Kamen spoticanja zbog kojeg sada drugačije hodam centrom grada nego što sam to činio ranije

Nema dva tjedna kako sam se u Gundulićevoj ulici, ispred kućnog broja 29, spotaknuo na neki kamen. "Skoro sam se polomio!", podviknuo sam uzrujano uz još nekoliko psovki upućenih valjda gradskim vlastima koje ne brinu o trotoarima ili, što ja znam, kućnom savjetu te zgrade koji ne vodi brigu o svojoj imovini i vratio se do tog kamena da vidim što on, pobogu, uopće tu radi. Bio je zlatan i blještav, a forma mu je bila gotovo savršeno kockasta. Već na prvi pogled moglo se zaključiti da to nije neki uobičajeni kamen koji se tu slučajno zatekao. Sagnuo sam se brzo da ga malo bolje promotrim, a onda sam vidio da je na njemu upisano jedno kratko i zvučno ime: Lea Deutsch. Ovdje je, piše ispod imena, živjela ta zagrebačka Shirley Temple - najmlađa glumica, pjevačica i plesačica koja je sa samo pet godina stala na daske HNK - prije nego što su je u dobi od svega šesnaest godina odveli prvo u zatvor u Savsku cestu, zatim na Zapadni kolodvor, da bi nedugo zatim umrla u transportu. Ta krasna i talentirana curica umrla je, po svemu sudeći, u stočnom vagonu na putu za Auschwitz.

Prvobitna uzrujanost zbog toga što sam se spotaknuo, iste sekunde pretvorila se u sram. Bilo me sramota što se tako nešto moglo dogoditi u centru moga grada, i to od strane naših nekadašnjih sugrađana i susjeda. Bilo me je, u konačnici, sramota i zbog cijelog ljudskog roda kojemu nažalost pripadam, a koji je kadar počiniti takva zvjerstva ili, eto, samo okrenuti glavu na drugu stranu kao da ih se smrt ove jedne, ali i tisuće drugih djevojčica i dječaka, žena i muškaraca, uopće ne tiče.

Uspravljajući se ponovno nakon što sam pročitao sve napisano, ovaj put mnogo sporije i dostojanstvenije nego što sam to činio dok sam tijelo povijao u pravcu prema kamenu, manje sam te svoje radnje doživljavao kao saginjanje i uspravljanje u namjeri da pročitam neko ime, a više kao pokorni naklon istom tom imenu, toj hrabroj djevojčici i cijelom jednom narodu.

Upoznat sam bio naravno sa sudbinom Lee Deutsch i tim najgorim mogućim povijesnim razdobljem za cijeli svijet, pa i Zagreb, a čitao sam i Jergovićevu "Rutu Tannenbaum" te gledao Ivandin film "Lea i Darija", ali tek sada, dok stojim ovdje ispred ulaznih vrata u zgradu gdje je ona živjela, te svaki put stajala prije nego što će veselo utrčati u kuću i zagrliti svog oca Stjepana i majku Ivku, postao sam nekako svjestan kako mi je ta strahota mnogo bliža nego što mi se to do sada činilo. Taj monstruozni čin odvođenja i ubijanja jedne šesnaestogodišnje curice zbog njenog židovskog podrijetla nije više, shvatio sam u tom trenutku, od mene udaljen osamdeset godina, niti mu je mjesto radnje Jergovićeva knjiga, neki zapis u povijesnim udžbenicima ako toga uopće ima ili Ivandin film - to se dogodilo ovdje gdje stojim i zbog čega cijeli taj događaj proživljavam upravo onako kako bi to i trebao: kao da se događa upravo sada!

Baš to je, čini mi se, bila i namjera njemačkog umjetnika Guntera Demniga koji nas je na ovaj način odlučio podsjetiti na sudbine stradalih osoba u nacionalsocijalističkim progonima, njemačkim koncentracionim logorima, zatvorima, centrima za eutanaziju, klinikama za sterilizaciju, kao i na stradanja drugih protivnika nacionalsocijalizma i pripadnika pokreta otpora. Do danas je, iskopao sam naknadno podatak, u Njemačkoj, ali i u osamnaest drugih europskih država, uključujući i Hrvatsku, ugrađeno oko 50.000 ovakvih kamenova koji su nazvani Stolperstein, iliti kamen spoticanja. To spoticanje, međutim, nije ono saplitanje nogom koje sam ja gore prvobitno opisao, već spoticanje srcem i glavom nad svim tim tragičnim sudbinama kojega sam naknadno postao svjestan.

Hodao sam dalje centrom grada, razmišljajući o Lei Deutsch, kada sam ispred Petrinjske 7, gdje sam često kupovao odjeću u butiku mog prijatelja Mirze s kojim bih naknadno tulumario u obližnjem Baabaru, naišao na Huga Kona. Taj pravnik i židovski aktivist, piše na njegovu kamenu, poznavao je mnoge ustaške dužnosnike još iz školskih dana pa je za vrijeme NDH pokušao na njih utjecati da se zaustavi pljačka židovske imovine, izbacivanje Židova iz stanova te naposljetku da se ublaži njihov progoni i zaustavi ubijanje, a zauzvrat su ga njegove šulkolege prvo izbacile iz odvjetničke komore, zatim iz stana, a onda sa suprugom i snahom deportirali u Auschwitz odakle se nitko od njih nikada više nije vratio u Petrinjsku ulicu na kućni broj 7.

Njihova susjeda Aleksandra Kleina zadesila je, pročitao sam, ista sudbina, pa sam se, eto, glavom i srcem spotaknuo i na njezin kamen.

Spomen na svog imenjaka Juhna, koji je bio publicist i političar, našao sam u Boškovićevoj ulici ispred ulaza na broju 28., ne mogu se sjetiti po što sam tamo bio pošao, a onaj na odvjetnika Sašu Franka, koji je umro u Staroj Gradiški '41., zatekao sam na Jelačić placu ispred broja 12 gdje je živio i radio prije nego što su ga neki gadovi u sred noći odveli u smrt. Njegov kolega iz Ilice Mavro Herzog, koji je kao pravnik pisao i za Agramer Tagblatt, pa je tako na neki način i moj kolega po pisanoj riječi, ubijen je dvije godine poslije njega u Auschwitzu. Dva Stolpersteina na koja sam se spotaknuo na svom putu prema kući nakon obavljenog špeceraja na Dolcu svjedoče o toj njihovoj tragičnoj sudbini.

Otto Jungwirth, nadalje, sin Julija i Matilde, suprug Vilme te otac Lee, Rut i Amona, svoj kamen ima na Krešimircu, ispred broja 19, a kamen na koji sam se najviše spotaknuo onaj je Eugena Hochbergera. Njega je prijavio prvi susjed iz današnje Krajiške ulice koji se valjda namjeravao malo stambeno proširiti pa je iskoristio za njega pogodnu političku klimu i riješio se dosadnog susjeda. Gore navedeni otac troje djece deportiran je uslijed toga u Jasenovac, a krajem listopada '41.g. tamo je i ubijen... Je li susjed nakon toga uspio ostvariti svoje teritorijalne pretenzije na zajedničkom katu, ostaje nam samo da nagađamo.

Takvih malih spomenika odvedenim i pogubljenim, nestalim Židovima, Romima i drugim manjinama, političkim protivnicima nacizma, homoseksualcima, Jehovinim svjedocima, te žrtvama eutanazije okrutnog nacističkog režima, a kojima se na ovaj način posebno ističe njihov identitet i individualnost (za razliku od onoga kako su u logorima bili svedeni samo na broj), ima još mnogo po našem gradu. Preko četrdeset! I to je, međutim, samo mali i simbolični dio od onoga koliko bi ih zapravo trebalo biti... Upravo zato od tog prvobitnog spoticanja na kamen ispred stana Lee Deutsch u Gundulićevoj ulici prije dva tjedna - točno na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta - centrom grada hodam drugačije nego što sam to činio ranije. Sada hodam pomalo pogrbljeno i spuštenih ramena, ali ne zbog toga što i dalje u tražim kamenje na koje bih se spotaknuo, obišao sam ih naime od tada sve koji su postavljeni, već zbog toga što na svojim ramenima nosim teret onoga što se ne tako davno događalo u gradu koji volim nazivati svojim.

Ne bi bilo loše kada bi, u ovim trenucima dok se u svijetu na očigled svih nas veličaju totalitarni režimi i na svakom koraku krše ljudska prava, mnogo više ljudi upravo tako osviješteno hodalo centrom ovoga, ali i svakog drugog europskog grada. Ovo na što nas ovi kameni spoticanja svakodnevno trebaju podsjetiti ne smije se, naime, nikada više ponoviti!