Invazija TV trasha - Emisije koje izazivaju ili gađenje ili ushit

Potječemo od davnina. Tu smo od stoljeća sedmog. Narod smo pametan i ponosan. Tako Hrvati tepaju samima sebi. A kad se zapitamo – što to pametni i ponosni hrvatski narod voli najviše gledati na televiziji, za odgovore često dobijemo i ovo: “Gotovčeve”, “Trenutak istine”, “Farmu”, “Big Brother”, sapunice... Kad se prikazuju, upravo su te emisije uvijek među deset najgledanijih u zemlji. Postoci njihove gledanosti redovito su od 13 do 25.

Pametnome dosta! No mi ćemo baš malo cjepidlačiti. I pitati – zašto domaći gledatelji žudno i u velikom broju prate navedene emisije koje ne krasi ni jedna osobitost vrijedna spomena? Čemu toliki interes za dvoje ispraznih ljudi za koje ćemo Bogu zahvaljivati što nam nisu ništa u rodu? Zar javno rastresanje intimnih grijeha i gadarija nije nešto od čega bismo trebali okretati glavu, a ne to prostituiranje pojedinaca halapljivo gladnih slave napeto slušati i gledati? Zašto u ovom trenutku kad spomenemo prezime – Gotovac – samo manjini na pamet padne Vlado, a većini se pred očima u hipu pojavi – Ante?

Bijeg od stvarnosti
– Što su veći problemi u društvu, to čovjek pokušava naći neki izlaz iz toga i bježi u virtualni svijet. Bježi od svakidašnjice i radije gleda tuđe živote i besmislice jer je jednostavnije i komotnije baviti se tuđim problemima i glupostima nego svojima – u dvije je rečenice profesorica komunikologije Smiljana Leinert-Novosel objasnila u čemu je za mnoge neodoljiva draž u kojekakvim reality showovima i besramnim, ali naplatnim trenucima istinoljublja. Posve se s njom slaže i ugledna psihologinja, profesorica Mirjana Krizmanić koja u tome također vidi “bijeg iz realiteta”, usput i sama postavljajući bitno pitanje – tko su ti ljudi koji to gledaju, koje su oni dobi, spola i obrazovanja. Ona odmah nudi i odgovor te precizira:



– Moja je pretpostavka da su to mahom ljudi nižeg obrazovanja, rubno prosječne inteligencije koji teško čitaju ili uopće ne čitaju. To gledaju ljudi koji ne vole misliti jer u tim emisijama nema nikakve pouke, sadržaja ni humora. To su intelektualno nezahtjevne emisije. U njima se jedino događa to da se nešto – miče. Znate, prije dok nije bilo televizije, ljudi su u trenucima dosade znali stajati ispred prozora i gledati. Samo – gledati.

No dok se sad samo tako gleda, kakvi nam se to onda likovi miču ekranom?

Oni koji nude bilo što samo da dođu u javnost, kaže profesorica Leinert-Novosel.

– Postaje trend da ljudi u medijima iznose svoju privatnost, a ljudi kakve gledamo u tim emisijama nemaju ništa drugo ponuditi osim pikanterija iz vlastite intime. A to se onda može pratiti površno, bez ikakva napora. Nisu to sadržaji u koje se možete uživjeti i iz njih nešto naučiti – dodaje.

Konkretno, za “Trenutak istine” Nove TV kaže da je morbidan, ali priznaje da svojoj djeci, kada požele gledati tu ili neku sličnu emisiju, to nikada ne brani. Jedini je uvjet da to pogledaju zajedno.

– Onda već tijekom ili nakon odgledanog razgovaramo, pitam ih kako doživljavaju viđeno, upozoravam ih na to što su tu mogli vidjeti i čuti, što se događa i tako im pomažem da izgrade vlastito mišljenje – savjetuje Smiljana Leinert-Novosel.

Kad je posrijedi “Trenutak istine”, emisija u kojoj žene, muževi, djeca, roditelji, prijatelji, znanci i posve nepoznati ljudi doznaju za dugo skrivane tajne, laži, podlosti i gadosti svojih bližnjih ili njima nepoznatih pojedinaca, profesorica Krizmanić ne štedi na kritikama.

– To je užasna i neetična emisija! Nju gledaju oni koji u sebi imaju dozu sadizma, koji vole i uživaju promatrati kad se netko muči i prži. Gledanje toga inače bi trebalo biti bolno, ali oni koji u tome uživaju, imaju određen pomak. Osim toga, mene jako pogađa to što u toj emisiji, recimo, pomažući pri odabiru kandidata, sudjeluju psiholozi. Mislim da je to nedopustivo!

A što kada “trenutak” traje tri mjeseca, prate ga brojne kamere 24 sata dok se javnosti serviraju najpikantniji i najekscesniji dijelovi, kao što je to tako u “Big Brotheru” i “Farmi”?

“Bog mi je rekao”
– “Big Brother” je preglup. U njemu se ništa ne događa. I to gledaju oni koji su skloni voajerizmu, koji imaju određene pomake i sklonosti koje nisu uobičajene. Zapanjilo me kako je to dosadna i posve besmislena emisija. Pa jeste li vi čuli te razgovore koji se vode u toj kući?! Strašno! Osoba koja može i zna misliti to ne može gledati – oštra je Mirjana Krizmanić.

Ni na spomen novog programskog aduta Nove TV, tarot showa “Vidovitog Milana”, ili pak televizijskog proricanja budućnosti Vere Čudine oštrica joj nije otupjela. Dapače, odgovornost za to kako i televizija svojom ponudom utječe na tkanje gledateljevih života adresira i na državu. – Tu se ide na onaj dio gledateljstva koji je u nevolji. A tko nas štiti od toga? Nitko! U prijašnjem sustavu koji znamo zvati i “dobom mraka” država je štitila građane od vidovnjaka, gatara i sličnog. To je bilo zabranjeno. Danas nam svatko s ekrana može poručivati da mu je Bog nešto rekao i nikome ništa – proziva cijenjena psihologinja i otkriva što je još baca u očaj. Jedna glazbena emisija – “Pjesme koje srce diraju” na OTV-u.

– Kad bi me netko htio grozno kazniti, onda bi me mogao osuditi na gledanje te emisije. Ja bih od nje mogla dobiti živčani slom!

Gotovo programatski danas djeluje jedan od prvih svjetskih realityja, onaj MTV-ov iz 90-ih godina prošlog stoljeća – The Real World (Stvarni svijet). Kontradikcijom naziva i sadržaja – gledatelj u stvarnom životu gleda na televiziji ljude slične sebi u (kvazi)realnoj svakidašnjici – utro je put sve očitijem miješanju stvarnosti i fantazije. Gledatelj u istom dahu konzumira priču o uhićenjima u Podravki, a malo kasnije epizodu Gotovčevih. Glumi li ministar Polančec kad kaže da ne zna ništa o planu preuzimanja koprivničke tvrtke, pitaju se. Glume li Simona i Ante dok histeriziraju u bračnih savjetnika? Televizija servira priče, a gledatelj ih percipira na manje-više istoj razini. Jedna od glavnih zamjerki takvoj, “lošoj” televiziji i jest zamagljivanje ili potpuno ukidanje crta između stvarnog i nestvarnog, ali i prihvatljivog i devijantnog. Dapače, kažu teoretičari, ne samo što zamagljuje granice nego i loša, “niža” televizija dekonstruira društvo.



– Društveni red nije dan sam po sebi, nije upisan u naš genetski kod nego mi proizvodimo, prilagođavamo i mijenjamo svoju virtualnu stvarnost. Navike, rutina i institucije su modeli, to su uzorci po kojima je sazdan svijet koji uzimamo zdravo za gotovo. Mi znamo kako se treba ponašati jer se vodimo obrascima nastalim u procesu interakcije i komunikacije te konsenzusa. Neugoda, sram i krivnja osjećaji su nastali kršenjem društvenih tabua. S druge strane, društvo je definirano i nastalo je kao rezultat postavljenih granica koje jasno kažu što dopuštamo, a što ne – objašnjava američka sociologinja Vicki Abt.

“Niska” televizija ponovno ispisuje kulturalne modele i nudi neograničen broj izbrisanih granica. U “Trenutku istine” pljesak dolazi nakon priznanja preljuba, krađe... Gube se kulturalne razlike između javnog i privatnog, istine i laži, dobra i zla, normalnog i abnormalnog, terapije i eksploatacije, intimnog i stranca ili se njima manipulira da bi se gledateljstvo zabavljalo. Nestaje stvarna zajednica, a zamjenjuje ju virtualna. Stvarna zajednica – obitelji, zgrada, radno mjesto – kao temelj ima zajednički interes, obveze, prijateljstvo... Pojednostavljeno: Ako susjedu gori kuća, drugi trče pomoći jer im je stalo do susjeda, ali i do njihovih kuća. Televizija nudi zamjensku zajednicu, u kojoj član sudjeluje, ali bez ikakve društvene ili osobne odgovornosti.

No postoji i detalj koji u općoj intelektualnog osudi lošeg programa, često ostaje nezapažen. Takvi su programi otvorili vrata alternativnom životnom stilu i postali platforma za diskriminirane manjine gdje oni napokon postaju vidljivi. Hrvoje iz Big Brother kuće vjerojatno je bio jedan od prvih homoseksualaca koje su Hrvati “pustili” u kuću i čuli i vidjeli kako žive “ti, neki drukčiji”.

Analizirajući što gledateljima pruža zadovoljstvo u “niskom” programu, američki psiholog s Yalea Steven Reiss koristio se svojom teorijom koja se oslanja na Aristotela: ljude kroz život tjera potreba za zadovoljenjem i osjećaj zadovoljstva kad ispune onaj motiv koji je u njih najjači. Postoji 16 motiva: moć, radoznalost, neovisnost, status, društveni kontakt, osveta, čast, idealizam, tjelesna aktivnost, ljubav, obitelj, red, hrana, prihvaćanje, smirenost i štednja. Kad je analizirao motive stalnih gledatelja realityja, pokazalo se da u njima najviše uživaju oni kojima je zadovoljenje statusa na prvome mjestu, a slijede osveta i druženje. Gledatelj se osjeća nadmoćnijim od onoga jadnika kojega izvrgavaju ruglu ili mu pak zadovoljstvo pruža to što na ekranu – napokon – vidi malog čovjeka, nekoga s kime se može poistovjetiti. Znači, i mali su ljudi važni čim su na televiziji.