Johnny Štulić bi poljubio vrata da nisam naišao kad je došao u Jugoton

Sedamdesete, a pogotovo osamdesete, slika su razgranate diskografije, prave industrije ploča i ostalih novopristiglih nosača zvuka (i slike). Šezdeset pjesama, kao 60 slika, odabranih da nam pokušaju dočarati svu raznovrsnost muzičke ponude u popularnoj glazbi naše bliže prošlosti, nije ni blizu dostatno da bismo zaokružili pravu panoramu tako naraslog izdavaštva. Ali, kao što se ističe u prvom predgovoru, namjera ovog štiva i nije predstavljati enciklopediju ili leksikon jedne tako fascinantno propulzivne djelatnosti u umjetnosti i kulturi.

Sve rečeno za pop-katalog sedamdesetih, vrijedi i za osamdesete, još jednom uz napomenu: diskografija će u tom desetljeću doživjeti proizvodni klimaks (više od 20 milijuna proizvoda ili jedan po stanovniku bivše države), svoj kreativni vrh i konačno svoj neočekivano brzi kraj. Rekao bih, jednako brz i neočekivan kao i kraj države u kojoj su vinil i glazba na njemu cvali. Ali dok smo u ovom drugom i sami zdušno sudjelovali, vinilna diskografija umirala je bez našeg utjecaja – tehnološkim promjenama (ili napretkom?) vlasnika kapitala, pretvorbom analognog u digitalni oblik. Stoga je ovo završno poglavlje i svojevrsni epitaf zvuku i sukladnim mu nosačima što smo ih zajedno s našim precima fetišizirali toliko dugo i strasno da su zamalo doživjeli stotu!

56. Pamtim samo sretne dane, GABI NOVAK

„Ta je pjesma nastala slučajno. Došao sam k Arsenu, a tada se kod njega nije smjelo pušiti. Odmah bi rekao: ‘Gabi, otvori prozor! Evo Keme!’ A Gabi jedva čeka da ja dođem jer i ona puši, a ne smije od njega. Kako on uvijek ima vrijeme kada spava, rekao je da ide leći. Ja taman došao, Gabi stavila kavicu. Kaže on: ‘Pogledaj ovaj tekst’. Uzeo ja gitaru. Gabi, ja, kava i cigara i, dok je on spavao, mi napravili muziku“. Priča je to skladatelja Montena često ispričana glede njegove suradnje s Arsenom Dedićem („Arsen je jedan i jedini. On je broj jedan, a svi ostali su broj dva“).
Pamtim samo sretne dane potom je na Zagrebačkom festivalu, na Večeri šansona i slobodne forme, koncem listopada te 1979., u izvedbi Gabi Novak osvojila prvu nagradu i upisala se u niz antologijskih ljubavnih. Na singlu je iste godine objavljena u aranžmanu Stipice Kalogjere, a 1982. na LP-u Gabi Novak u Arsenovom.

57. Kad misli mi vrludaju, AERODROM
Jura Pađen počeo je 1970., s petnaest, a dvije godine poslije postao je član Grupe 220, s Mlinarcem, Husom, Pikom i Zubom. Bez Drageca, potkraj 1974. snimaju Slike, album objavljen početkom 1975., a potom se uz nove promjene u sastavu, s Akijem presvlače u Parni valjak. Tako je to išlo do 1977., a onda što zbog prekida izazvanog Husovim i Akijevim odlaskom u vojsku, što zbog različitih pogleda u bolju budućnost, Jura je krenuo svojim putem. Tragajući za zvukom simfo/art-rocka á la Yes i King Crimson, 1978. utemeljuje Aerodrom.

Prvi album Kad misli mi vrludaju s kojeg je skinut i istoimeni singl, Jugoton objavljuje krajem 1979. Već čvrsto formiran kao gitarist i autor isprva neće mariti za tektonska gibanja u reljefu popa izazvana punkom i novim valom, pa njegova zakasnjela koketerija iskazana na Tango Bango (1981.) vjerojatno je više rezultat Stančićeva utjecaja – Piko je bio producent LP-ja – nego vlastitih uvjerenja. U tomu je mnogo bolje prošao bivši mu bendovski supatnik i štim-kolega Hasanefendić, između ostalog surađujući s novovalnim glasnogovornikom Štulićem u kojeg je, igrom sudbine, krajem osamdesetih počeo prisizati i sam Pađen. Jura je zauvijek ostao klasičan pop-autor i rock-gitarist, čiji je talent tek povremeno dobivao potvrdu u glasovima publike i ne baš sklone rock-kritike. Pritom kao da je taj Petar Pan rocka sve vrijeme sebi pjevao: „…jer ja ne marim za sve te stvari, meni je najbolje kad misli mi vrludaju”.

58. Odlazak, ARSEN DEDIĆ i SERGIO ENDRIGO
Oduvijek tvrdim, i ne samo ja, da disciplina „pjevam pjesnike“ u pop-glazbi baš i nije neka sreća. Osim ako pjevač nije i sam pjesnik poput Cohena, Brela ili – evo opet njega: Arsena. Tu ne ubrajam Boba Dylana, premda je on jedini dobio Nobela za književnost. Ipak je Bob počeo s Little Richardom i Buddyjem Hollyjem. Jezik u pop-glazbi je običan, kolokvijalan, ulični, i u načelu ne trpi pretjerane metafore i pjesničke vizije. Čast iznimkama. Bio je donedavna i jedan domaći bend koji je to povremeno dobro činio. Mislim uglazbljivao pjesnike poput Matoša, Šimića, Tadijanovića... Olovni ples. Ali, očito nisu daleko dobacili. Uspjelo je to ponekad Hegu, Ibrici... još ponekom (pada mi na pamet Bata Kovač) i, opet, naravno, Arsenu! Neću spominjati te uspjele sinteze, osim jedne koja me gotovo poljuljala u mojoj teoriji, ili je tek riječ o onome da izuzeci potvrđuju pravilo. Pogađate, nije teško, radi se o Tinovu Odlasku koji je jednako tako postao Arsenov Odlazak, ali i tvoj, moj, naš, klapski...

Ovako je to bilo. Pokojni novinar i književnik Marino Zurl, široj javnosti poznat po svojim reportažama u Areni, Traži vaše najmilije, zamolio je Arsena 1965., kada je organizirao obilježavanje 10. obljetnice smrti velikog Tina Ujevića, da sklada glazbu na neke Tinove stihove. U društvu Vjekoslava Majera, Gustava Krkleca, Zvonimira Goloba i drugih tog studenoga 1965. Arsen je zajedno s gitaristom Marijanom Makarom prvi put izveo Odlazak. Snimio ga je tek 14 godina poslije za album Rimska ploča. Album se snimao u Jugotonovom Jadran filmu, ali i rimskom Studio Quattro. Zato valjda Rimska ploča, koju će inače objaviti PGP RTB. Aranžmane je povjerio Kreši Oblaku, refrene za prvu verziju Odlaska na svom terenu otpjevao je Sergio Endrigo. Pjesma je potom doživjela brojne inačice, kako Arsenove tako i drugih pjevača i naročito klapa. Već sljedeće 1980. Dedić snima Pjevam pjesnike (opet za RTB) s novim Odlaskom te stihovima Krleže, Kaštelana, Brkovića, Kovačića, Krkleca, Paljetka... ali ne kanim to ovdje komentirati. Ionako to pripada 80-ima. A ploču istog naslova, unatoč mojem protivljenju koje se moglo samo telepatski osjetiti, dogodine je snimio i Hrvoje Hegedušić. Za PGP. Producent mu je bio, pogađate – Dedić!

P. S.
Na Arsenovoj Rimskoj ploči nalazi se pjesma koja mi je unatoč dužnom poštovanju prema Tinu Ujeviću i zaista sjajnom Odlasku bez sumnje superiorna svemu na tom albumu. Riječ je o izvedbi kojom Arsen opet pjeva Arsena: Da su me ukrali Cigani.

59. Apsolutno tvoj, MIRZINO JATO
Najzaposlenija i najuspješnija stihotvorka 70-ih i 80-ih Marina Tucaković ostvarila je prvi pravi uspjeh približivši se ostvarenju najdivljijih snova jednog diskosanjara – čemu preprekom nije bio ni prezriv stav domaće rock-kritike – s rimama za Apsolutno tvoj. Ostvaren u suradnji sa Seadom Zelom Lipovačom, skladateljem i gitaristom (koji je upravo, tražio mjesto hard-rock junaka sa svojim heavy-light Divljim jagodama) i trijom sasvim prikladnog imena za imidž diskozvijezda što ih je trebalo resiti perje, svjetlosni efekti i modni kičeraj – Mirzino jato, Apsolutno tvoj postao je ultimativni yu-diskohit.

Izvan svake sumnje inspiriran Boney M i njihovim Daddy Cool, na tragu dosjetke minimalizirane poruke sastavljene od par opetovanih rima, rušio je sve granice prodaje još uvijek tržišno referentnih singlova zaustavivši se - po nekim podacima – na nakladi od 400.000 primjeraka! „Apsolutno tvoj, apsolutno moj / samo mi smo taj genijalan spoj / apsolutno tvoj život je moj / permanentno moj, permanentno tvoj / samo ti si taj specijalan broj / permanentno tvoj život je moj“ u pripjevu će zaključiti: „Apsolutno moj si broj / apsolutno ja sam tvoj / genijalan mi smo spoj / permanentno bit ću tvoj.“

Snimljen u jesen 1978. u produkciji Nikole Borote, slično Farianovom postupku, za tu priliku sastavljen je trio: Mirza Alijagić, Zumreta Midžić i Gordana Ivandić. Sljedeći singl Normalna stvar istog autorskog tima, kao karbonska kopija Rasputina Boney M, ponovno će postati zlatnom pločom, premda diskoidna formula lapidarnog, opetovanog i pomalo šašavog teksta, ovaj put neće biti dosljedno primijenjena, što će reći da autori ipak nisu otkrili pravu ideju diskouspješnice (niti bi bilo normalno da kod nas tada jesu!).
Šećer i med, album prvijenac ponesen uspjehom singlova postat će srebrn pa se činilo da Jato ima dobru perspektivu. No svađa što je ubrzo izbila zbog raspodjele honorara dovela je do razlaza. Tri godine poslije, Mirzino jato preuzet će uz Marinu Tucaković njezini štićenici iz Zane s autoritetom iza enormnog uspjeha njihova albuma Dodirni mi kolena. Ali, Najslađi rode Mirzi i novim curama ostavio je gorak okus. Alijagić je karijeru nastavio kao bas u sarajevskoj operi, Gordana Ivandić (inače sestra Ipe Ivandića) postala je pjevačica sastava Makadam, a Zumreta Midžić posvetila se solističkoj karijeri.

60. Balkan, AZRA
Dakle, kao što je poznato, Johnny i Azra svoj prvi singl snimili su za Suzy. Krajem 70-ih sve to društvo što će postati zagrebački novovalni korpus – Film, Azra, Haustor, prije toga Parni valjak pa Prljavo kazalište, Aerodrom itd. – nalazili su se u Masarykovoj ispred Zvečke. Tu se Johnny i upoznao s Husom koji se vratio iz vojske i počeo raditi na novom Parnom valjku. Tako su neke Johnnyjeve stvari postale dio Valjkova repertoara (Jablan, Kad Miki kaže da se boji), čak je nakratko bio i član grupe, ali se brzo vidjelo da je njegov pogled na zvuk benda, uz još ponešto drugog, drukčiji. U svakom slučaju, Suzy mu je ponudio snimanje ploče (singla). Milan Škrnjug, Valjkov menadžer, menadžer Prljavog kazališta, također, uskoro i šef Suzyjeve prodaje, bio je vrlo utjecajan i htio je Azru u Suzyju. No, njegov i Johnnyjev temperament se nisu slagali i upravo zbog toga je Johnny nakon što je objavljen singl Balkan / A što da radim odlučio potražiti izdavača, a gdje drugdje nego u Dubravi, kod najveće diskografske kuće u državi. E, od tog dalje, znam sve iz prve ruke. Negdje krajem godine, govorim o 1979., došao je u Jugoton i potražio Vojna Kundića kucnuvši ravno na vrata uredničke kancelarije gdje je sjedilo nas šestero: Vojno Kundić – urednik zabavne redakcije, Veljko Despot – urednik licencnih izdanja, Mirko Gavrilović – urednik narodne redakcije, Vida Ramušćak – urednica klasične glazbe, Ljerka Marković (poslije Marković-Gotovac, udala se za Peru Gotovca) – urednica dječjih, govornih izdanja i lektorica, i moja malenkost, tada još u ulozi urednika publishinga.

Vojno je bio zauzet i Johnny bi poljubio vrata da ja nisam pošao za njim. Znao sam za njega i Azru. A čuo sam baš koji tjedan prije i njihov spomenuti famozni singl-prvijenac u Draženovoj emisiji S domaće pop-scene. Rekao sam da me zanima to što radi s bendom premda nisam bio oduševljen tim prvim singlom (ne zbog toga što mi je, kao možda nekima, smetalo to fokusiranje na Balkan, već taj zvuk s naglaskom na neku inačicu folk-rocka koji je posebno potencirao violinski solo u sredini pjesme). Moguće da ga je takvo moje stajalište i zainteresiralo, jer ni sam Štulić nije imao viziju svog benda prema folk-rock idiomu, i nije bio baš najsretniji kako je sve to prvi put ispalo. Ono što mi je pustio potom u slušaonici s kasete, zainteresiralo me više nego što sam očekivao. Dgovorili smo se da dođem čuti Azru u Lapidarij taj vikend. Nakon toga sve mi je bilo jasno.

„Ja koristim svirače koliko mogu. Studijske će se snimke i dalje razlikovati od onoga što ću izvoditi na koncertima. Jer ne možeš ti sve te ljude koje mislim koristiti na albumu i s kojima ćemo sada raditi, dovući na pozornicu. Tako ću i ovaj singl shvatiti kao dokument. Ipak, za prvi singl sam svjesno i namjerno odabrao stvari s takvim tekstovima za koje se uopće ne bih čudio da su na njih opalili porez. To sigurno nisu moji najbolji tekstovi, ali ja iza tog singla svejedno stojim. Rekao sam da je to dokument, ali on me ne predstavlja potpuno. No, zbog toga me i ne obvezuje ni na što.“ (Johnny Štulić Svenu Semenčiću u intervjuu za Polet, objavljeno 30. siječnja 1980.)

Posljednjih 5 iz osamdesetih 56. Adio, ĐANI MARŠAN
Još jedan Zadranin, bivši pomorski časnik, bivši roker i još jedan snažni glas. Tu su i zajednički producent (Stjepan Mihaljinec) i nastupni singlovi koji izlaze 1969. s vlastitim prepjevima inozemnih uspješnica (Draga Marija i Kad ljubav postane poezija) i... sličnost prestaje. Dok će se Lokin prepustiti sigurnom vodstvu – Đorđa Novkovića (što će se pretvoriti u jednu od najpostojanijih suradnji u domaćoj pop-glazbi), Đani Maršan zarana će se, već na drugom koraku (singl Sjeti se), okušati kao autor. Istini za ljubav, trebat će mu vremena. Adio je prva prava vlastita skladba na stihove Margit Antauer (često je pisala za Terezu) kojom će Đani na Zagrebu ‘88. pokazati lice zrelog autora-pjevača, ulogu s kojom će se sasvim dobro nositi u idućim godinama.

57. Zašto praviš slona od mene, DINO DVORNIK
Prvi radni dani nakon godišnjeg, negdje sredina rujna 1988., zove me generalni Mirko Bošnjak s molbom koju podređeni nikad ne vole (jer zapravo i nije riječ o molbi): „Daj, molim te, ti i Vojno poslušajte Dinu Dvornika, doći će vam danas oko jedan s nekakvim snimkama. Zvao me Boris. Napravite sve što se da.“ Da, opet jedan otac zove za ambicioznog sina. Komentiram s Vojnom kasnije prebirući po glavi kako je to zvučalo par godina ranije kada su nam došle vrpce Kineskog zida (a možda je to bilo i prije više od pet-šest godina), u jeku novovalne euforije s demode funky zvukom braće Dvornik. Da su došli sedam-osam godina ranije (ta siromašno producirana ploča s ono nešto šarma podsjećala je pomalo na KC & The Sunshine Band), možda bismo im i pružili neku priliku. Ali 1982., 1983., uz Azru, Film, Haustor? O.K., što je tu je, primit ćemo ga i poslušati, takav je red. Došao je Dino kako je Bošnjak i najavio, oko jedan. U slušaonici on, Vojno i ja. Puštamo vrpcu s mega. Počinje prva stvar hipnotičkog ritma s dobrim motivom sintetiziranog brassa i keyboarda pa Dinina priča koja spočitava u zboru Zašto praviš slona od mene. Pogledavamo se već nakon prvih taktova ne vjerujući što slušamo. Dino mirno sjedi kao da je svjestan da bi bilo pogrešno bilo što reći. Instrumentalni break s tenorskim solom Mladena Baučića i Dininim skatanjem potpuno nas je razoružao. Program teče: Tebi pripadam, mid tempo s prepoznatljivim synth introm (ide na Zagrebfest za manje od mjesec dana; bit će nagrađena), gitara rastura u Baš sam ljut, frenetična Neću da znam za nikog osim tebe, ovaj put sa saksofonskim codom. Onda ide blank, Dino će škrto: Sada kreće B strana. Steady funky, fini ulaz brassa i „mešaj“ Ti si mi u mislima, dobro složeni zborovi u refrenu, gitarski break, nastavlja se „Ti si mi u mislima, ti si mi u grudima“, fade out... ludnica. Lady u kontrapunktu klavijatura, syntha, basa, vodi nas do finog pripjeva „daj probudi se moja lady“ i „šu-bi-du-bop“ vokalima u odjeku, u repeticiji odgovaraju gitarski pasaži, Ja nisam tvoj počinje kao klasični soul s brass motivom kao da će najaviti Wilsona Picketta, a onda razrješenje refrena s udvojenim falsetima kako to rade pravi soulmani. Kraj nam oduzima dah. Ljubav se zove imenom tvojim započinje ludo lijepim parlandom koji prelazi u sjajan saksofonski motiv ravan onom čuvenom u Baker Streetu iz kojeg će pjesma ući opet u savršeno izveden crnački lead-falset i ponovno ludi sax, „samo ti jedina si sreća...“, nestaje u fade outu.

Tako. Vidim, Vojno je ozbiljan kao Buster Keaton, ovaj put to je konačna predaja: čovjek nam je donio remek-djelo.
No, ne lezi vraže, kako to zna biti, prolazilo je vrijeme, sva tri kvartala sljedeće 1989. i ništa se nije događalo. Tržište poručuje: malo više od 5000 primjeraka (zajedno s kasetom). Onda je u jesen Škugi (Zoran Škugor) dogovorio s Mirom (Lilićem), tada šefom programa RTV Zagreb, da u Saloonu snimljeni Dinin šou (na playback odglumljen cijeli album) pusti na TV-u. Tijekom jeseni sve je krenulo poput nezadržive bujice koja se javlja poslije iznenadnih kiša. Do kraja godine i tradicionalnog okupljanja na beogradskom MESAM-u Dino Dvornik je dobro premašio prodaju od 50.000 primjeraka. Na sastanku s trgovačkim predstavnicima na Skadarliji, svi pitaju samo za Dinu! Uspjeh je evidentan. No, to svakako ne opravdava, moram primijetiti, bljezgarije koje pišu u Wikipediji ako potražite priču o Dini Dvorniku. „Prodaja mu je narasla na 750.000 prodanih primjeraka“. Svi Dinini albumi zajedno nisu prodani u toj nakladi!

Pjesnik, pisac i prevoditelj Đorđe Martić otkrit će nam da je Dino pripremajući svoj prvijenac bio dobro potkovan pločama Herbieja Hancocka i Billyja Cobhama, Head Hunters i Spectrum, klasicima jazz-fusiona iz 1973. Primjerice, Zašto praviš slona od mene položena je na bas-liniji velikog jazz-basista Rona Cartera odsviranoj u skladbi Stratus s Cobhamova albuma Spectrum. Reći će: „Dvornik je na toj moćnoj dionici osovio čitavu pjesmu i stvorio hit.“

58. Čukni vo drvo, LEB I SOL
Vlatko Stefanovski, Bodan Arsovski, Garabet Garo Tavitijan i Nikola Koki Dimuševski (početkom 80-ih Garu je mijenjao Dragoljub Đuričić) odnjegovali su autentičan izraz koji je Vlatkov brat Goran, makedonski dramski pisac i pjesnik, precizno definirao kao „urban i sofisticiran“. „Folklor za njih nije etnologija“ (dakle bend ne traga za nacionalnim, poput mnogih, iz pukog pomodarstva ili znatiželje), već im je „udomaćen, prirodno nasljeđe, ‘domaća životinja’“. „Uključili su gajde, zurle i udaraljke na 220 volti. Povezivali su prošlost i budućnost. Predstavili praroditelje praunucima. Izgradili su civilizacijske mostove“, napisat će nadahnuto. Kao kruna svega jest glazba artikulirana virtuoznošću bogomdanog talenta. Uspjehe od prve pojave s neodoljivim makedonskim biserima Jovano Jovanke i Aber dojde donke (1978. u Opatiji na danima Jugoslavenske zabavne muzike osvaja dvije nagrade) albuma Leb i sol i glazbe za kazališnu predstavu Oslobođenje Skoplja (nagradu Sedam sekretara SKOJ-a) osigurat će im status velikih uzdanica yu-rocka.

Drugi album, Leb i sol 2, postat će zlatni, s njega će iz tada poglavito instrumentalne faze odskočiti vokalna Talasna dužina. S namjerom da se odvoje od etikete „folklornog jazz-rocka“ snimaju Ručni rad, a četvrti Beskonačno (s tri vokalne stvari) predstavit će ih bez Dimuševskog i njegovih klavijatura. Potkraj iste 1981. Sledovanje s novim bubnjarem Đuričićem značit će oproštaj od PGP RTB-a. Ugovornu obvezu prema svom prvom izdavaču ispunit će dvostrukim „uživo“ iz zagrebačkog Kulušića nazvanim Akustična trauma. Sljedećih šest godina, od 1983. do 1989., objavit će za Jugoton pet studijskih albuma (Kalabalak, Tangenta, Živi zid, Kao kakao, Putujemo). Vlatkovi vokali preuzimat će repertoar; prvi put snimit će neku pjesmu na makedonskom (Skopje), a album Putujemo bit će posljednji studijski, ako se ne računa 2009. I taka, nataka s Dadom Topićem, ali bez Vlatka Stefanovskog. On je u međuvremenu razvio uspješnu i plodnu međunarodnu solističku karijeru.

Čukni vo drvo veliki je prijeratni jugoslavenski hit na makedonskom, skinut s Putovanja iz 1989.
Zaključit ću s porukom pokojnog Gorana Stefanovskog (iz bilješke kompetentne Antologije, dvostrukog CD-a čije su 34 snimke ravnopravno podijeljene na PGP-ovo i Jugotonovo razdoblje, ovaj put 1995. u izdanju bendovskog Third Ear Music):
„Ako pokušaš klasificirati glazbu Leba i soli, zaplest ćeš se među kategorijama kao što su etno-rock, world music, rock, jazz-rock. Zašto se gnjaviti? Slušaj i uživaj!“

59. Par godina za nas, EKATARINA VELIKA
Dugo mi je trebalo da priznam EKV. Jednom sam ih odbio. Činili su mi se pozersko artificijelni. To sam ponavljao kad god me se pitalo za njih. Nisam ni pokušavao provjeriti koliko jesam ili nisam bio u pravu. Slali su mi CD reprintove svojih albuma, DVD-ove o njima, knjige što su pisane, Žikićeva Mesto u mećavi, Vesićeva Magi, ali prekasno, već sam duboko bio u povijesti Jugotona u kojoj se za njih onomad nije našlo mjesta. A ponekad sve se dogodi igrom slučaja. Recimo, znamo već: Paket aranžman. Tako priča kaže da se po razlazu Šarla neko vrijeme u Beogradu nije znalo, niti je komu bilo važno, kamo je koji od njih trojice krenuo. Milanove nove početke skužio je Srđan Marjanović, već zaboravljeni roker kantautorskog kruga iz sredine 70-ih. Snimao je još uvijek, i to za RTV Ljubljanu, istodobno toj tvrtki nešto kao drugi urednik (urednik je bio naš vrijedni Ivo Umek), zapravo predstavnik za Srbiju. Čuo je prve snimke Katarine Druge, dao primjedbe, osigurao im studio i ugovor sa Slovencima. Od tada, od kraja 1983., Katarina II, Ekatarina Velika i S vetrom uz lice, zaključno s EKV 19live86 u katalogu su slovenskog izdavača. E, ono „pozersko artificijelni“ odnosilo se upravo na demo-snimke zadnjeg studijskog za RTV Ljubljanu S vetrom uz lice koje sam preslušavao negdje koncem 1985. A baš taj album, danas kada vrtim film unatrag, ili bolje reći ploče, osim par pjesama s njegovih prethodnika Radostan dan, Ja znam, Oči boje meda (ovu sam zapazio svoje Ane radi: voljela ju je svirati), donio je glazbu koja je konačno prestala biti svojinom drukčijih pod svaku cijenu, koja je svoje urbane neuroze i depresije konačno uspijevala dobaciti i izvan republičkih metropola. Budi sam na ulici, Ti si sav moj bol, Kao da je bilo nekad, Sarajevo, Grad...

Onda će PGP RTB dobiti praktički na pladnju najbolje od EKV-a. Ljubav i Samo par godina za nas vrhunac su autorske zrelosti, vokalnog artizma i moćnog zvučnog zida sudbinski unikatnog benda koji je u tim, pokazat će se, zadnjim godinama jedne države, bio korak ispred svih drugih. O njihovoj glazbi, životnoj tragici, naraslom kultu, pisale su se knjige, eseji, sjećanja, kritike, pamfleti. Ja neću, bilo bi suvišno. Sada kada podvlačim crtu za osamdesete, sjećam se:
„Prijatelj i ja sedimo na klupi / gledamo zvezde / slušamo vesti što su upravo stigle / kažu da imamo / još samo par godina za nas.“
Ovo su svi razumjeli, zavoljeli, i, naravno, nisu vjerovali.

60. Rocke Me, RIVA
Kraj osamdesetih je ipak, bar na tren, došao sa slavljem. Rock me, „čudo jednog hita“ na izmaku najplodnijeg desetljeća u YU pop-povijesti donio je eurovizijski spektakl 1990. u Zagreb, u Hrvatsku, u Jugoslaviju.
Potpuno nepoznata zadarska Riva sa solisticom Emilijom Kokić, unatoč respektabilnog autorskog tandema Dujmić - Cvikić (dva puta su zamalo gubili utrku za eurovizijski tron: u Bruxellesu 1987. 4. mjesto s Novim fosilima i Ja sam za ples, a 1988. u Dublinu 6. mjesto sa Srebrnim krilima i Mangupom) apsolutno senzacionalno uspeli su se na europski zabavnoglazbeni vrh i potom ostali samo “one hit wonder band”, vrativši se – svi osim Emilije – čini se zasluženo u anonimnost. Jer treba reći – slično je vrijedilo i za Danijela Popovića nakon eurovizijskog uspjeha s Džuli – ovaj put, naravno, s još uvjerljivijim razlogom: “kunst” je bilo upropastiti takvu priliku! I da stvar bude jasnija: obećavajuće svjetske karijere prokockali su mnogi pobjednici Eurosonga, ali da nestanete iz domaćeg pop-abecedarija, kao što Riva jest, zaista je rijedak slučaj.

Zaglavak ili dodatak
Ovdje završava priča o osamdesetima. Naravno, još mnogi su mogli biti predstavljeni barem ovako, lapidarno, singlom, odnosno jednom pjesmom. Padaju mi na pamet vrbovečka Stidljiva ljubičica (dokaz da je novi val bio dubinski važan), s Moj prijatelj ide u vojsku osvojili su subotičku Omladinu ‘81. (2. nagrada publike, 2. nagrada žirija) i u nastavku snimili dva solidna albuma s još jednim hitom Osvrni se na mene; Cacadou Look, rokerice iz Rijeke s uspješnicom Kao pjesma i također dva solidna albuma s kraja desetljeća ili, recimo, beogradski Piloti s pet albuma i jednom od najljepših balada osamdesetih Kao ptica na mom dlanu njihova frontmena Kikija Lesandrića te Valentina Zije Rizvanbegovića koji su došavši u Jugoton kasno 1988., s Valentino 4 (od ukupno pet prijeratnih LP-ja), potvrdili visoke domete sarajevske pop-škole i donijeli jedan od identitetskih hitova dekade: Samo sklopi okice.
Devedesete započinju u ožujku u Zadru s Tajči i Hajde da ludujemo. Europa u svibnju dolazi u Zagreb. Tvornici glazbe bit će to posljednja godina kao Jugotonu, već sljedeće Stop The War In Croatia tražit će novo ime i logo. Moja domovina će ga i dobiti. Sve oko nas, i u nama, nezaustavljivo se mijenjalo.