Iako sam u Hrvatskoj samo rođen, tu me doživljavaju kao svog sugrađanina

Novi album “U sali lom” u izdanju Croatije Records i PGP RTS-a koji nakon samo nekoliko tjedana niže odlične reakcije kritike i publike, premijerni nastup u pulskoj Areni 11. kolovoza, ali i 35 godina svirke njegova benda Instruktori... sve bolji od boljeg povoda za intervju s Momčilom Bajagićem Bajagom (58). Razgovor vođen u središtu Zagreba više je puta prekidan zbog obožavatelja koji su se željeli fotografirati s beogradskim kantautorom, što snažno svjedoči da njegova iznimna popularnost kod hrvatske publike ne jenjava s godinama.

Prvi put nastupate u pulskoj Areni, na jednoj od najljepših europskih pozornica. Što vam to znači?

Kada sam saznao da smo dobili termin i da ćemo ondje svirati, bio sam oduševljen, i još uvijek sam. Bilo mi je jako drago jer ne znam da uopće na cijelom svijetu postoji mogućnost svirke u rimskom koloseju. Sigurno je da nisam svirao u povijesno starijem mjestu i sigurno je da neću. Znamo kakav je to prostor, gledao sam snimke nekih koncerata i to izgleda spektakularno. Arenu sam posjetio turistički, kao klinac. Pripremamo super program, baš nam je bitno. Odsvirat ćemo presjek hitova iz svih perioda karijere i nešto pjesama s novijih albuma.

Premda Instruktori slave 35. rođendan, vi osobno ste više od četiri desetljeća na sceni. Kad se okrenete unazad... što vidite?

Meni je to stvarno jako brzo prošlo, zato što sam jako puno radio, svirao i putovao. Bilo je svega jer u 40 i više godina ne može sve biti lijepo, a ne može biti ni ružno, nego je bilo od svega po malo. Ali ja sam stara škola pa tu ništa ne bih mijenjao. Bilo je stvarno svega, ali mislim da je bilo lijepo i uspješno.

Od prvog dana vas prati imidž dobrog dečka. Je li barem u nekoj fazi bilo svega onog što obično ide skupa s rock’n’rollom?

Ne kažem da sam neki anđeo i idealan tip, ali ne mogu se folirati da sam OK ako nisam, sigurno bih se već otkrio za ovih 40 godina. Sjećam se, kad sam bio klinac, došla je neka beogradska novinarka iz dnevnih novina kojoj su rekli da će raditi intervju s nekim rock muzičarem. Ja sam to jutro ustao, istuširao se, obrijao se, došao u čistoj majici, a ona se šokirala: “Vauuu, ja sam očekivala da ćeš doći sav mastan i da ćeš reći da si se sada otrijeznio.” Ali njezine predodžbe nemaju nikakve veze s muzikom, što sam joj i rekao.

Kako to da je prošlo šest godina od posljednjeg albuma?

Stvarno ne mogu brže pisati pjesme, kada sam bio mlađi, išlo je lakše. Puno putujemo: u tih šest godina proveli smo tri godine na putu. Potrajalo je, ali mislim da je tako i bolje. Imamo dovoljno pjesama za svirku i bez novog albuma, ali s druge strane publici treba ponuditi i nešto novo.

S obzirom na vašu “godinu proizvodnje” je li vam danas teško putovati, je li barem teže nego nekada?

Kada smo bili klinci nismo imali ni uvjete ni love za putovanja, pa smo na svirke putovali na sve načine, čak i furgonom koji nema prozore. A sada, eto, ipak s nekim iskustvom, svugdje imamo prijatelje pa znamo gdje se dobro spava i jede pa nam nije teško putovati. Kad si mlad, imaš puno energije i malo iskustva, a kad si stariji, imaš malo energije i puno iskustva, tako treba biti.

Zavidi li ovaj današnji Bajaga onom Bajagi 20-godišnjaku, bi li ponovno imao te godine?

Meni je bilo super kada mi je bilo 20, to ne može biti loše, ali ne bih vratio vrijeme. Bilo je puno lijepih stvari kada si mlad, ali ima nekih stvari koje su sada ljepše. Ja sam zadovoljan u ovim svojim godinama. S obzirom na sve što sam vidio i prošao, nisam loš. Sve to što sam postigao sa svojom karijerom je mnogo više no što sam ikad očekivao. S 18 godina bila mi je želja snimiti prvu ploču i održati svoj prvi veliki koncert pred 5000 ljudi i to sam ostvario. Nakon toga, sve shvaćam kao bonus.

U posljednje vrijeme glazbeni svijet izgubio je dvojicu velikana, Chrisa Cornella i Chestera Benningtona, koji su se digli ruku na sebe zbog posljedica depresije. Ima li u vašem okruženju potištenosti i je li i vas nekada na putovanjima i u hotelskim sobama mučila usamljenost?

Kada sam čuo za te smrti baš mi je bilo iznenađenje, osobito za Chrisa Cornella jer mi je izvana djelovao kao stabilan i superuspješan čovjek koji ničim nije odavao dojam da je bolestan. Meni je stvarno žao obojice, bili su vrhunski vokali. Osobno ne poznajem glazbenike koji pate od depresije niti imam takvih problema, iako svakoga nekada muči usamljenost.

Gdje preferirate svirati, u većim ili manjim prostorima?

Volim sve, i manje i veće dvorane, pa i otvorene prostore poput stadiona. I u maloj sali bude lom, kako se i zove naš album. Stjecajem okolnosti naš prvi koncert davne 1984. bio je ovdje u Zagrebu, u Kulušiću, i to je bio odličan koncert. Taj prvi put nije bila puna dvorana, ali već drugi koncert napunio je dvoranu. Prije šest-sedam godina htjeli smo svirati ondje i tada sam čuo da Kulušić više ne radi pa smo otišli u Tvornicu. Na žalost, ne postoji ni Lapidarij, ni beogradska Likovna akademija ni brojni londonski klubovi, dosta je tih kultnih mjesta zatvoreno. To nije dobro za mlade bendove, svaki grad trebao bi imati klubove u koje stane 500-600 ljudi.

Ono što gledamo već 40 godina, je li to vaše pravo ili scensko lice?

Ja mislim da nema razlike, na isti način sviram privatno i na koncertu. Mislim da je to svojstveno glumcima, kad se ufuraju u neku ulogu, a ja sam u svojoj ulozi stalno.

Tko je danas vaša publika?

To je raspon, kako se to nekad govorilo o Politikinu zabavniku, od 7 do 77. Doslovno tako. Ima male djece, ima moje generacije, ima starijih i mlađih i uvijek je općenarodno veselje. Evo, kada smo nedavno svirali na Exitu, prijatelji su mi poslali fotografiju nekog techno frajera s milijun piercinga i tetovaža, s ljubičastom kosom, koji sjedi nekom na ramenima i pjeva “Tišinu”. To mi je iznimno drago.

Mi vas znamo kao Bajagu, no kako vas zovu vaši bližnji?

Djeca me zovu “ćale”, u djetinjstvu me mama zvala Momčilo kada bih nešto zabrljao, neki me zovu Momo, Baja, ali i neki moji bliski ljudi zovu me Bajaga.

Pisanje vam odlično ide. Jeste li ikada razmišljali o autobiografiji?

Izdao sam zbirku pjesama, ali onih koje sam uglazbio, a kada bih nešto u prozi pisao, mislim da bih najbolje pisao kratke priče. Da, razmišljao sam o tome, ali za to treba dosta vremena, a ja ga nemam. Ne vjerujem ni da bih imao živaca za roman ili autobiografiju, kraća forma mi više odgovara jer je sličnija pisanju pjesama.

Do kada mislite svirati?

Nema penzije u muzici. Prije desetak godina bio sam kraće vrijeme predsjednik udruženja muzičara u Beogradu i onda mi je pripala obaveza da predam nagradu za 60 godina profesionalne karijere jednom našem jazz-muzičaru. Tom prilikom mi je rekao da se muzikom počeo baviti i ranije, ali da se kod muzičara računa od prvog honorara. Ispričao mi je da je počeo krajem travnja 1941. kada su Nijemci već ušli u Beograd, a on je tada svirao u nekoj ženskoj gimnaziji i još uvijek pamti koliki mu je bio prvi honorar. Tada mi je još rekao i ovo: “Mali, muzika je takav posao, dok možeš stajati, možeš i svirati.” Kada budem dosta stariji nego sada, sigurno je da neću svirati ovoliko koliko sviram sada, ali ću svirati. Volio bih imati neki klub u svome kraju pa zasvirati barem jednom ili dva puta mjesečno za sebe, za dušu. Rolling Stonesi su najbolji primjer. Evo i sada su na turneji i rokaju. Gledao sam ih 80-ih, ali i prije desetak godina kada su došli u Beograd. Bio sam u prvim redovima i na ramenima nosio svoju kćer, sve dok sam mogao, godine ipak čine svoje.

Koga volite poslušati s hrvatske glazbene scene?

Gorana Bareta, njega volim još od Majki. Nedavno se pojavio na našoj promociji u Zagrebu, uopće nisam znao da će doći, ali sam sišao s pozornice i pozdravio ga. Jako mi je drago da je došao i da je dobro.

Kako se osjećate u Hrvatskoj?

Osjećam se super. Rođen sam u Hrvatskoj, u Bjelovaru, stjecajem okolnosti jer je moja majka rodila prilikom posjeta baki u Grubišnom Polju. Tamo nisam nikada živio, ali prvi put sam u tom kraju svirao kada mi je bilo 18 godina, pa drugi put, i tada sam shvatio da me ti ljudi doživljavaju kao sugrađanina. Imam puno prijatelja u raznim dijelovima Hrvatske i volim doći ovamo. Mi smo sada bend koji ne dolazi previše često nikamo jer volim doći nekamo kada zaista imam razloga.

Jeste li imali ikakvih neugodnosti tijekom svirki u Hrvatskoj?

Nije bilo nikakvih ekscesa niti sam doživio da nekome smeta što sam ja tu i stvarno moram reći da sam uvijek imao odličan prijam. Uvijek, pa tako i danas, susrećem samo ljude koji priđu i najljubaznije se sa mnom slikaju i ja se slikam s njima sa zadovoljstvom.

Ima li politika ikakav utjecaj na vaš život?

Možda je nekada i imala, u smislu da sam prije znao pogledati neke dnevnopolitičke emisije, ali što sam stariji, trudim se da to na mene što manje utječe. Gledam da se bavim samo glazbom.

Da parafraziramo jednu od vaših najpopularnijih pjesama, “samo nam je ljubav potrebna”... je li ta parola danas aktualnija no ikada, s obzirom na događanja na Balkanu, povratke u 40-e i 90-e?

To je dobra poruka i vrlo često završim koncert s tom pjesmom gdje god da sviramo, to je gotovo uvijek zadnji bis. Ljubav nam je uvijek potrebna, a kamoli sada kada je nezgodnije vrijeme, sada još i više.

Sjećate se natjecatelja prvog reality showa kod nas? Evo gdje su i što rade