Kada je u pitanju centar Zagreba cijeli siječanj bio je poput trećeg ponedjeljka u godini

Dvadeset i treća godina trećeg tisućljeća započela je u nedjelju. Na osunčanoj terasi kafea Kraš, pisao sam nedavno o tome, prvu kavu u novoj godini premijer Plenković srknuo je u društvu predsjednice Europske Komisije Ursule von der Leyen. Platili su tom prilikom eurima, novom službenom valutom u Republici Hrvatskoj te na taj način simbolično obilježili početak novog razdoblja u našoj državi.

Otprilike u isto to vrijeme, ni pedeset kilometara dalje od Jelačić-placa, rušile su se granice između Hrvatske i Slovenije. Napokon smo pristupili dugoočekivanom Schengenu, a naši susjedi ostali su, eto, i bez onoga posljednjeg što je u mojoj percepciji činilo njihov identitet – mogućnosti da nas gnjave na granici.

Prije toga imali su još i Kanal A, ako se sjećate, koji je uvijek bio mnogo bolji od programa koje smo mi imali na raspolaganju, ali kada bi kod njih navečer počeo neki dobar film, obavezno bi ga kodirali za naše područje. Pustili bi, naravno, uvodnu špicu da vidimo naslov i cjelokupnu glumačku postavu, a onda, čim bi film započeo, na ekranu bi se pojavio snijeg. Ili, još češće, zamrznuta slika upravo u trenutku kada se pojavi glavni glumac pa da se naredna dva sata, kad god slučajno prebacimo na taj program, podsjetimo na ono što propuštamo... Slovenskije od toga – bilo mi je jasno već i kao malom djetetu – ništa ne može biti!

Došli su, međutim, i kod nas razni pružatelji televizijskih usluga pa je taj Kanal A vrlo brzo izgubio na svojoj atraktivnosti, a sada kada su ostali i bez onih sadističkih ovlasti na graničnim prijelazima, pitam se što je Slovencima uopće ostalo od tog nesimpatičnog identiteta koji su dugi niz godina vrijedno gradili. Je li im se isplatilo? Zar im ne bi sada, kad su i nama podjednako nebitni kao što su to ostatku svijeta bili oduvijek, mnogo bolje bilo da su nam tu i tamo pustili neki film ili, što ja znam, komplet guma preko Dobove pa da imamo bolje susjedske odnose?

Treća velika stvar koja se dogodila unutar prvog mjeseca ove 2023.g., a koja je, čini mi se, bila izravna posljedica dviju navedenih pojava, sveopća je pustoš u centru glavnog grada dvadeset i osme punopravne članice Europske Unije. Ne mislim pri tome, nota bene, na onu uobičajenu siječanjsku rezerviranost naših sugrađana, već potpunu i zlokobnu odsutnost bilo kakvog oblika života iz središta grada! Čak se i Ćiro Blažević, koji je osvjedočeni čovjek naroda i društva, povukao u tamu svoje kože te ga se više ne može tako često vidjeti u njegovom najdražem kafiću... (Ćiro, majstore, ne daj se!)

Treba posebno napomenuti i to da, bez obzira na to što ovu apokaliptičnu atmosferu u centru grada navodim tek na kraju ovog kratkog popisa stvari koji su nam obilježile prvih mjesec dana u godini, ona je bez ikakve sumnje daleko najvažnija pojava iz tog razdoblja, a bojim se da bi mogla obilježiti i ostatak godine koji je pred nama.

Elem, manje gužve na granicama više su utjecale da naši sugrađani odu nekamo na odmor nego što su to učinile sa strancima da, eto, dođu k nama, po mogućnosti nešto ovdje i potroše, a ono malo što nas je ostalo u Zagrebu – uslijed promjene valute, ali još važnije, promjene cijena koja je uz to došla – dane smo provodili u vlastitim domovima skupljajući sitne kune i lipe ispod namještajem kako bismo ih mogli razmijeniti u pošti te jednog dana ipak malo izaći u grad i počastiti se kavom za koju više nipošto ne možemo tvrditi da si je svatko može priuštiti.

Engleski BBC baš je ovih dana objavio reportažu o uvođenju eura u Hrvatsku te je kao jednu od teza koje bi trebale oslikati prilike u državi naveo kako su mislili da ništa na svijetu ne može stati između Hrvata i njihova običaja dugog ispijanja kave na terasama gradskih kafića, a onda je – piše taj neki Englez s podsmijehom jer valjda još uvijek nije prebolio Mandžukićev pogodak u polufinalu Svjetskog prvenstva – došao euro.

I nije, naravno, samo kava poskupjela, pa da je manje pijemo, već i sve ostalo u centru grada, a čak su i neki od najpoznatijih gradskih žicara svoju uobičajenu tarifu od jedne kune preko noći zaokružili na euro. Sve to u kombinaciji s činjenicom da nitko od nas još nije shvatio pravu vrijednost nove valute, njezinih kovanica pogotovo, dovela je do toga da je izlaznost naših sugrađana u centar grada ovog siječnja 2023. bila manja od one na predsjedničke izbore kada padnu na sunčani vikend. Izravna posljedica toga mnoga su zatvaranja ugostiteljskih objekata, ali i drugih poput onih trgovačkih i obrtničkih u centru grada. Neki su, doduše, zatvoreni samo privremeno zbog korištenja godišnjih odmora ili preuređenja, dok su druga zatvaranja ipak trajna, ali bez obzira na to koliko dugo ta mjesta neće raditi – slika grada je tijekom ovih prvih trideset i jedan dan u godini bila poprilično otužna.

Vremenski uvjeti, uzgred kazano, bili su adekvatni sveopćem stanju...

Na vrhu Petrinjske zatvorena je donedavno prilično popularna slastičarnica, na Dolcu je 'Kotlić kod Draža' bio prisiljen iseliti ostavljajući tako taj 'trbuh grada' bez ijedne normalne zalogajnice u kojoj bi se po pristupačnoj cijeni mogao pojesti klasični radnički gablec, a ni onaj popularni veganski fast food nešto niže niz Ilicu nije uspio opstati unatoč sve većoj potražnji za takvom vrstom prehrane. O tome što se događa sa Šimićevim Historyjem u Tkalčićevoj ulici, a koji je razmontirao cijelu svoju terasu na kojoj se donedavno nije mogao pronaći slobodan stol, bolje da i ne nagađam... U svakom slučaju, ni on nije otvarao tijekom siječnja! A zašto je naš premijer kavu ispijao s predsjednicom Europske komisije u Kraš caffeu na trgaču, a ne na Britancu u Ambar baru kako to inače nedjeljom čini, shvatio sam tek nedavno kada sam vidio da su i njihova vrata – bez ikakve najave ili obavijesti – zaključana do daljnjega.

Eh da, zamalo sam zaboravio, na Novoj Vesi zatvorila se i najstarija zagrebačka pekarnica u vlasništvu mog imenjaka, gospodina Trajkovića. Izdržala je ta obitelj skoro stotinu godinu, ali ovaj je siječanj bio koban i za njihovo malo poduzeće.

Svi oni shvatili su da neće preživjeti povećanje cijena namirnica koje su im potrebne za rad, najma gradskih terasa koje su im nužne za opstanak, ali i dostavnih službi koje su također povisile svoje cijene. Ne može se im se stoga ni zamjeriti to što su odustali, a nama kao krajnjim korisnicima njihovih usluga, ali i gradu Zagrebu koji se već dugo pretvara u neku svoju tužnu verziju, sada još i zatrpanu smećem, ne preostaje više ni nada da će mjeseci koji su pred nama biti bolji od ovog prvog koji je zadao ton cijeloj godini. Ljudi se, naime, neće ponovno vratiti u centar grada jer kada bi to iz nekih razloga i poželjeli učiniti, nemaju se nažalost više čemu vratiti...

Treći ponedjeljak u siječnju globalno je poznat kao najdepresivniji dan u godini, psiholozi su ga takvim proglasili jer su zaključili da otprilike tada postajemo svjesni da su završili blagdani, da smo u dugovima, hladno nam je i pada kiša, a neće ništa biti ni od nekih naših novogodišnjih odluka u koje smo polagali velike nade. Kada je u pitanju centar Zagreba – primijetili ste vjerojatno i bez psihologa – cijeli ovaj mjesec bio je poput trećeg ponedjeljka u godini.