Vic tjedna – Tata, pojeo sam flomaster. – Bit će sve u redu, ne boj se. – Bojim se!
ULICA ILI TRG ZA GUMBEKA
Gavella, Histrionski dom (travanj, 2024.)
Koliko smo samo različiti. Neki grade brodove. Drugi pojase za spašavanje. Neki sanjaju o krstarenju. A neki se boje brodoloma. I sve tako. Jedni vako. Drugi nako. Nemam blage gdje sam tu ja. Malo pripadam jednima. Malo drugima. Doza optimizma. Doza pesimizma. Šaram. Kao u ovim “Putnim pićima” kojih je u proteklih danima bilo podosta. Pa krenimo redom.Gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević redoviti je hodočasnik Gavellinih premijera. Nakon zadnje pitao sam prvog čovjeka grada: – Ima li šanse da Gumbek dobije ulicu ili trg u Zagrebu? – Ima, ima. Samo treba ispoštovati proceduru – dade zeleno Tomašević.
Kažem Zlatku Vitezu, na zatvaranju Gumbekovih dana, što mi reče gradonačelnik. On to službeno obznani svekolikom puku u Histrionskom domu. Naš prijatelj Gumbač bio bi ponosan na svoju Trešnjevku i Trešnjevčane jer su pokupili skoro sve nagrade na njegovim 17. danima. Moja komšinica iz prvog ulaza Lana Barić ima najbolju predstavu. “Visibabu”. Obećah da ću svratiti do &TD-a i pogledati je. – Sused, i ja nosim nagradu na Trešnjevku – veselo mi reče najbolja glumica Gumbekovih dana Jelena Miholjević. – Trešnjevčan sam i ja – priključi nam se na šanku Boris Svrtan, koji je dobil metalnog gumbeka za svekoliki doprinos razvoju kabarea. – E, pa da znate, i ja sam s Trešnjevke – zaključi najbolji glumac Gumbekovih dana Filip Sertić. Trebam biti do kraja precizan. U predstavi “Ubu ovo ono”, koja je dobila specijalnu nagradu, ima i mojih Trešnjevčana. E, pa hoš-neš. Moraš biti ponosan što si stanovnik Špišićeve i Gumbekove republike.
– Bit će sjajno ak bu tata dobil ulicu ili trg u Zagrebu – sretna je i Gumbekova kćerka Marta Crnobrnja. A Vitez je, prije razlaza, naglasio: – To bi trebala pokrenuti ravnateljica Kerempuha Sonja Kovačić. Gumbek je ipak bio njihova najveća zvijezda. Siguran sam da vrijedna Sonja već nekaj dela po tom pitanju. Lakše se diše.
KRALJ KEREMPUHA I BIVŠI
PREDSJEDNIK
Kerempuh (travanj 2024.)
Čovjek koji je izmislio Zagrebačku školu crtanog filma, Pulski festival, Vjesnik u srijedu, Oko, Telegram, kazališta Kerempuh, Komediju i Vidru. Slikar, pisac, filmski redatelj… Prva je zvijezda satiričkog kazališta. Fadil Hadžić. Ponekad i Zoran Zec. Drugi je Mladen Crnobrnja Gumbek, maskota Kerempuha. A treća zvijezda na pločniku ispred kazališta pripala je čovjeku koji je glumio u Hollywoodu i na Broadwayu. Kralju Kerempuha. Dušku Ljuštini. U trenutku dok mu čestitam na zasluženom priznanju, prilazi nam bivši predsjednik Ivo Josipović.– Ja sam te postavil za predsjednika države! – iznenadi ga Ljuština. – Otkud to? – začuđeno će Ivo.
– Pa bil sam šef kampanje tvom protukandidatu. Nasmijemo se, a Josipović primijeti: – Nije baš običaj da živima podižu spomenike. – Zakaj ne? Pa većina onih glumaca u Hollywoodu koji imaju zvijezde živi su i zdravi. – Pa nismo u Hollywoodu – smiješi se Ivo. – E, pa da znaš ja sam u “Oslobođenju Skopja”, na gostovanju u Americi, nastupao u tom Hollywoodu i na Broadwayu – zaključi Ljuc. Prilaze mu čestitari Goran Štrok, Ivica Todorić, Pero Močibob, Bogdan Tihava… Među njima i jedan meni nepoznati gospodin. – Ovo ti je Sveto Janevski, vlasnik vinarije Tikveš – predstavi mi simpatičnog Makedonca Duško. Čestitam mu na vinu koje ispijamo i postavim blesavo pitanje. – Znate li koji je vinograd najveći u Europi? – Kako ne. Onaj od “Plantaža”. S jedanaest milijuna čokota. Zna čovjek znanje. A ja mu rekoh da sam na tom najvećem europskom vinogradu zaradio stado janjaca.
Ljudi se klade. A ne znaju. Cuclam tikvešku kratošiju. Užitak za sva osjetila. Slavljenik je u jednom trenutku zaboravio na bolove u križima. Na proslavu su stigli njegovi najmlađi potomci Nikola, Riva i Lika Marija. Zagrliše dedu. Svog dedu koji se trajno utisnuo među zvijezde Kerempuha. Zagrebačke i hrvatske kazališne scene.
Škakljalo me tko će biti sljedeći. Možda Lala. Ili jednog dana Keno.Kad se nanižu zvjezdice na pločniku do Ilice, doći će red na Elizabetu, Tarika, Renea….Ima u Kerempuhu puno budućih zvijezda i zvjezdica.
BIVŠI KRALJ KULENA
KRADE GLUMCIMA KRUH
Pri zvoncu, Kinoteka (travanj 2024.)
Proljeće stiglo ko da se nekamo žuri. Celzijusi putuju u visine pokretnim štengama. Luduju. Sve više i više. Rugajući se meteoropatima. Baš mi se na ovoj južini i ne pije. A razloga za poneki gutljaj koliko o’š. – Kad god se nešto desi Isusu, udebljam se tri kile – jada mi se šulkolega Mirko Capuder. Slično je i sa mnom. Kazaljke na vagi nakon Uskrsa poskakuju u one neželjene sfere. A kako odbiti prijatelja koji odlazi u zasluženu mirovinu?
– Vidimo se “Pri Zvoncu” na večeri – reče mi Nikola Skadarka, pomoćnik ravnatelja bolnice u Klaićevoj. Sad već bivši. Drago, Vlado, Vesko i ja oglodasmo teleću koljenicu i nazdravismo novom članu kluba penzionera. Odlazeći nakon par dana na premijeru filma Nevija Marasovića “Pamtim samo sretne dane”, ni slutio nisam kako neću mijenjati ambijent. Naime, cijeli film se događa u mom omiljenom restoranu “Pri zvoncu”. Gazda Draško Kozarić trebao bi dobiti nagradu za scenografiju. Sve u svom restoranu napravio je sam. A onda novo iznenađenje. Na špici filma dvaput se pojavljuje ime bivšeg kralja kulena Tomislava Galovića.
U kadru je puno dulje od nekih eminentnih glumaca. Krade ljudima kruh. A fol im je prijatelj. Glavnu rolu Nevio je povjerio Radku Poliču Racu. On, nažalost, film nije vidio. Otisnuo se put neba prije Pule i zagrebačke premijere. Glumčinu veću od Triglava gledatelji su nagradili dugotrajnim aplauzom. Kako u filmu epizodira tridesetak vrhunskih hrvatskih glumaca i glumica. Dobro sam se načestitao. Goran Grgić upoznao me sa studentom režije Karlom Gagulićem.
– On je budućnost hrvatskog filma. Kao student radi čuda – predstavi mi ga. Kasnije ga sretoh na tramvajskoj stanici na Ilici. – Karlo, što trenutačno radiš? – povuče me znatiželja. – Skupio sam odličnu glumačku ekipu i snimam pilot-epizodu buduće serije “Brod u boci” – uzvrati. Tek je prebacio dvadesetu, a već ima Grand prix Dubrovnik Film Festivala, pa nagradu publike na Danima hrvatskog filma, pa… Naleti šestica, a ja nisam bio siguran kako se Karlo preziva.
Nazovem Grgića da provjerim. – Zapamtit ćeš ti dobro ime i prezime Karla Gagulića, direktora i osnivača filmskog festivala Playbox shorts – objasni. Kasnije doznam da je Karlo odličan kazališni i TV glumac. Dadoh mu puno prostora u ovom putnom. Ma neka. Mladima se svijet obećava. Pogotovo kad su talentirani.
FOTOGALERIJA Milanovićev život u slikama - od malih nogu do političke karijere
– Tata, pojeo sam flomaster. – Bit će sve u redu, ne boj se. – Bojim se!