HRT-ova reporterka o dojmovima iz Tokija: 'Radili smo po 12 sati na dan, a na život tamo teško bih se navikla'

Odlazak na Olimpijske igre nije samo san i čast sportašima koji su uspjeli izboriti svoj odlazak na najveće sportsko natjecanje nego i sportskim novinarima koji dobiju priliku izvještavati s Igara. Čak četiri puta pošlo je to za rukom HRT-ovoj novinarki Zrinki Grancarić, koja se prije dva tjedna vratila iz Tokija, u kojem je provela nepuna tri tjedna. Iako su je gledatelji HTV-a navikli gledati u političkim vodama i za kormilom emisije "Otvoreno", svestrana Zadranka još je jednom dokazala da se odlično snalazi i na sportskom terenu. O dojmovima iz Tokija, prvim pandemijskim Olimpijskim igrama, politici, ali i planovima za odmor sa Zrinkom smo razgovarali dan nakon njezina povratka iz Japana. 

Iza nas su još jedne Olimpijske igre. Kakve dojmove nosite kući iz Tokija?

Tokio je impresivan, golem, u nekoliko zgrada stane cijeli moj Zadar. Ljudi su na trenutke nametljivo ljubazni, bude to malo i previše, a boli pozicija žena u društvu, koja je uglavnom daleko ispod naših standarda. Vrti mi se iz podzemne slika u glavi prosječnog radnika, svi odjeveni u crno, bijelo ili sivo, ili spavaju ili bulje u mobitele ne primjećujući ništa oko sebe. No isto tako tu su beskonačni osmijesi volontera na OI, koji su bili podjednako široki i iskreni od prvog do zadnjeg dana Igara. I – deserti su im grozni! Nisam se pronašla u sladoledu od zelenog čaja prekrivenom vrlo slatkim crvenim grahom i kockicama želatine nedefiniranog okusa. A ni gumeni bomboni od hobotnice mi nisu baš sjeli!

Kako je izgledao prosječan radni dan u Tokiju? Kad ste ustajali, a kad završavali s poslom?

Olimpijske igre uvijek su od jutra do sutra, uglavnom po 12 sati, nekad i više. Primjerice, kad je završila svečanost otvaranja i nakon što sam završila javljanje za naš središnji Dnevnik, što je po japanskom vremenu bilo u dva ujutro, u hotel sam stigla u četiri, u šest sam se morala ustati kako bih stigla do našeg studija i režije i pripremila se za prijenos streljaštva - zračna puška za žene u 10. No to je ipak bio pomalo ekstrem. Uglavnom sam ustajala u sedam, u osam kretala prema borilištu ili našem studiju, odradila bih prijenos, ulovila izjave, napravila izvještaj pa se pripremala za sutrašnji dan i neki drugi sport i neki drugi prijenos, srušila bih se u krevet oko ponoć, jer moraš spavati da bi preživio još jedan dan. I tako 18 dana. Zadnja dva bila su mi nešto lakša. 

Je li bilo nekih iznenadnih situacija koje su se odvijale iza kamere?

Zapravo i ne. Sve je išlo prema planu, nije bilo nekih iznenađenja, Olimpijske igre su projekt koji se dugo priprema, šef projekta Viki Ivanović i glavna producentica Gordana Tuđman puno su i dugo na tome radili, a na nama je bilo samo da se spremimo za svoj novinarski dio posla. Baš smo funkcionirali uigrano, svatko je odradio svoje i mislim da možemo biti zadovoljni odrađenim. Za bilo što više trebalo bi nam više ljudi. S 12 novinara, pet snimatelja, dva tonska snimatelja i pet montažera mislim da smo odradili lavovski posao od 280 sati programa, kao i kolege s radija i njihov mali tim od osam ljudi ukupno. HTV2 bio je najgledaniji televizijski kanal cijelo vrijeme trajanja Igara.

Jeste li uspjeli barem donekle razgledati Tokio? Što ste prvo napravili nakon završetka Igara?

Vrlo malo, preveliko je to za ono malo vremena koje smo imali na raspolaganju nakon posla i nakon izlaska iz karantene. Za mene su to bila dva poslijepodneva prije zadnjeg dana Igara i jedan cijeli dan nakon svečanosti zatvaranja. I onda biraš što ćeš stići vidjeti najbrže, najbezbolnije, s obzirom na to da i podzemnom treba po sat vremena do neke željene destinacije. Uglavnom, posjetila sam Asakusu i Senso Ji hram, gdje mladi Japanci šeću u kimonima jer im je to đir, živahnu Shibuyu, s najvećim svjetskim raskrižjem gdje gledaš mravinjak ljudi, pomalo ekscentričnu Shinjuku, dok sam se u kvartu Roppongi popela na vidikovac i pogledala tu impresivnu noćnu panoramu višemilijunskog grada. Nakon završetka Igara imali smo samo jedan dan prije povratka kući, provela sam ga laganini, hedonistički, napokon bez trčanja, čaj ovdje, šetnja tamo, večera ondje, "spavanac" rano, fizički iscrpljena, emotivna, pomalo prazna, ali tako je to uvijek na kraju nekog velikog projekta.

Svakako, na jedno tri tjedna turistički, jer sve manje od toga za Japan je nedovoljno, ali nikako ne ljeti jer je užasno sparno, nepodnošljivo... Išla bih u svibnju kad trešnje cvatu. To je jedan sasvim drukčiji svijet od europskoga, vrlo je zanimljivo sve to vidjeti i doživjeti, jednu kulturu života na koju bih se teško privikla i u kojoj nikako ne bih mogla živjeti. Daleko je to od našeg mediteranskog mentaliteta. Iznenadili su me kontrasti. S jedne strane nigdje nema kante za otpad, svoje smeće nosiš sa sobom kući, sve se razdvaja, a s druge koriste strašno velike količine plastike, u trgovinama sve je upakirano u plastične ambalaže, uključujući i voće, nerijetko je i ambalaža u ambalaži. Način zabave potpuno je drukčiji od našega, silne igraonice videoigara u zgradama na XY katova, karaoke su im top izlazak, a što tek reći na barove koji se zovu kabukura, u kojima muškarci djevojkama plaćaju za razgovor i da im se dive kako su sjajni frajeri, pametni, sposobni i najbolji na svijetu?

Mnogi vas znaju po političkim intervjuima. Što je zahtjevnije s novinarskog gledišta? Sport ili politika? U čemu više uživate?

Za mene su emisija u izbornoj noći, prijenos utakmice s Olimpijskih igara i izvještavanje s potresa isti novinarski adrenalin. Sve je zahtjevno, samo na drukčiji način, biti dobar sportski komentator nije ništa manje zahtjevno od posla vrsnog političkog novinara, no ono što je za mene ključna razlika jest to da u sportu mogu biti znatno opuštenija, nasmijana i svoja, a politika je puno osjetljivije područje, u kojem se važe svaka riječ pa bih je utoliko okarakterizirala kao znatno kompleksniju.

Sport je dio mog privatnog života i uživam u brojnim aktivnostima. Sretna sam što mogu povremeno napraviti bijeg iz politike kad su veliki sportski projekti u pitanju, dobro je otići s vremena na vrijeme u druge teme, malo se resetirati. Biti dio olimpijske priče veliko mi je zadovoljstvo, to je projekt koji je strašno zahtjevan, ali ujedno toliko toga donese emotivno, posao koji ispunjava. Zasad ne razmišljam o povratku u sportsku redakciju, htjela bih još puno toga ostvariti, tako da moje područje ostaje politika i već idući tjedan vraćam se redovitim zadacima. Ono što je dobra strana rada u velikom sustavu kao što je HRT jest to što, kad se zasitiš, možeš pronaći nove izazove na nekom novom radnom mjestu, bilo ispred ili iza kamere. 

Što ćete raditi sada nakon povratka u Hrvatsku? Je li vrijeme za odmor? Gdje ćete puniti baterije?

Kao i uvijek hrvatska obala moja je destinacija, i to koliko uspijem uloviti slobodnog vremena jer ovog ljeta neću koristiti klasični godišnji odmor, ne bi bilo korektno prema kolegama iz moje matične redakcije kad me već nije bilo tri tjedna zbog Tokija da zbrišem na još tri tjedna godišnjeg. No gdje god budem mogla spojiti dva dana, sigurno ću otići u Zadar, baciti se pod hitno u more, otplivati svoju rutu. 

Jeste li zadovoljni ukupnim rezultatom naših sportaša? Jeste li očekivali više medalja?

S obzirom na to koliko smo malo sportaša imali ovog puta na Ol, možemo biti jako zadovoljni. Nedostaju nam medalje Sandre Perković i vaterpolista, no i osam odličja je izvrsno. Skoro smo izjednačili rekord iz Rija. Ono što se svi uključeni u sport trebaju zamisliti svakako je taj zabrinjavajući broj sportaša koji se kvalificirao, pogotovo u momčadskim sportovima. Pozdravljam i neke rezultate koji su možda manje u fokusu javnosti, jer nisu medalje, ali imali smo prvi put strijelca u finalu trostava, i to dvojicu, što je sjajno. Prvi put imali smo na OI predstavnice u kanuu i kajaku, bili u igri za medalju u hrvanju, naša maratonka bila je sjajna 21., što je velik uspjeh. Puno smo lijepih priča uz medalje ostvarili, uz minus što su vaterpolisti bili jedina momčad koja je nastupila u Tokiju.

VIDEO Pogledajte Večernjakovu desetku sa Zdenkom Kovačiček