Charles Billich, slikar, crtač i kipar hrvatskog podrijetla s australskom adresom, ove je jeseni proslavio 90. rođendan. Velik je to jubilej poznatog umjetnika koji i dalje stvara, a osim umjetničkog rada trenutačno se o njegovom životu priprema i novi film. "My Way" govori o cijelom životnom putu ovog slavnog umjetnika, a iza scenarija stoji Steve Ravić koji će ovaj film i režirati. Ravić se za snimanje ovog filma odlučio nakon šest godina druženja i suradnje s Charlesom tijekom kojih je čuo brojne priče o njegovom zanimljivom životnom putu. Scenarist i režiser je o Billichu već napravio jedan film, a radi se o dokumentarnom filmu "Billich: Beyond The Canvas" u kojem je ispričana životna priča slavnog slikara.
Iza vas je proslava vašeg 90. rođendana. Kako se osjećate kao 90-godišnjak?
Ne osjećam se puno drukčije, osim što osjećam ogromno olakšanje nakon što sam napunio tih devedeset godina.
Možete li nam otkriti kakve ste poklone dobili i u čijem ste društvu proslavili rođendan?
Nekoliko dana smo slavili i dobio sam puno poklona koje, da budem iskren, još uvijek otvaram. Dirnut sam pozornošću i odanošću koju su mi ljudi pokazali. Stizali su mi darovi iz cijelog svijeta, čak i boca šljivovice iz Hrvatske. Ne mogu se sjetiti što sve nisam dobio.
Imate li dojam da je vrijeme vrlo brzo prošlo?
Da i ne. Ovisi o načinu pripovijedanja koji želite odabrati. Ako krenem od dana kada sam rođen, jedna stvar za kojom žalim je to što se ne sjećam kako je moja babica izgledala. Vrijeme je poput zrna pijeska. Čini se da brzo prolazi, ali kada ga promatram, osjećam se ispunjeno.
Znamo da ste izrazito aktivni te da još radite, a vaš zadnji intervju za Večernji list bio je prije sedam godina. Je li se što promijenilo u međuvremenu?
Moje crtanje se popravilo. Postojanost moje ruke se poboljšala, a slikovno razmišljanje u mom mozgu postalo je jasnije. Jedino što se usporilo je prostor u kojem slikam – moj dom. Odlučio sam raditi od kuće jer sada više cijenim vrijeme. Postao sam sve svjesniji dragocjenosti vremena, pa zašto bih provodio sate putujući na posao ako mogu raditi od kuće, otići u krevet i ponovno početi raditi ujutro kad se probudim. Osim toga, sada se sve više posvećujem pojedinačnim slikama, i kao da svaka od njih sadrži dodatnu dozu kreativne energije.
Koja vam djela sada zaokupljaju pozornost?
Sve sam više izložen raznim nadrealnim strujanjima u svijetu umjetnosti. Moj nadrealni jezik postaje sve individualističkiji i drukčiji od bilo kojeg drugog živućeg slikara. Kozmički, fantastičan, povijesni i filozofski.
Stvorili ste brojne poznate portrete. Na čemu trenutno radite?
Napravio sam skice Thompsona. Želio bih napraviti portret... (stanka) Govorimo li o nekome tko je mrtav ili živ? To je dobro pitanje.
Portreti Tita, kraljice Elizabete, predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović samo su neki koji su zamijećeni u domaćoj javnosti. Postoji li neki portret koji ste htjeli napraviti, a niste imali priliku? Nešto za čime žalite?
Puno sam portreta napravio. Od Bleiburga izloženog u Ujedinjenim narodima do Svete Marije McKillop u Vatikanu te nekoliko Olimpijskih igara... Spominjem samo neke, a ima ih na desetke. Volio bih istaknuti i da sam napravio seriju o hrvatskim izumiteljima. Naslikao sam seriju na temu velikih Hrvata u politici, umjetnosti i znanosti. Nažalost, ta je zbirka ukradena. To je ono što me posebno žalosti, odnosno jako sam tužan što su mi neki sumnjivi ljudi iz lokalne vlasti u Hrvatskoj (u Lovranu) to učinili. Još se borim s potpunim očajem zbog krađe mojih umjetnina. Nisam očekivao ovakvu 'dobrodošlicu' u novu Hrvatsku. Srce mi se slomilo dok sam gledao kako su moji životni napori postali žrtva kleptomanskog stava na koji sam naišao po povratku u Hrvatsku. Govorimo o najvećoj krađi umjetnosti u modernoj povijesti. Ova faza je prikladna za sljedeću, a to je želja da kolekciju koja nedostaje zamijenim potpuno novim, svježim, entuzijastičnijim radovima i mogućnošću otkupa nekih mojih ukradenih umjetničkih djela, bude li potrebno – što smo već ponudili učiniti. Steve Ravić radi na postizanju pravde, a o tome se govorilo čak i u australskom parlamentu te je i senatorica Hollie Hughes pohvalila njegov trud. Nije ni čudno što je devedesetogodišnji slikar postao hiperaktivan, radeći više nego što je biološki dopušteno. Zahvalan sam umjetničkim anđelima što su me usmjerili u pravom smjeru i što mi daju toliko inspiracije i energije da nastavim istim tempom.
Vaši su radovi avangardni, a često sadrže i provokaciju. Bojite li se reakcija i kritika? Čitate li ih uopće?
Naviknuo sam se na kritike, a čini se da one negativne uglavnom dolaze od onih čije se ideološke vrijednosti razlikuju od mojih. Ne smetaju mi jer njih više uzrujava ono što ja predstavljam, a to je njihov problem.
GALERIJA Prvu voditeljicu 'Ljubav je na selu' danas bi rijetko tko prepoznao! Imala je nesvakidašnji hobi koji inače obožavaju muškarci
Tijekom karijere dobili ste brojna priznanja. Čuvate li ih sve na jednom mjestu? Koje vam najviše znači?
Uskoro bi svjetlo dana trebao ugledati muzej koji priprema Steve Ravić, a u njemu će biti izložena mnoga moja priznanja. Nalazit će se u Melbourneu, gdje sam živio kad sam prvi put stigao u Australiju. Bit će to senzacionalan doprinos umjetnosti.
Vaše izložbe održane su u brojnim gradovima. Postoji li neki grad (ili mjesto za izlaganje) koji vam je ostao neostvareni san?
Imao sam izložbe diljem svijeta, a i dalje mi pristižu ponude. Prije godinu dana imao sam izložbu čak u Kambodži, što je bio veliki uspjeh i iznimno iskustvo jer sam bio prvi zapadni umjetnik koji je izlagao u toj zemlji. Ista galerija pozvala me da izlažem i u njihovu prostoru u Parizu. No ono čemu se posebno veselim i čemu se nadam jest izložba u povijesnom gradu Dubrovniku, u Hrvatskoj. To bi bio apstraktni pečat odobrenja za moj rad u Hrvatskoj, zauvijek. Veselim se prilici da priredim izložbu u Dubrovniku, najljepšem mediteranskom gradu. Izložba te razine bila bi pravi lijek za bol koji je u mom slomljenom srcu prisutan zbog krađe moje umjetničke baštine i ostavštine.
U Australiji imate i dvije svoje galerije. Koliko ste danas uključeni u njihov svakodnevni rad ili ste vođenje tih prostora prepustili drugima?
Nema dovoljno sati u danu, pa ne stignem raditi išta osim slikanja. O galerijama se brine i njima upravlja moja supruga Christa, koja je vlasnica galerije u Sydneyu. Nikada nisam donio odluku da potpuno zapostavim aktivnosti poput publiciteta, dizajna i intervjua. Nakon što sam drugima prepustio vođenje galerija, preostalo mi je održavanje ugleda, imidža, statusa i magije dviju najboljih galerija u Australiji koje sam pokrenuo kao useljenik. To je moj ponos.
GALERIJA Evo kako 26 godina mlađi suprug naše glumice izgleda na nogometnom terenu
Prije nego što ste se odlučili za studij umjetnosti, radili ste razne poslove. Što ste naučili iz tih iskustava? Koliko su ona utjecala na vas?
Od svoje trinaeste godine bavio sam se vođenjem časopisa, a moja je karijera stalno napredovala. Osjetio sam snažnu odbojnost prema komunizmu, zbog čega sam odlučio pobjeći u slobodni svijet. Postao sam muralist u Austriji, gdje sam pohađao Salzburšku umjetničku akademiju. Dvije godine poslije, u Australiji sam nastavio studij te radio kao slikar znakova, reklamni umjetnik, ilustrator knjiga i umjetnički direktor.
Danas je iza vas uspješna i duga karijera, ali kako su se u vama uopće rodili interes i ljubav prema umjetnosti? Sjećate li se tog presudnog trenutka?
Na mnogo načina, prolazak kroz disciplinu i komunistička težnja k indoktrinaciji zapravo su mi pomogli jer sam dobio istinsko razumijevanje i želju za demokracijom i slobodom. Čak sam i u zatvoru stekao neke vještine. Bio je to čudan oblik samozahtjeva, ali osjećao sam da je to nužno i podlegao sam tome. Profesija u koju sam ušao bila je vrlo nesigurna, a moja prvotna želja za umjetnošću proizašla je iz crtanja još dok sam bio dijete.
Koga biste istaknuli kao svoju najveću potporu?
Imam veliku potporu javnosti na globalnoj razini. Ali u mene i moju umjetnost vjeruju moja supruga Christa, koja vodi cijelu operaciju, i moje osoblje. Christa je najvažnija u svemu tome. Imam i podršku Stevea Ravića i odvjetnika Dona Markušića. Steve Ravić mi je kao druga svijest – razumije me bolje nego što bih sam mogao sebe analizirati i ima veliko povjerenje u moj konačni uspjeh, i kao umjetnika i kao osobe koja je preživjela komunizam. Naša usklađenost i odlična komunikacija čine mi život jednostavnijim jer ne moramo svaki put krenuti ispočetka kada započnemo projekt ili radimo na pravnoj dokumentaciji, odnosno objavama za medije. Usklađeni smo. Očekujemo puno jedan od drugoga i dajemo sve što možemo.
Kao iskusni umjetnik, pratite li mlade koji dolaze? Koga biste istaknuli od Hrvata, a kome u svijetu predviđate blistavu budućnost? Što oni danas rade dobro ili gdje griješe?
Volim podržavati mlade umjetnike i rado im pružam mentorstvo. Ovo je već peta generacija kroz koju prolazim. Nažalost, ne vidim nove umjetnike u nastajanju jer se rijetko predstavljaju u medijima ili galerijama. Živimo u vrlo neortodoksnom okruženju, a ljudske sposobnosti sve više preuzima umjetna inteligencija. Izgubili smo vjeru u svoju nadmoć i u vlastite sposobnosti. Ja kažem da nema stroja, uređaja ni tehnologije koja može nadmašiti agilnost, fleksibilnost i kapacitet ljudskog mozga. Griješimo kad vjerujemo da nas umjetna inteligencija može nadmašiti – odustajemo pred nečim što je umjetno. Ono što danas vidimo jest želja tinejdžera, pa čak i djece, da pokažu kako smo mi ljudi i da možemo biti na vrhu umjetničke jednadžbe. To bi trebalo biti prvo i najvažnije na našoj listi – kako nadmašiti AI i ponovno uspostaviti snagu i respektabilnost ljudske kreativnosti. Pozivam mlade umjetnike da dođu u Arts Palais i Billich Gallery. Neka nam te galerije budu mjesto za izložbe umjetnika u usponu. Naše umjetničko središte u Melbourneu bit će dom, utočište i prilika za izlaganje – a ne skrovište – za nove talente.
Kako izgleda jedan vaš radni dan? Radite li više noću ili danju?
Radim tijekom dana. Spavam i budim se s novim idejama te stvaram cijeli dan prije nego što se navečer opustim, a sve obično završava gledanjem zalaska sunca iz našeg penthousea u Sydneyu.
Iz Hrvatske ste se odselili davno. Prepoznaju li vas više kao Australca ili Hrvata?
Većinu svog života proveo sam u Australiji pa sam prije svega poznat kao Australac. Ovdje sam dobio utočište kao prognanik iz komunističke države. Prošao sam kroz željeznu zavjesu hladnog rata gdje sam bio osuđen na deset godina i odslužio dvije godine zatvora. Ja sam etnički Hrvat. Australski sam Hrvat ili možda hrvatski Australac. Obje opcije su točne.
Mnogima je nepoznata informacija da ste se bavili baletom. Po čemu pamtite te dane? Odakle ljubav prema plesu?
Jako sam volio balet. To je bila jedna od strasti u mom životu koja me je u to vrijeme zapravo usmjerila. Četiri sam se godine profesionalno bavio baletom kao student u Rijeci. Riječka opera bila je moj drugi dom. Ali nakon mog bijega ta strast je nestala i zamijenila ju je strast za crtanjem i slikanjem.
GALERIJA Znate li tko je ovo? Pogledajte kako se naša bivša voditeljica mijenjala tijekom godina
Bili ste i u novinarstvu, točnije u mladosti ste pisali komentare za lokalni magazin i to u vremenima koja nisu bila baš slobodna. Moglo bi se reći da ste oduvijek vrlo glasno isticali svoje mišljenje?
Upravo je ta vrsta sabotaže jugoslavenskim propagandnim jezikom bila prekretnica u mom životu. Morao sam pobjeći iz tiranske Jugoslavije jer bi bilo samo pitanje vremena kad će se otkriti da sam ponovno napisao određene stvari protiv komunističke vlasti. Moj život se razvio oko toga.
Pratite li što se danas događa u Hrvatskoj? A ako pratite, koje vam teme posebno privlače pozornost?
Pozornost mi privlači činjenica da ima malo promjena. Kao student, kao tinejdžer, bio sam izložen velikoj količini komunističke propagande. U školi smo imali nekoliko predmeta vezanih za komunizam. Marksizam, lenjinizam, jugoslavenski komunizam i balistika. Kao tinejdžere učili su nas da budemo teroristi. Komunistička infiltracija zapanjujuća jez bog svoje dosljednosti. Svaki dan smo dobivali dozu indoktrinacije. Današnja je Vlada kompromitirana zbog godina takve indoktrinacije. Nakon godina tog tretmana, tvoje mišljenje počinju oblikovati drugi. "Big Brother" (Veliki Brat) je zadovoljan s tobom. Indoktrinacija je već završena — dovoljan je samo jedan naraštaj. Ne stavljam Vladu pod mikroskop. Govorim o prirodi ljudi i o tome kako su prirodne reakcije ljudi pod utjecajem preodgoja i reforme. Moramo biti ustrajniji u obnovi pravnog sustava u Hrvatskoj i uklanjanju preostalih tragova korupcije. Moramo biti ujedinjeni i ponašati se jedni prema drugima bratski. Trebamo poštovati činjenicu da svi imamo različite stavove. Vjerujem u jednu malu posljednju indoktrinaciju. Svaki bi Hrvat trebao proći kratki tečaj dobre etike.
Puno ste tijekom života putovali, a turizam i Hrvatska kao turistička destinacija jedna su od tema posljednjih godina. Kako vi vidite Hrvatsku u budućnosti? Što se radi dobro, a što možemo poboljšati?
Ugodno je živjeti u Hrvatskoj jer je to prijateljska i lijepa zemlja. Hrvatska treba pronaći skroman put kako bi postala poput drugih sila u Europi. Potreban nam je kontinuirani prosperitet, a ne samo sezonska ekonomija. Volio bih se vratiti u Hrvatsku, ali to mora imati smisla. Država se mora okrenuti prema pravdi i etici. Osim toga, nema simpatičnijih ljudi na svijetu od Hrvata, i vidim toliko mogućnosti u Hrvatskoj. Bit će to pravi magnet. Volim te, Hrvatska. Volim vas, moji Hrvati!
VIDEO Sandra Bagarić zgrozila pratitelje fotografijom s putovanja
