Prošlo je skoro tjedan dana, a evo, još uvijek mi odzvanja u ušima: “Croatia 12 points!” Redaju se dvanaestica za dvanaesticom! Iz Australije se javlja medvjedić koala i daje nam maksimalan broj bodova, zvonar crkve Notre-Dame pravi se grbav dajući nam samo desetku od Francuza, ali odmah za njim slijede talijanske, skandinavske i ruske dvanaestice.
Ovi potonji nam nisu zamjerili ni to što smo ih izbacili sa Svjetskog prvenstva u nogometu. Jacquesova pjesma bila je jednostavno predobra, pravda se njihov voditelj koji nam je priopćio radosnu vijest, morali smo prijeći preko svog ponosa.
A jednoglasne su bile i zemlje bivše Jugoslavije. Neponovljivi vokal malog Roka ujedinio ih je poput Ljubičice Bijele nekoć...
Međutim, u trenutku kada je naš predstavnik raširio ona svoja impozantna krila tijekom nečega što mi se učinilo kao pobjedonosno izvođenje pjesme, a publika u Expo dvorani doživjela do sada neviđen delirij, obliven hladnim znojem naglo sam se trgnuo iz sna u koji sam upao zbog Duškova monotonog glasa.
Sve ovo bio je samo san, shvatio sam, a onaj “Dream” koji smo poslali u Izrael da nas predstavlja i o kojemu smo mjesecima slušali kako će sjajno proći iako mu inače itekako pouzdane kladionice nisu davale veće šanse nego Dinamu u Ligi prvaka, zakazao je već na prvom koraku. Kako to?, pitao bi se Vojko V. i vjerojatno s tom pjesmom bolje prošao na Eurosongu nego što je to učinio Jacques svaki put kada je posredno ili neposredno nastupao, a što je svakako bilo prečesto, ali i svi ostali naši izvođači i autori koji su posljednjih desetak godina nešto bezuspješno prčkali oko ovog natjecanja na kojemu smo nekoć znali biti zbilja dobri. Elem, Hrvatska već 18 godina nije bila među deset najboljih pjesama u finalu Eurosonga, a često nije ni došla do tog finala. Ništa od toga što je HRT pokušao – od Dore, preko projekta “Idemo na Eurosong” do toga da su dekretom birali izvođača i pjesmu pa nisu više morali ni glumiti da je izbor pošten kao što su to mnogo puta ranije činili, a najpoznatiji slučaj je proglašenje Severinine pobjede nad znatno boljom pjesmom Kraljeva ulice kojima su to iduće godine morali kompenzirati – nije urodilo plodom. Vanna je 2001. godine završila na 10. mjestu, a nakon nje Hrvatska je na Eurosongu u konstantnom padu koji se najbolje pokazao prošle godine kada je Franka Batelić ostvarila najgori rezultat u povijesti Hrvatske na Eurosongu i bila 17. u polufinalu. Isto pitanje kao i Vojko V. trebali bi si, dakle, napokon postaviti i odgovorni s javnog servisa kojima ovim putem zbog iznimno loših eurovizijskih rezultata i načina na koji biraju naše predstavnike uskraćujem ovu svoju TV ružu.
Hrvatska je, uzgred kazano, ove godine imala najmanje tri do četiri izvrsna kandidata koja je HRT mogao poslati u Tel Aviv na Eurosong i koji bi – tvrdim to pod punom materijalnom i kaznenom odgovornosti – najmanje došli do finala, a najvjerojatnije bi bili i u prvih deset. Dino Jelusić i Tara Thaller, na primjer, koji su se već dokazali kao savršena kombinacija za pobjedu, mogli su napraviti novu verziju one njegove “Prve ljubavi” s kojom je već jedanput trijumfirao na tom natjecanju ubacujući Taru u tu pjesmu kao da je upravo ona ta djevojčica o kojoj je davno pjevao i zbog koje više ne zna koliko je dva i dva.
Tako neka u eurovizijskom smislu zanimljiva priča zasigurno bi se svidjela žiriju, ali i publici koja pasionirano prati izbor te bodovima honorira originalne ideje. Ona časna sestra, nadalje, koja je neki dan napunila zagrebačku Arenu, završila bi, nema nikakve sumnje, u finalu, a ni Lidija Bačić ne bi imala milosti spram konkurencije kao što je, uostalom, nije imala ni prema onim dvjema gospođama koje je neki dan fizički napala u centru Zagrebu jer su se očešale o retrovizor njezina nepravilno parkiranog auta. Pokušajte samo zamisliti što bi Lille učinila onom Nizozemcu kada bi joj pred nosom pokušao odnijeti pobjedu... Šutnula bi ga s Eurosongove pozornica kao što je šutnula malog psića tih gospođa s nogostupa. Pa čak i Domenica, ili neki drugi Huljićev projekt, kao što je Madre Badessa, a o Rozgi da i ne govorim, sigurno bi bolje prošli od svih ovih Jacquesovih nevjerojatno promašenih pokušaja. A ista bi stvar bila i s Aljošom Šerićem i njegovom suprugom Tonkom koji su s nekom blagom ljubavnom pjesmom u Pavelovu stilu mogli iduće godine dovesti natjecanje u Zagreb.
Ako, međutim, iz nekih razloga baš Jacques mora biti taj koji će nas svake godine predstavljati, neka onda barem ponovno pjeva onu svoju o stranci koja zna. Ta je, koliko se sjećam, već jedanput donijela pobjedu na nekom izboru koja je dobrim dijelom bila bazirana na glasovima iz drugih država... Dok ne dođe, dakle, do nekih promjena po pitanju izbora na HRT-u, onih dvanaest bodova za Hrvatsku u finalu koje su nam dodijelili koala iz Australije, talijanski, skandinavski i ruski poznavatelji glazbe koji nam ne zamjeraju ni to što smo bolji u nogometu od njih, pa čak i neka grbava desetka od Francuza, bit će, čini mi se, mogući samo u mojim snovima.
Eurosong je već sad "lanjski snijeg". Eto koliko je bitan. Ikom. Igdje.