Da je švedska Abba kojim slučajem odavde i da je počela karijeru kod nas, možda bi propala? Pitanje je to koje se jednostavno nameće kad razmišljamo o domaćim imenima koja pjevaju na engleskom jeziku. Da su Abbu kojim slučajem 1974. u švedskoj optužili da zastupa imperijalistički engleski jezik, a ne čuva “domaći švedski”, možda bi priča krenula drukčije.
No, svjetska publika, javnost i mediji mislili su drukčije, pa je Abba kao pop-fenomen izvan dominantne britanske ili američke glazbene industrije masovno osvojila i ta tržišta, dospjela i u “Kuću slavnih rock’n’rolla”, a njezin hit “Waterloo” proglašen je najboljom pjesmom svih eurovizijskih natjecanja. Problem koji domaći izvođači imaju s engleskim jezikom nije deklarativne, nego egzistencijalne prirode, pogotovo u trenutku kad se sve živo, htjeli to neki ili ne, odvija baš na tom engleskom jeziku. No, možda je najveći paradoks u tome što domaći mediji, od radija do televizija, vole emitirati lošije strane bendove na engleskom jeziku, istovremeno ignorirajući bolje domaće ako pjevaju na engleskom.
Čak i masovna publika bolje reagira na “uvoz”, nego na mogući domaći “izvoz”. Nije, dakako, problem u stranim bendovima poput Editorsa, koji su prošli tjedan nakon nekoliko dolazaka zamalo napunili manju dvoranu Doma sportova i svirali pred više od tri tisuće ljudi. Problem je, što sam prije nekoliko godina i napisao, da je domaći bend Jonathan bolji od njih, ali još nije uspio sam nastupiti u Domu sportova.
Kao ni mnogi drugi koje nećete čuti u domaćem eteru, a ulaze na popise najboljeg što nam domaća rock i pop-scena trenutačno nude. Takva šminkerska prijetvornost nije ništa drugo nego provincijalizam, u kojemu je strano uvijek bolje, a kad nešto domaće po najstrožim mjerilima zvuči čak i superiorno “uvozu”, domaća publika i mediji odlučuju se za “svjetsko” premda je inferiorno.
Priča o tome da oni koji pjevaju na engleskom nisu po volji domaće javnosti uronjene u čuvanje lokalnog, jednostavno ne drži vodu, jer ne zanima nas lokalno ni u puno drugih stvari. Osim toga, rade to artistički opravdano i u skladu s duhom jezika i vremena, i još su neusporedivo pismeniji nego Damir Krstičević, Ingrid Antičević ili Dubravka Šuica kad se osramote govoreći engleskim jezikom i pokažu da im je svijet vrlo daleko i da ga, nije šala, ne razumiju.
Priča o “lokalnim vrijednostima” koje navodno trebaju čuvati masovni mediji pada u vodu i pred činjenicom da se engleština masovno uselila u javni govor, kao i pred podatkom koji dokazuju “The Voice” i mnoga slična natjecanja ili pak “A strana”, koji se također emitiraju na javnoj televiziji. Nikoga tamo ne smeta što se pjevaju pjesme na engleskom, ali kvaka je u tome da se umjesto aktualne produkcije biraju “izdrndani” stari hitovi.
Koji su, premda je to svima jako zabavno i “hoch??, vratili domaću javnost i (ne)ukus unatrag, u prošlost gdje neki najviše i vole biti. U takvim okolnostima, potpuno je jasno da najbolji domaći glazbenici koji ne samo da pjevaju, nego prirodno i smisleno stvaraju na engleskom, nemaju baš nikakve šanse. I opet se pokazuje da nije problem u engleskom, nego u neukusu onih koji ga inače vole i pomodno koriste, ali samo dok se radi o banalnim ili poznatim stvarima. Ono novo i suvremeno njima je strano, da ne kažemo nerazumljivo i strano, a zapravo zastrašujuće jer im pokazuje sve ono što sami ne znaju i ne poznaju, ni u svijetu ni kod nas.