Dubravka Ivaniša Rippera upoznao sam sredinom devedesetih u Domu sportova na nekom skupnom koncertu na kojem su svirali i Pips Chips & Videoclips. Tada mladi bend rastao je naočigled publike i kritike i bio vodeća “nova stvar” s odlična prva dva albuma. I 25 godina kasnije pokazuje se da su ostali među rijetkima iz te generacije koji i dalje rade ozbiljne stvari.
Nedavna vinilna reizdanja prva dva albuma Pipsa “Shimpoo Pimpoo” i “Dernjava” podsjetilla su me na te dane u kojima je vidljivi sumrak domaće rock-scene osvjetljavao tek manji broj imena koja su radila sa strašću i energijom kao da smo centar svijeta. Let3, Majke, Hladno pivo, Laufer i Pips Chips & Videoclips spašavali su stvar kao što su punk i novovalna imena to isto napravila petnaestak godina prije. No, za razliku od nostalgije prema novom valu, tek slijedi ozbiljna medijska inventura imena iz generacije i vremena Fiju briju festivala devedesetih koja su aktivna i danas i za aktualnu su scenu napravila puno više nego mnoga novovalna imena koja su nestala s radara još1983.
Uvodni “Shimpoo Pimpoo” i “Dernjava” puna hitova bili su početak, tek poslije stigli su briljantni albumi “Fred Astaire”, “Bog”, art-rock suradnje s Daveom Friedmanom, inovativna USB-kolekcija sabranih djela i koncerti poput katarzičnog nastupa u rasprodanom Domu sportova prije nekoliko godina. Spomenuta korona spriječila je Ivaniša i bend da lani na Šalati proslave jubilej, ali i korona će proći, a Pipsi će ostati. Jer, imamo posla s velikim bendom i jednim od posljednjih važnih frontmena kojemu osim nadimka ljudi znaju i puno ime i prezime. Čovjekom koji se nije libio posvađati s čitavom sekcijom rock-kritičara i reći im u facu što misli o njima, pa i meni, u trenutku legendarnih medijskih svađa kakve bi Nick Kent u Londonu dočekao s nestrpljenjem i odmah uvrstio u svoju knjigu “The Dark Stuff”. No, bile su to samo “cvebe” i epizode iz povijesti, a Pipsi su i danas tu i imaju pred sobom publiku koja ih strastveno podržava kao i ona sredinom devedesetih u Domu sportova.
Stoga i danas potpisujem sve što sam 1995. napisao o albumu “Dernjava”. U kraćem obliku, tadašnja recenzija u Vjesniku naglasila je sljedeće, a odnosi se, dakako, i na reizdani vinil: “Ako bi na domaćoj sceni trebalo izabrati sastav koji bi s minimalnim zahvatima mogao proći na ispitu na anglosaksonskom, britanskom glazbenom tržištu, zagrebački Pips Chips & Videoclips vjerojatno bi se našli unutar svakog ozbiljnijeg izbora, ali ne zbpg toga što pjevač izgleda kao član Oasisa. Paradoks takva stanja možda se ponajviše ogleda u činjenici da su Pipsi jedni od onih koje će mnogi, ne samo zbog “Dinamo ja volim”, ubrojiti u struju lokalpatriota koje ima svaka sredina, a Pipse bi u toj podjeli zapalo “zastupništvo” tipičnog purgerskog sastava.
U takvoj situaciji, stanovanje “u centru” plaća se izuzetno visokim režijama, što su Pipsi djelomično otplatili i spomenutom himnom koja im u ušima pripadnika suprotstavljenih tabora vjerojatno i nije donijela previše koristi. Odgovor na pitanje zašto su onda Pipsi usprkos izraženim korijenima kompatibilni s univerzalnim okruženjem, vjerojatno proizlazi iz činjenice da se radi o jednom od rijetkih domaćih sastava koji sasvim prirodno razumije ili osjeća bit glazbe koju svira. Posljednji album “Dernjava” korak je naprijed od debitantskog albuma, premda je i prvijenac prilično artikulirano zahvatio sazvučja postnovovalnog okruženja, u kojem su Pipse podjednako formirali The Clash i rano Prljavo kazalište.
U zahvatima u klasične teme podvojenosti između gubitnika i rock’n’roll zvijezda, Ripper se podjednako odlučuje za obje varijante, dok je mitska Dubrava s antologijskog prvijenca Kazališta zamijenjena Utrinama i Zapruđem. (…) Najkraće rečeno, u slučaju Pips Chps & Videoclips i albuma “Dernjava”, sintagma o razmjeru između htijenja i mogućnosti ne odnosi se kao obično na smanjenu zahtjevnost, koliko na povećane mogućnosti”. A sve mogućnosti Pipsa pokazale su se tek nakon ovoga.
Ovaj Horvat je komentator? Ne razumije harmoniku od tamburice!