Edi Škovrlj, naša novinarska legenda, ponovno je zasjao preko TV ekrana. Ovaj put, ni kriv ni dužan. Dok je prošlog tjedna izvještavao o "snježnoj mećavi" u Lici s autoceste, u kadar mu je ušao jedan od vozača koji se parkirao pa se usput i olakšao uz prometnicu. Da ga je vidio, Edi bi sigurno ubacio neki svoj šaljivi komentar, no ovako je "samo" do kraja profesionalno odradio izvještaj sa zabiljele autoceste. O zgodama i nezgodama našeg jednog od najprepoznatljivijih reportera s ekrana, o činjenici da je, kad je riječ o atmosferilijama, napose buri, nezaobilazan poput Vakule, ali i o njegovih preko 30 godina TV karijere, Edi Škovrlj govori za Večernji list.
Vakula je rekao, Edi je pokazao. Kolega, koliko ste puta u karijeri izvještavali o buri? Je li vas ikada bacilo na pod, doletjelo vam nešto? Šalu na stranu, kako izgleda priprema, pa i sam izvještaj, kad bura puše preko 100 kilometara na sat?
Moje su patnje počele 1997. izgradnjom Radićevog mosta. Od tada do danas, punih 27 godina, u strahu sam i panici hoće li zapuhati. Lako je Vakuli najaviti, ali treba buru svaki put i "ocvokotati". Iskreno, ne znam broj reportaža i javljanja, ali vjerojatno ih je bilo više od 300. To znači jednako toliko upala mjehura, prostate, grla itd. Nakon svake, idem u ljekarnu po antibiotike. 😊 No, vrag mi ne da mira pa nikako da odustanem, a sad sam odlučio da i neću – sve do mirovine. U inat! Nema tu neke velike pripreme, bacimo samo oko gdje je najjače, gdje je najgore, i pravac tamo. Najteže je iz ugrijanog auta izići na vjetrometinu, a onda, kad vam zaledi tijelo i dušu, potpuno vas anestezira, možete što hoćete. Hahaha!
Izgleda da se gradi autocesta prema Dubrovniku. Mislite li da bi barem onaj najvjetrovitiji vijadukt ili most mogao dobiti vašu pločicu? Naravno, preduvjet je da izvještavate kad bura krene...
Ne mislim, a i ne treba. Hvala! Meni je dovoljna satisfakcija što smo tijekom godina od jedne prirodne pojave uspjeli napraviti zanimljivu televizijsku vijest. Smatram se pionirom u tom poslu i čini mi se da i druge kolege iz drugih medija rado izvještavaju o buri te da im to predstavlja svojevrstan izazov.
Edi, ništa manje zanimljivi nisu vaši šaljivi izvještaji s Benkovačkog sajma, nekada s konjskih utrka u Polači. Definitivno volite taj naš kraj i male, obične ljude?
Znam često reći da sam rođen u zanimljivom dijelu Hrvatske. Naši "vlaji" puni su duha, neustrašivi i iznimno rječiti. Rijetko tko odbije mikrofon, a kad im se pruži prilika, često kažu više nego što treba. Kamere se ne boje, a ni "autoriteta", pa bez autocenzure govore o svemu i svakome. To je idealno okruženje za novinarstvo, što se posebno vidi na Benkovačkom sajmu. Kao da jedva čekaju da me ugledaju. Spremno i s puno duha komentirali su, primjerice, odlazak naših na Euroviziju, ali i cijeli niz drugih domaćih i svjetskih tema. Vice Morić, srednjoškolac, svojom izjavom "Sveti 10-i" srušio je internet. Mislim da smo sajam, baš kao i buru, uspjeli medijski brendirati i da nema nikoga u Hrvatskoj, a ni šire, tko za njega nije čuo.
VEZANI ČLANCI
Kakvi vam se čine političari? I njih ste bezbroj puta intervjuirali. Možda se sjećate tko vas je impresionirao, tko razočarao, a koga ste naljutili?
Znam da sam možda najviše naljutio Tonćija Vrdoljaka, koji mi je usred Dnevnika 3 izišao iz studija. Nije mi bila namjera da se to dogodi, pa ovim putem isprika šjor Vrdoljaku. Neugodna situacija bila je i s Miloradom Pupovcem, također u Dnevniku 3, kad je rekao da sam mu postavio glupo pitanje. Jedan mi je tadašnji ministar nakon Dnevnika, u kojem smo ga elaborirali, napisao SMS: "A ja sam mislio da smo mi naši." Jednom mi se mobitelom javio i Zdravko Mamić i, gle čuda, nije opalio iz svih oružja, već mi je rekao: "Hvala ti. Pa zar je trebalo doći dijete s kamena da konačno netko nešto lijepo kaže o meni i mome Dinamu." Živopisni razgovori bili su i s Kerumom, Ćirom Blaževićem, Bandićem itd. Teško me je impresionirati, a još teže razočarati. Naljutiti – još i teže. Posao u kojem je mnogima istina tek davna uspomena može se ponekad učiniti jedino kao teža mučnina.
Izvještavate sa skoro svake obljetnice Oluje. Kako vam je tada izvještavati?
Cijeli sam rat proveo radeći, prvo na Radio Zadru, a od '93. i na HRT-u. U zoru 6. 8. 1995., Anita Barišić, Ivan Perica i ja, uz nekoliko kolega iz Splita, poslani smo u Knin s ciljem pokretanja Radio Knina. To smo uspješno i obavili. No, uz to, Knina se uvijek sjetim jer sam tih prvih sedam dana nakon oslobođenja spavao na bordo trosjedu, u kancelariji šerifa Mile Martića. Zateklo nas je tamo otprilike 20 boca whiskya, brdo cigareta i "krajškog" novca. Svjedok sam tog vremena, pa mi i te obljetnice evociraju neke od tih uspomena.
Bilo je, znam to, i opasnih terena u vašoj karijeri. Možete li izdvojiti neke?
U vrijeme rata samo kretanje Zadrom bilo je smrtno opasno, da ne govorim o samim odlascima na teren. Međutim, više od tih opasnosti uznemiruju me prometne nesreće s poginulima. Jednom smo naišli na nesreću s četiri poginula djeteta; nažalost, nije bila jedina. Bilo je i neugodnosti druge vrste – niste uvijek simpatični svima, pa bi pale i teške riječi, srećom ne i šake.
GALERIJA Naša poznata voditeljica udala se prije 15 godina
Neko ste vrijeme radili i u Zagrebu, ali ste se vratili u Zadar. Gdje je bolje?
Zagreb mi je pružio iskustvo koje nisam mogao steći u Zadru. Uređivanje i vođenje Dnevnika nešto je što zaokružuje novinarsku karijeru. Vjerujem da sam i ja prenio dio svog iskustva kolegama iz Zagreba, jednako kao što sam i ja naučio ponešto od njih. Sedam godina Zagreba bilo je dovoljno. Bolje mi je na buri jer iz duše sve boli ispuše.
Na kraju, kojeg od kolega reportera najviše cijenite i kako vam se čini novinarstvo danas u odnosu na vaše početke?
Smatram da je novinarska scena u Hrvatskoj na zavidnoj razini, izuzmemo li one koji kroz novinarstvo nečasno propagiraju, lažu, podmeću, difamiraju itd. Kako bih odmorio glavu od takvih, posljednjih sam godina više usmjeren na prirodne, a manje na društvene događaje i fenomene. Šprajc i Jarak na mojoj su ljestvici jako visoko. No, tu je i cijeli niz mlađih kolega koje respektiram: Ana Mlinarić, Ivana Ivanda, Ivan Skorin, Petar Panjkota... Mogao bih nabrajati još prilično dugo. Od onih sam koji ne misle da je novinarstvo nekad bilo bolje. Mislim baš suprotno i vjerujem da će biti sve bolje i bolje. Doajenima svaka čast i slava, ali kad se tadašnje i sadašnje novinarstvo stavi u vremenski kontekst, svakome mora biti jasno da je sloboda glavni preduvjet dobrog i objektivnog novinarstva.
Edi je dobar novinar....a to je teško biti u današnje vrijeme