posebno drag ili možda bolje reći koji dio Jadranske magistrale vas je posebno dojmio i možda ga sada gledate iz druge perspektive?
Svi oni dijelovi gdje planine izranjaju iz mora, svi pejzaži koji uključuju plavo-zeleno kroz koje vijuga Jadranska ljepotica su senzacionalni, bilo da se radi o Podvelebitskom dijelu i onom Biokovskom - najljepša je gdje nema mnogo prometa, gdje priroda dominira. Kad gledam materijale u montaži, najljepša je iz zraka.

Koje su vama prve asocijacije i uspomene na Jadransku magistralu, vjerujem da ste puno puta prošli određene dionice?
Dok sam bila dijete, nije bilo drugog puta, kolektivno je pamtimo svi koji smo se vozili na zadnjem sicu s vrećicom u ruci, nema zavoja gdje nisam povraćala. A tek autobusne avanture: šest sati Zadar - Rijeka, bile su to muke, a danas ih se sjećam s užitkom. Kad je vrijeme imalo sporiju dimenziju.

VEZANI ČLANCI

Kao i kod snimanja prethodnih serijala, upoznali ste puno zanimljivih sugovornika s neobičnim životnim pričama, recimo jedna od njih je i Tanja Šošić iz Brela?
Tanja je senzacija, cijeli film o tom divnom biću bio bi malo. Brela su posebna, toliko je kreativaca, umjetnika, glazbenika, kažu da je to zato što u Brelima imaju sve, a kad imaš te divne poglede, onda je inspiracija zajamčena. Osim njih, ekipa na Neretvi je sjajna, Komin, Opuzen, ušće... to je Dalmacija kakvu svi pamtimo i koju je trebalo konzervirati.

Vjerujem da ste i tijekom snimanja i u samoj okolici magistrale pronašli zanimljive prirodne bisere i zanimljive sugovornike, gdje ste sve skrenuli i što ste otkrili?
Najdraže mi je zgaziti ili se provozati makadamom, jedva sam dočekala da dođemo na Makarsku rivijeru u utorak, dan za trgovanje u Zadvarju - kad se spoje vlaji i primorci, iskre frcaju! Iz Zadvarja preko Pavića mosta na Cetinu, kupanje u hladnoj rijeci prije povratka na asfalt je bio gušt. Zavratnica! Skrivena uvala u PP Velebit, u kojoj je početkom prošlog stoljeća ljetovala praška i bečka elita. Konavoske stijene i Kojan Koral, Grude i priča o dudovom svilcu, toliko je lijepa ova zemlja i toliko bogata da uvijek nešto novo i nepredvidivo doživiš i saznaš. I zato je moj posao bogom dan, vječno istraživanje i izražavanje.

Koju ste zanimljivu informaciju saznali o toj žili kucavici Jadrana, koja je napravila puno i za razvoj turizma u Dalmaciji?
Upravo to, nije napravila puno nego smo zbog nje postali turističko odredište. Magistralu su gradili u fazama, zadnji kilometri su izgrađeni 1965., već sljedeće godine nespremni Jadran bilježi dvostruki broj gostiju. Život je s magistralom postao lakši, ljudi su se okrenuli turizmu, bili su dobri domaćini, to je vrijeme otkrivanja Mediterana i mi smo bili dio svjetskog trenda. Ideja godišnjeg odmora približila se i našim ljudima, odmarališta, vikendice, regres, putovalo se dugo i sporo, ali se stizalo. Oduševila me izgradnja mostova, bili smo napredna građevinska sila i rušili smo svjetske rekorde u izgradnji lučnih mostova. Veli Jože čelična ruka Brodospasa spojio je nespojivo, danas samo prijeđemo i ne razmišljamo o tome. Bila su to entuzijastična vremena.

Vjerujem kako se tijekom snimanja puno toga ne odvije prema zacrtanom planu, koja vam je situacija tijekom snimanja zadala glavobolju?
Kad snimate cestu i promet, a pri tom nemate stajalište gdje biste htjeli stati, nemate mogućnost izrežirati neku scenu, snimiti defile oldtimera ili motorista od Senja prema Karlobagu, u kontinuitetu bez da se u kolonu ubaci neki kamper. Snimanje mjesec i pol usred sezone, po najvećoj vrućini, ponekad je neizdrživo - i gladan si, i žedan, i znojan, i cijedi se šminka, a boli te i glava. Moraš, stisneš zube, pogledaš u raspored i ideš dalje. I kad dođeš do kraja, zbrojiš što je sve za nadosnimiti, pa opet kreneš ispočetka, od Rijeke prema krajnjem jugu. Napravili smo 4500 km snimajući 680 km dugu D8, i još bismo toliko mogli. Uvijek je nešto ostalo nesnimljeno…

Tko je uz vaš još zaslužan za ovaj putopisni serijal, tko su ljudi iz pozadine koji su dali svoj obol "Na Magistrali"?
Magistralnu ekipu čini dobar stari snimateljski tim: Marjan Živić i Milan Latković, tonski snimatelj i vozač drona Niko Gulam, asistent režije Juraj Krušlin, vozio nas je Vedran Miočić; istraživala sam Magistralu s vrijednom Tinom Lončar, serijal su producirale Sanja Knez i Ana-Marija Validžić. U postprodukciji su montažerke Ana Štulina i Sandra Mitić, kolorira Filip Tot, a ton obrađuje Robert Stanić. Sjajnu špicu, kao i prethodne, napravio je vizualni umjetnik Ivan Marušić Klif.

Na HRT-u ste već dvadeset godina, sjećate li se svojih prvih dana na Prisavlju i prvog zadatka?
Htjela sam napisati floskulu "svako vrijeme nosi svoje", ali da, ponekad su takve izreke s razlogom. Meni su prvi dani bili sjajni, završila sam fakultet i počela raditi u Zabavnom programu, nije mnogo prošlo povukli su me u Mozaični, gdje sam za "Nedjeljno popodne" snimala intervju rubriku "Bučom u glavu" i tu sam se zapravo brusila za sve ovo što je uslijedilo. U međuvremenu sam radila i u Informativnom, reporter i urednica, a onda sam shvatila da se zapravo želim baviti režijom i najjednostavniji način je bio da upišem Akademiju. Magistrirala sam režiju dokumentarnog filma, ali sam i dalje bila TV reporter, voljela sam snimati ljude, neobične, karakterne, entuzijaste, snažne i borbene koji žive s prirodom i od prirode. I tako vrludajući zaleđima, planinama, makadamima, sazrelo je vrijeme da napravim prvi putopisni serijal o Hrvatskoj, "Stani u Lici", nakon njega je uslijedilo Zagorje pa pučinski otoci u "Stani na otoku" i evo me na Magistrali, dvadeset godina kasnije.

Je li odabir studija novinarstva bio slučajan ili ste već davno prije upisa znali da je to vaše idealno zanimanje?
Upisala sam novinarstvo jer sam voljela jezik, puno sam čitala, bila sam u filozofima do grla, zanimala me i povijest, geopolitika, ali sam znala da ću raditi na televiziji, da ću biti reporter. I tako je ostalo do danas, danas sam terenac drugog kalibra i puno više od informacija zanimaju me emocije i nije mi važno što nego kako. Možeš se izraziti na stotinu načina, do publike dopiru samo rijetki.

Sjećate li se možda svoje najluđe ideje za neki televizijski prilog, je li bilo nešto što vam se činilo jednostavno na prvu, a pretvorilo se u pakao?
O moj bože, realizirala sam mnoge sulude ideje, ali već sedam godina snimam samo putopisne serijale pa je na raniji, novinarski rad pao dobar sloj prašine, al sjećam se jednog, uoči blagdana Svih Svetih snimala sam reportažu o najpopularnijim ljesovima na tržištu, u pogrebnom poduzeću u Radićevoj. Na kraju sam u jedan legla i zatvorili su me, sjećam se i stand up-a "na vama je samo da umrete, sve ostalo prepustite njima" - bilo je zabavno!

Vrijede li za vas stihovi "Ja sam skitnica, bježi mi se često..."? Volite li putovati i neovisno o poslu i serijalima koje snimate?
Pustolov sam po prirodi, naravno da volim putovati, ali kad? Dok se odmorim od proizvodnje serijala, koja traje i traje i kao da nema kraja, već neki novi projekt zakuca. Morat ću presložiti prioritete i dati si oduška. Plan je neka Šri Lanka, neki otok na istoku.

Ovaj i prethodni serijali odvoji su vas od obitelji na više od mjesec dana, kako kao samohrana mama posložite logistiku kada ste na snimanju, što je najteže?
Teško, ali naučiš s godinama. Snimamo ljeti kad su klinci na moru, s obitelji, životinje su na čuvanju, ja na terenu. Na "Stani na otoku" je i stan bio u adaptaciji pa su majstori bili na gradilištu, biti na pučini je bilo toliko stresno, naravno ništa od tog se na ekranu ne vidi, ali trebalo bi snimiti jedan serijal o tome, behind the scene.

Vjerujem kako ovakav tempo snimanja iscrpi i fizički i psihički, kako se oporavljate nakon snimanja?
Snimanje je iscrpljujuće, ali postprodukcija je jednako gadna, tome nema kraja, puno je posla i stresno je sve do emitiranja zadnje epizode. Onda kad je sve gotovo, iako se čini da nikada nije, povučem ručnu i dolazim sebi, planinarim često, daleko sam od buke i onda rješavam životne zaostatke. Već godinama planiram kupiti zemljište u Lici i sagraditi planinsku kuću, ove godine će se to i dogoditi. Tako ću se oporaviti, prebacit ću se na novi, životni projekt!

Koliko vam znače povratne informacije od gledatelja, sjećate li se neke upečatljive poruke za svoj rad?
Stalno mi se javljaju ljudi, stalno se i prikazuju moji serijali. Gledatelji vole stil i pristup, neposrednost, vizualni identitet i ljepotu i onda se dogodi magija, stvori se neka snažna veza sa mnom, s protagonistima, bliskost s temama o kojima govorimo i kojih se dotičem. "Stani na otoku", mali serijal o pučinskim otocima, izazvao je takve emocije i reakcije da je nadišao koncept putopisa i postao tema. U vrijeme kad brzinski konzumiramo i još brže zaboravimo TV sadržaj, taj se putopis uspio oduprijeti tom trendu i postavio nove standarde, čak i meni koja sam ga stvorila, neponovljive.

Poljulja li vas kritika ili se dobro nosite s kritikama vašeg rada?
Kao i sa svime u životu, i s kritikama se dobro nosim.

Imate li već ideju za novi serijal, možda je vrijeme da nas upoznate sa Slavonijom?
Još sam glavom u "Magistrali", ali kad budem kuhala novi projekt, vi ćete znati prvi!