Prije tri i pol godine pogledao sam dokumentarni film “Izgubljeno dugme” i pisao prvu recenziju u tada još postojećem regionalnom izdanju magazina Rolling Stone. Upravo je Rolling Stone bio primjeren medij za osvrt na film, jer su i karijera Bijelog dugmeta i smrt Ipe Ivandića bili zanimljivi ljudima u čitavoj bivšoj državi.
Čitava ta bivša država raspala se kao i Bijelo dugme – koje je u velikoj mjeri bilo eksponent upravo tadašnjeg teritorija i ideje – ali su fantomi i jednog i drugog nastavili proganjati zainteresirane sve do danas. Sjajan, strastven i dobro istražen film potom je prikazan na mnogim festivalima, osvojio nekoliko nagrada – među ostalim i nagradu za dokumentarac godine na DORF-u u Vinkovcima 2015. – prikazan je i na HTV-u, a sada se pojavio i u trgovinama kao dvostruko DVD izdanje. Priča o smrti bubnjara Ipe Ivandića ujedno je i svjedočanstvo o popratnim tragedijama rada Bijelog dugmeta, naizgled stroja za štancanje novaca, ali i stroja koji je često mlio sve pred sobom, pa i “u sebi”. “Izgubljeno dugme“ zapravo je domaća filmska inačica televizijskih priča “Premladi da umru”, u kojima se na svjetlo dana iznose ne tako ružičaste i lakirane priče kao u tadašnjem tisku.
Kupio kilu hašiša, dobio još tri
Osamdesetminutni dokumentarac u svom DVD izdanju donosi i dodatni, drugi disk s dva sata dosad neobjavljenog filmskog materijala. Među iscrpnim svjedočanstvima su i polusatni, posljednji intervjui koje su pred kamerama dali glazbeni kritičar Darko Glavan (koji je nakon toga poginuo u Varaždinu) i Vlada Divljan (preminuo u Beču), te dodatne izjave Mladena Vojičića-Tife, Želimira Altaraca Čička, Bajage i Bore Đorđevića.
Gledajući film, sa svim dokumentarnim snimkama Bijelog dugmeta, njihovom glazbom i pričom o karijeri, mnogobrojnim sudionicima, hoćeš-nećeš gledatelju se u glavi “vrti” i usporedni film o vremenu koje je iza mita Dugmeta imalo i svoju tamniju stranu. „Sex, drugs & rock’n’roll“ stara je priča o, dakako, seksu, drogi i rokenrolu. No, na domaćem terenu u većini slučajeva bila je izmišljena, ili zamišljena, kao anglosaksonski rock-model koji su domaći glazbenici željeli „prepisati“ ili se praviti da ga slijede. Neki i jesu. No, prije javnih priča EKV-a, Gorana Bare ili nedavno Rajka Dujmića, droga je kao tabu-tema u svijet domaće estrade ušla kroz “rupicu” na Bijelom dugmetu koje je u mnogočemu bilo prvo, pa i u povezivanju rocka i narkotika.
Prva autentična priča o „padu“ nekog glazbenika s paketima hašiša oko njega – i sveopćim zanimanjem javnosti – dogodila se 1977. sarajevskim “atentatom”, uhićenjem Ipe Ivandića, bubnjara Bijelog dugmeta, Ranka Bobana, Zlatka Holda i Gorana Kovačevića. Dokumentarni film „Izgubljeno dugme“ redateljsko-producentske trojke Robert Bubalo, Renato Tonković i Mario Vukadin, donio je cjelovitu priču o Ipi Ivandiću, no, priča „Izgubljenog dugmeta“ ne staje samo na toj epizodi iz 1977. Opći je konsenzus upućenih da su Ipi „napakirali“ kako bi se riješili i Dugmeta, ili ga barem „olabavili“, a priča se u filmu nastavlja i kasnijim događajima, do Ivandićeve tragične smrti u Beogradu 1994.
Ipe Ivandić s društvom vjerojatno je bio jedini koji je kupio kilogram hašiša, a dobio još tri. Prema svjedočanstvima upućenih, tri kile „budžavog“, neupotrebljivog hašiša. Što je ključni argument da su mu „napakirali“ kako bi medijski efekt kasnijeg uhićenja bio što dojmljiviji. Među legendarne priče spada i ona o glavnom policajcu u Sarajevu koji je sve obavio, a kojeg su lokalci dobro poznavali, i njegovoj želji da stane na kraj dugokosoj i bučnoj histeriji zvanoj Bijelo dugme. Uspjeh S.A.R.S-a danas potvrđuje da je za zdravlje bolji makar i “budžav lebac”, a kako je 1977. bilo s “budžavim” hašišem, možemo vidjeti u filmu „Izgubljeno dugme“. Bregovićev komentar u filmu je pragmatičan; „Tada sam bio stvarno ljut. Da se netko druži sa mnom tolike godine i onda napravi takvu glupost, to me stvarno vrijeđalo.“ Nakon što je odslužio zatvorsku kaznu najmlađi član Dugmeta vratio se 1983. u sastav, da bi nakon njegova raspada nizom dvojbenih poslovnih odluka i sumnjivim transakcijama sam sebe početkom devedesetih doveo do ruba ponora, djelomično prouzrokovanog i početkom rata u kojemu neke investicije više nisu bile tako sigurne. Sve je na kraju završilo padom s osmog kata hotela Metropol u Beogradu. Je li to bilo samoubojstvo ili ubojstvo, mnogima nije sasvim jasno ni danas, iako se u službenoj istrazi zaključilo da je riječ o Ivandićevu samoubojstvu.
Budući da se kroz prizmu Ivandićeve sudbine provlači i ona o Bijelom dugmetu, ekipa filma u 80-ak minuta trajanja zahvatila je ovim jednostavnim i toplim filmom i širi kontekst, osvrnuvši se na glazbene događaje u kojima je Ipe sudjelovao, kao i na ekstreman uspjeh grupe te na psihološki okvir koji je u društvu i među članovima benda stvorio do tada nezabilježene posljedice fenomena Dugmeta. Sve je postalo drukčije, a velika zvjezdomanija sredinom sedamdesetih godina dovela je do velikih zarada, još većih koncerata i turneja, životnog stila usporedivog s engleskim i američkim rock-zvijezdama. Od kojih su se neke i „rokale“ svime i svačime. Pa je onda bio red da se proba i kod nas, vjerojatno je pomislio mladi Ipe u trenutku dok su u Torontu u veljači 1977. uhitili Keitha Richardsa, a o tome izvještavali svi svjetski mediji. Ako se te godine podudaralo uhićenje njih dvojice, bez neke tajne veze, 1994. smrt Milana Mladenovića i samoubojstvo Kurta Cobaina opet su imali slučajne simboličke podudarnosti. Nakon raspada Dugmeta Ivandić se početkom devedesetih financijski zadužio zbog planiranih projekata dovođenja velikih svjetskih rock-zvijezda na Pag (plažu Zrće), a niz dvojbenih transakcija doveo ga je i do poslova s Fikretom Abdićem u Beču. Začarani krug loših poslovnih poteza dotaknuo je i početak rata u kojemu su poslovni partneri, kao i novac s njima, ubrzano „nestali“.
Smrt i mitologija rocka
U „Izgubljenom dugmetu“ ispričane su emotivne priče Ipinih suvremenika i prijatelja, a među razgovorima s glazbenicima i kritičarima (Goran Bregović, Željko Bebek, Ranko Boban, Alen Islamović, Zoran Redžić, Darko Glavan, Petar Janjatović, Petar Popović i drugi), nalaze se i autentična, privatna svjedočanstva Ivandićevih tadašnjih djevojaka i njegove sestre, sjećanja koja daju najveću emotivnu težinu filmu.
Neki su, poput bubnjara Milića Vukašinovića-Miće, duhoviti u humorističnim izjavama koje čine protutežu nimalo zabavnoj priči. Za koju je jasno da i oni koji sudjeluju u filmu ne mogu potpuno objasniti što se i kako dogodilo. Teorija zavjere ima istaknuto mjesto, iako i Ivandićeva psihološka stanja o kojima govore svjedoci navode na pomisao da je ozbiljna depresija uzela maha. „Izgubljeno dugme“ u dobroj mjeri govori i o karijeri Dugmeta, pri čemu su posebno dragocjeni videomaterijali poput rijetkih koncertnih snimaka (najviše s koncerta kod Hajdučke česme 1977.), televizijski nastupi iz 1975. i 1976. godine, do sada nekorištene privatne fotografije Ivandićeve rodbine i filmske snimke s Ipina sprovoda.
Pokopan je u Beogradu u grobnici obitelji njegove supruge. Prema izjavama sudionika, bio je to tužan i tmuran kraj priče koja na početku filma najavljuje upravo suprotno; optimističnu budućnost u kojoj je dečko fasciniran bubnjevima stigao u Bijelo dugme, a s njim i na poziciju najvećeg domaćeg glazbenog fenomena čiji su članovi mnoge stvari prolazili prvi put. Neki su se na tom putu i pogubili, nekoliko puta. Mnoge pojedinosti koje su se tada događale pronađene su i objedinjene u dokumentarcu koji je istražio provokativnu priču i pristupio joj ozbiljno, iscrpno i informativno. Usporedivo sa sličnim svjetskim kontroverznim temama, od Kurta Cobaina nadalje, kao dokaz da je smrt i dalje nerazdvojni dio mitologije rocka i pridruženih mu poroka.
Pogledajte video: Izabrali smo 10 najseksi Hrvata
Nije Ipe u ratu otišao u Zagreb...