David Gilmour jedini nas je put posjetio 2015. godine kad je nastupio u pulskoj Areni u sklopu turneje tada novog solo albuma "Rattle That Lock", pa smo nakon Rogera Watersa, a prije Nicka Masona, vidjeli trojicu članova Pink Floyda na samostalnim turnejama. To magično ime Pink Floyda i danas je nerazdvojno vezano uz Gilmoura koji je u bendu ostavio povelik pečat, pa i njegov novi, peti samostalni album "Luck and Strange" nužno sadrži poveznice sa slavnom grupom.
"Luck and Strange" je tek njegov treći album u 21. stoljeću. Za "On an Island" iz 2006. trebalo mu je 23 godine nakon prethodnog "Another Face" iz 1983., nastalog u vrijeme završnog razdoblja rada originalnih Pink Floyda s Rogerom Watersom. Sjećam se da je neki insajder tada napisao da Gilmour na dva dotadašnja solo albuma zvuči drugačije, ali čim se vrati na probe ili u tonski studio s Floydima, automatski "ulazi" u stari film i svira kako je navikao sa starim društvom.
Slično bi se moglo reći i za novi album "Luck and Strange" (Sony/Menart), nastao četrdesetak godina kasnije, s tom razlikom da na njemu svira i pjeva na tragu onoga što je radio s postavom Pink Floyda bez Rogera Watersa i spomenutim novijim solo albumima. Nije ni čudno, jer tolike godine rada u sličnom "filmu" moraju ostaviti posljedice. Poznati Gilmourov glas i gitaristički rukopis dominira na "Luck and Strange", albumu koji svirački i tonski prolazi familijarnim terenom koji će prigrliti svi poklonici Floyda, a naslovna pjesma "Luck and Strange" bavi se upravo tim slavnim nekadašnjim danima.
Čak je i nastala prema predlošku demo snimke koju je Gilmour 2007. napravio s preminulim klavijaturistom Pink Floyda Rickom Wrightom. Dapače, čitav završni dio albuma donosi poznati melankolični ugođaj Pink Floyda, a u skoro osmominutnoj pjesmi "Scattered", uz tipičan Gilmourov gitaristički solo nailazimo i na zvuk "kapanja" klavijatura, poznat još s epske teme "Echoes" s albuma "Meddle" iz 1971.
GALERIJA: Pogledajte sve transformacije Maje Šuput tijekom zadnjih 25 godina, dosta se promijenila
Budući da mu je supruga Polly Samson glavni suradnik u pisanju tekstova pjesama, a kćerka Romany Gilmour, harfistica, osim na svom instrumentu pojavljuje se i kao glavni vokal u "Between Two Points", obradi pjesme Montgolfier Brothersa, očito je da "Luck and Strange" ima okus familijarnog projekta. I zbog današnje i nekadašnje obitelji, ali i radi Gilmourova melankoličnog pogleda na svijet i prepoznatljivog tona gitare jednog od najznačajnijih gitarista u povijesti suvremene glazbe.
Nakon kraćeg uvodnog instrumentala nalik početnim tonovima "Shine On You Crazy Diamond", uz nekoliko basista i klavijaturista, pridružuju se stari Gilmourovi suradnici, basist Guy Pratt i bubnjar Steve Gadd pa sve zvuči itekako poznato u produkciji novog suradnika Charlieja Andrewa. Mlađi producent donio je neke ideje koje su zaživjele u praksi, a informativni promotivni video-intervju "David Gilmour - The Making of Luck and Strange" na YouTubeu otkriva mnoge detalje nove suradnje i pojašnjava Gilmourove namjere i odnose među uključenim glazbenicima.
No, Gilmour je previše jaka sviračka osobnost da bi ga nešto moglo radikalnije izbaciti iz kolosijeka ili (sporog) takta, pa je album "Luck and Strange" prepoznatljivo njegov rad, ugodan za slušanje i pun detalja koji slušatelja podsjećaju na njegov slavni prijeđeni put. Brža "Dark and Velvet Nights" započinje bombastično poput "In the Flesh" Floyda s albuma "The Wall", ali tko bi Gilmouru mogao zamjeriti takva podsjećanja? S dodatkom orkestracija, pozadinskih zborskih vokala i spomenute harfe, teme o starenju (sjajan stih "oni ružičasti dani su sad crno-bijeli" u pjesmi "Signs"), nostalgiji, braku i općoj nesigurnosti zapakirane su u protočnu cjelinu od devet pjesama i (na streaming servisima) završnu jam-session verziju naslovne teme. Vinilna verzija albuma zbog ograničenog trajanja pojedine strane vinila je bez završne akustične skladbe "Yes, I Have Ghosts" i spomenute reprize naslovne pjesme, ali višeminutna "Scattered" dojmljiv je završetak i pravi kraj ploče i priče.
U nedavnom intervjuu magazinu Rolling Stone, Gilmour je izjavio kako bi volio da se napokon proda katalog starih snimaka Pink Floyda (procjena je da vrijedi oko 500 milijuna dolara), samo kako ne bi morao donositi odluke u vezi s njim i susretati se s Rogerom Watersom na poslovnim sastancima. A te odluke i pregovori mogu biti dugotrajni i sitničavi. Primjerice, dugo najavljivano, prvo remiksirano reizdanje nekog albuma Pink Floyda, "Animals" iz 1977., pojavilo se u trgovinama na 45. godišnjicu albuma 2022.. No, na to reizdanje "Animalsa" čekalo se nekoliko godina (novi miks napravljen je još 2018.), zbog višegodišnjeg neslaganja oko priloženog teksta unutar albuma, oko kojega se nisu mogli dogovoriti Gilmour i Roger Waters, pa i to pokazuje komplikacije koje mogu proizaći iz naoko sitnih detalja.
Svega toga nema kad Gilmour snima solo album poput "Luck and Strange", gdje u skoro obiteljskom okruženju poznatih suradnika i obitelji može bez nervoze raditi što hoće. Gilmour je davne 1968. u Floydima zamijenio gitarista, glavnog autora i pokretačku snagu Syda Barretta i započeo drugu etapu rada grupe koja je dovela do najpoznatijih i komercijalno najuspješnijih albuma, turneja, do zvuka "klasičnih" Floyda kakve poznaje najšira publika.
Iako je Gilmour u Pink Floyde stigao nakon njihova prvog albuma, na reprezentativnom nastupu u londonskom Royal Albert Hallu 2006. - snimljenom za njegov, uz nastup u brodogradilištu Gdanjsk 2008., možda ponajbolji solistički koncertni DVD "Remember That Night - Live At Royal Albert Hall" - ipak je odsvirao i rani single Floyda "Arnold Layne". Možda zbog gostovanja Davida Bowieja na vokalima, jedinom Bowiejevom javnom nastupu nakon srčanog udara 2004., što je nesumnjivo jedan od značajnijih trenutaka Gilmourove solo karijere. A koliko je Gilmour fin i dostojanstven čovjek govori i podatak da na dodatnom DVD disku Gilmour, dakle Barrettova zamjena, izvodi pjesmu "Dark Globe" s Barrettova solo albuma "The Madcap Laughs" iz 1970., snimljenom nakon Barrettova odlaska iz Floyda.
Činjenica da Gilmour snima rijetko možda pokazuje da nije pretjerano zatrpan inspiracijom, a njegove solo turneje mogu se shvatiti i kao zamjena za višegodišnju neaktivnost matične grupe, s kojom je ostao nakon razlaza s Rogerom Watersom. Iako se na "Luck and Strange" radi o osobnijem projektu, zamjenu za Floyde sugerira i zvučna slika koja prilično koristi recepte koje je i sam Gilmour davno pomogao napisati. Povremeno precizan do sterilnosti, "Luck and Strange" pokazuje Gilmoura kao staloženog i sofisticiranog gitarista i pjevača koji, dakako, nema namjeru mijenjati davno poznati pristup pa i novi repertoar dijelom jest pozivanje na slavnu prošlost. Što sugerira i zvučna slika albuma namijenjenog poklonicima Pink Floyda. Gilmour se predstavlja s poznatim glasom i zvukom gitare istaknutim ispred zvučne slike pretežito mirnih pjesama koje kao da su preslike davnih rješenja Pink Floyda. Na albumu koji možete nazvati delikatnim ili anemičnim, sve je posloženo kako biste i očekivali, orkestracije i pažljivo odsvirane dionice na koncu se sljubljuju u tipičan Gilmourov album koji će oduševiti poklonike Floyda, a malo manje protivnike odavno poznatog i čvrsto "zabetoniranog" zvuka novijih Gilmourovih solo albuma.
VEZANI ČLANCI:
David Gilmour bio je i vlasnik pozamašne zbirke starih i vrijednih gitara koje je sakupio tijekom znamenite karijere, dok ih nije prodao na aukciji i prihod dao u dobrotvorne svrhe. Među njegovim sjajnim primjercima bio je i Fender Stratocaster s rednim brojem 0001 iz 1954. godine. No, David Gilmour najveći je dio karijere u Pink Floydima i kasnije koristio Stratocaster iz 1969. godine, a ta radikalno preuređena gitara crne boje s bijelim vratom i izmijenjenom elektronikom čula se s većine albuma Floyda. Bijeli Strat 0001 prodan je 2019. za 1,815.000 tisuća dolara, dok je taj crni, noviji, mada radikalno preuređen, dosegao iznos od 3,975.000 tisuća dolara. Kao zanimljivost može se navesti da je kao maneken Fendera, solo dionicu u pjesmi "Another Brick In The Wall" Gilmour odsvirao na Gibson Les Paulu iz 1955. godine, dok je ritam dionicu snimio sa Stratocasterom 0001. Na spomenutom promo-dokumentarcu povodom albuma "Luck and Strange" može se vidjeti kao Gilmour snima jednu dionicu s tim starim Les Paulom, dok je famozni crni Stratocaster zamijenila nova, također crna verzija s naljepnicom pume. Možda su gitare promijenjene, ali zvuk je ostao sličan, jer Gilmour jednostavno ne može, a zapravo niti ne treba bježati od njega, a i sebe samoga, pa je ugradio još jednu novu "ciglu" u poznati "zid".
VIDEO: Ella Dvornik progovorila o razvodu: 'Traje već tri godine i kako mi se čini – samo je nebo granica'