Na putu

Gromoglasni ženski dodir u tipično muškom svijetu

Gromoglasni ženski dodir u tipično muškom svijetu
26.02.2010.
u 17:06
Film Jasmile Žbanić “Na putu” puno je zreliji i manje tezičan film od “Grbavice”, odnosno pitanja i problemi koje otvara bolje su ugrađeni u tkivo priče.
Pogledaj originalni članak

Pretpostavimo li da je Jasmila Žbanić osvojila Zlatnog medvjeda za “Grbavicu” dobrim dijelom zbog njegove tematike, drame majke koja je rodila dijete nakon četničkog silovanja, a ne isključivo zbog kvalitete, u svemiru nije narušena nikakva ravnoteža. Njezin drugi film “Na putu” također donosi “epizodu” iz suvremenoga bosanskog života, dakle po ukusu festivalskih žirija, a ovoga je puta i zanatska strana priče doista na razini koju biste očekivali od pobjednice tako važnog festivala.

“Na putu” je puno zreliji i manje tezičan film od “Grbavice”, odnosno pitanja i problemi koje otvara puno su bolje ugrađeni u tkivo priče. A priča govori o mladom paru Amaru (Leon Lučev) i Luni (Zrinka Cvitešić) čija ljubav dolazi na kušnju kada Amar spas od životnih problema počinje nalaziti u radikalnom islamizmu i postaje pripadnik vehabija.

 Jasmila Žbanić izvrsno gradi priču od njihove krajnje urbane i svjetovne svakodnevice, preko prvih krhotina u odnosu do potpunog udaljavanja, prikazujući svijet ekstremnog islamizma iz ženske perspektive. Luna nema puno razumijevanja za Amarov izbor, ali to je samo jedan od pogleda; drugi, drukčiji i dublji ženski pogled predstavljen je kroz lik Lunine bake (Marija Kohn) koja na svečanom ručku naredi Amaru da bude kuš (“sikter!”), kada ovaj počne držati predavanje o islamu, odgovarajući da ona nije ništa manje muslimanka ako njezin muž pije rakiju. Film ne sudi nikome, kroz niz likova pokazuje različite stavove prema vjerskom ekstremizmu, a o opisivanju njihove militantne strane ponekad se koristi “jasnim dvosmislenostima” (“nama treba dobrih boraca”, kaže jedan od vođa vehabija).

No, ponajprije je to priča o udaljavanju dvoje ljubavnika, pri čemu su jednako koliko i redateljica zaslužni izvrsni Leon Lučev i Zrinka Cvitešić koja je uspjela ostvariti ono najteže u glumi - biti živ lik. Toliko spontanosti, djelomično zapanjenosti nad Amarovom transformacijom, djelomično pokušaja razumijevanja, odavno nismo vidjeli u filmovima s ovih prostora.

 Netko će reći da pravi film počinje tamo gdje ovaj staje; doista, bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi jedna rohmersko-chabrolovska ruka opisala što se dalje događalo, ali to je već drugi film koji bi bilo jednako zanimljivo vidjeti, koliko i neki novi film J. Žbanić u kojem će svoj ženski dodir iskazati bez sudara s velikim društvenim temama i problemima. U kojem će prikazati sebe i svoj svijet. Navijamo za to.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

LU
lulu
17:30 26.02.2010.

e od ove cvitesicke mi je zlo, em je uzasno iritantna i non stop se krevelji, em su njene jedine zapazene uloge one u kojima se je jebala...valjda niti jedna nije htjela bit tolki egzibicionist (pardon,umjetnik...)...za male pare pa su nasli nju...privatni zivot ne zelim previse komentirat, al od svih slobodnih muskaraca (koje ocito mozes zadovoljit kak oces) ti se napiknes na nekog ozenjenog mlatimudana, razoris djeci obitelj, prevarenu zenu s tim povlacis po novinama, uzas ... ljubav je lijepa, al ne prek mrtvih..