Taman se modna ekipa počela razilaziti nakon castinga za nadolazeće revije, kada je nekim čudnim "prometnim" rasporedom ispalo da ja vozim Ivanu Popović kući, u Novi Zagreb. Naravno da je ta vožnja završila kavom u njenom stanu, jer u autu smo načele neke važne modne teme koje je trebalo raspraviti. Sjećam se tog blistavog, proljetnog dana u Zagrebu i te kave koju smo popile na njenoj terasi. Zauvijek u meni ostaje to veselo okruženje, zidovi, tegle za cvijeće i vrtni namještaj, koji je ona zajedno sa svojim kćerima pretvorila u pravi mali umjetnički raj, prepun šarenila i veselja. I baš takvu šarenu, veselu, razigranu i kreativnu pamtim Ivanu Popović. Takva je bila i kada se borila s teškom bolesti, ali i kada je bez ikakvih ograda javno govorila o svemu kroz što prolazi. Znala je ona da njena priča šalje znakove upozorenja mnogim ženama, da im poručuje da paze na svoje zdravlje.
Baš zato je to Silvestrovo 2016. godine bio dan koji je hrvatsku modnu scenu zavio u crno. Te smo Stare godine saznali da je 30. prosinca, mirno i u snu, Ivana izgubila borbu za život. A borila se s karcinom gotovo dva desetljeća, bila je mlada žena od tek 28 godina kada joj je dijagnosticiran karcinom vrata maternice, koji je tada uspjela pobijediti, no kasnije je oboljela i od raka dojke. Preminula je mnogo, mnogo prerano, u 49. godini. Bila je ona svestrana umjetnica, slikarica, kiparica, performerica, a moda je bila samo dio te kreativne priče kroz koju je sagledavala svijet oko sebe, često ga i mijenjala. Rodila se u listopadu 1968. godine u Zagrebu, ali je prve razrede osnovne škole pohađala u Gorskom kotaru. No, nakon razvoda roditelja s majkom se vraća u Zagreb koji je bio i ostao njen grad. Uvijek je bila drugačija i zato je tijekom osnovne škole bila meta zadirkivanja drugih, kojima je bilo čudno kako se ona drugačije odijevala. Bio je to samo njen put, koji ju je odveo u Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, a nakon nje na Akademiju likovne umjetnosti, na kiparstvo. Na prijemnom je bila prva na listi, a dani njenog studiranja ujedno su i dani Domovinskog rata. Na bojištu je tada poginuo Ivanin veliki prijatelj Domagoj Gabrić, a ona u tuzi i očaju radi "Majku božju s rogovima". Bio je to njen prvi rad zapažen u javnosti, ujedno i djelo zbog kojeg je ponavljala jednu godinu na fakultetu. Školovanje nastavlja u Düsseldorfu, gdje je prvo magistrirala, a zatim i doktorirala.
U modi Ivanu je prvenstveno zanimala tkanina, tek potom konstrukcija. Bila je po tome prava likovnjakinja i rijetko je koji njen model bio sašiven od materijala koji je jednostavno kupila u trgovini. Među prvima je radila velike i radikalne zahvate na materijalima, a oni su često bili i tema njenih modnih performansa. Tako je jedne zime, kada je u Zagrebu bilo snijega, modne novinara povela na (još uvijek zapušten) Bundek. Tamo je snijeg zalila litrama crvene boje i izvela modni performans "Žrtve mode". Kasnije je od tih tkanina, umrljanih "krvlju", sašila novu kolekciju. Ivana je bila poznata i po modnim suradnjama, a jednu od najvećih, kada je riječ o odjeći, ostvarila je s modnim kreatorom Ivicom Skokom, koji je o tome već govorio u ovoj rubrici. Večernjakova novinarka Ana Lendvaj je o njihovoj zajedničkoj reviji na Dove Fashion.hr-u 2013. napisala: "Večer su zajedničkom revijom odlično 'finiširali' Ivana Popović s muškom kolekcijom punom prozirnih bluza i štofastih cargo hlača, i Ivica Skoko serijom haljina s dobro kolažiranim čipkama različitih uzoraka." Nekoliko dana kasnije, iz novog teksta Ane Lendvaj, javnost je saznala koliko se hrabrosti krilo iza te zajednička kolekcija i te revija, jer Ivana ju je pripremala u bolnici.
"Ivana je samo dan prije izašla iz Instituta za tumore, još ne znajući kakvi su joj nalazi posljednjih pretraga nakon operacije. No odlučila je raditi još dok je čekala na operaciju, i nastupiti na DFHR-u iako se to činilo nemogućim", pisala je Ana, kojoj je upravo Ivica Soko otkrio neke detalje: "Mjesecima prije planirali smo zajedničku reviju i ne sluteći što je čeka - kaže Skoko. - Htjeli smo pokazati kako ja mogu dizajnerski misliti na njezin, a Ivana na moj način, ona u muškoj kolekciji, ja u ženskoj. Onda mi se potužila kako osjeća da nešto nije u redu. Otišao sam s njom u Institut za tumore i otkrivena je strašna dijagnoza. No, Ivana nije odustajala, pa sam u bolnicu nosio modele koje smo napravili prema njezinim uputama. Uživao sam u njezinoj sreći kad bi 'blagoslovila' model koji je zamislila. Bilo je to naporno, ali uspjeli smo! - sretan je Skoko."
A već u jesen te iste 2013. godine, na jesenskom Fashion.hr-u, Ivana se predstavila sasvim drugačijom kolekcijom, onom u kojoj je "odlutala" od svoje skulpturalnosti. Na pistu je poslala nadasve nosive modele, fine crne haljine s koso krojenim volanima koji su bili lajtmotiv te kolekcije, ali i pravo osvježenje u Ivaninoj modnoj radionici. Koliko su se njoj samoj dopali volani, dokazala je ubrzo u jednoj posve novoj suradnji, rubno modnoj, ali suradnji koja je oduševila čak i one žene koje do tada nisu modele s imenom Ivane Popović prepoznavale kao nešto što žele u svojim ormarima. Ivana je, naime, kreirala kolekciju kišobrana. Bili su retro modeli, zamišljeni i izrađeni na najspektakularniji način, a baš ti kišobrani još i danas šeću ulicama Zagreba i meni osobno razvesele i najtmurniji kišni dan. U suradnji s tvrtkom Hrvatski kišobran iz Zaprešića Ivana je osmislila ekskluzivne kišobrane nadahnute estetikom 19. stoljeća, ali nipošto nisu bili starinski, već su izgledali ne samo moderno nego i futuristički. Bili su i jesu podjednako lijepi kada su bili rašireni nad nečijom glavom kao i kada ih sklopljene neka žena nosi u ruci, a oni podsjećaju na buket nekog čudnog, ali lijepog cvijeća. Već te 2014. godine Ivana je mislila ekološki osviješteno i radila tzv. sporu modu. Kišobrani su bili napravljeni od recikliranog materijala, a njihovu ljepotu prepoznali su mnogi. Prodavali su se tako i u suvenirnici Muzeja suvremene umjetnosti, a mnogi su ih turisti pronijeli svijetom kao najdražu uspomenu na posjet Zagrebu i Hrvatskoj. Ivana je kreirala dva osnovna modela kišobrana, bili su izrađeni u nekoliko boja, od klasične crne, sive i bež, do crvene i zelene, a neki od njih i danas se prodaju u hrvatskim modnim oglasima, ali i na internetskoj stranici tvrtke Hrvatski kišobran, po cijeni od 33,18 eura.
Tri godine nakon Ivanine smrti upravo je Muzej suvremene umjetnosti organizirao veliku retrospektivnu izložbu ove umjetnice naslovljenu "Ljubav i otpor Ivane Popović", povodom koje su iz MSU istaknuli:
"Izložbom će se prvi puta predstaviti njena postignuća na području kazališta, kostimografije, performansa, kiparstva, mode, slikarstva, crteža, primijenjene umjetnost i produkt dizajna. Cjelokupno stvaralaštvo akademske kiparice i svestrane umjetnice opire se kategorizaciji, a u njemu se zrcali postmoderni duh vremena te snažna kreativnost i zaigranost duha."
I doista je bilo tako, a ta je izložba bila kulturni i modni događaj po kojem pamtimo godinu u kojoj je, prije korone, naš život, zajedno s modom, još bio normalan. Mnogi su tada hodočastili u novozagrebački muzej, čiju je gradnju Ivana pratila sa svojih prozora, a tamo ih je oduševila i ponuda u suvenirnici koja je uz tada već legendarne kišobrane prodavala i kišne kabanice. Bila su to dva modela kabanica, koji su sašiveni po uzoru na originalni prototip koji je ručno izradila sama Ivana. A kako je Ivana Popović uvijek podržavala mlade, u muzeju su odlučili i njima pružiti šansu, pa su tako uz Ivanine majice s duhovitim porukama i njenim poznatim kolažima prodavali i majice nagrađenih studentica TTF-a, inspirirane stvaralaštvom same Ivane.
Ivanina nakon Armanijeve suknje
Sada već davne 2005. godine revija Ivane Popović zatvorila je šesto izdanje Cro-à-Portera. Zapamćena je po žestokom rocku, jer na pisti je svirao Let 3, naravno odjeven u Ivanine kreacije, koje su u to doba poznate po krletkama na intimnim dijelovima tijela članova benda, također malo toga ostavljale mašti. No, malo bi tko na fotografiji brkatog delije prepoznao tadašnjeg ravnatelja Baleta HNK Zagreb. A to je baš on, Dinko Bogdanić, veliki plesač i koreograf, čovjek poznat i po istančanom modnom ukusu:
- Nisam osobno poznavao Ivanu, iako sam, naravno, poznavao njene slikarske i kiparske radove, cijenio je kao istaknutu likovnu umjetnicu. Ona je bila na premijeri mog baleta "Bajadera". Za tu sam prigodu odjenuo suknju i sako s potpisom Armanija, pa mi je kasnije na zabavi nakon izvedbe baleta Ivana prišla i pitala me bih li nosio njenu nadolazeću reviju - sjetio se odmah Dinko.
Njegov odgovor je bio pozitivan i tako je rođena modna suradnja koja je oduševila i njega i Ivanu. Sjeća se Dinko i nalijepljenih brkova koje je nosio na pisti, činjenice da je uz njega i Let 3 reviju nosio i Luka Nižetić, kao i to da su baš svi dečki imali te brkove koji su bili zaštitni znak riječkih rockera.
- Sjećam se da je Ivana bila sjajna, ugodna osoba i da je revija prošla u veselju i miru. Sve je bilo naoko jednostavno, svi smo se ugodno osjećali, a baš za to je ona bila najzaslužnija - govori Dinko Bogdanić.
"Mnogo prerano"!? Koji je to jezik?