Glas, stas, srčanost, čovječnost, smisao za humor... Bog, izgleda, na nekim ljudima ne štedi, a među takvima je svakako naša operna pjevačica i Komedijina glumica Sandra Bagarić. Imala je samo 18 kada je zadnjim vlakom iz ratom zahvaćenog Sarajeva došla u Zagreb u koji se zaljubila, a emocije su, sudeći po ovacijama zahtjevnih purgera svaki put kada se pojavi na sceni, obostrane.
Rođena Zeničanka zapravo je Zagrepčankom postala skroz slučajno, otkriva mi dok uživamo u hladovini na njezinom balkonu, a društvo nam pravi pekinezer Čupko, no o tome nešto kasnije.
Večeras je u Komediji na repertoaru svečani koncert "Alfi Kabiljo - Moji mjuzikli" kojim slavni skladatelj proslavlja 60. obljetnicu umjetničkog rada i 85. rođendan. Songove iz njegovih mjuzikla, priznaje, obožava izvoditi.
Sa završnom arijom "Jalte", "Neka cijeli ovaj svijet", koja, kako kaže njen autor "u sebi sadrži slavensku melodiku i težnju cijelog svijeta za mjestom gdje nema ratova i gdje nema nikakvih problema", Sandra završi svaki svoj solistički koncert.
"Jalta" trenutno nije na repertoaru Kazališta Komedija, no Sandra se, baš kao i veći dio zagrebačke publike, nada da će se uskoro ponovno vratiti, ako ni zbog čega drugog, onda zbog aktualne situacije u Ukrajini. Sandra je u glavnoj ulozi kućepaziteljice Nine Filipovne naslijedila legendarnu Sandu Langerholz Miladinov. Kada joj je redatelj Vlado Štefančić ponudio da igra Ninu, kaže, isprva ga je odbila.
- Tri puta samo išli na razgovor, nagovarao me, mislila sam da to nije uloga za mene, no danas sam mu beskrajno zahvalna što me ipak uspio uvjeriti da pristanem. Svoje uloge u Komediji doživljavala sam kao koloritne i raspjevane dame u krinolinama, kurtizane... Nina Filipovna je sasvim drugačija. Kao opernoj, operetnoj pjevačici, bilo mi je teško ući u taj mjuzikl. Sanda Langerholz je bila glumica s markantnim, dominantnim, pomalo poderanim altom, a moj glas je sopran. Međutim, uspjeli smo i ta mi je uloga otvorila mnoga vrata. Vlado Štefančić je imao izvrstan njuh kako izgraditi ansambl pa su uz mene došli i Mila Elegović, Renata Sabljak, Danijela Pintarić, Đani Stipaničev, Dražen Čuček... Složio nas je točno znajući kakvu će repertoarnu politiku s nama graditi kroz vrijeme - navodi Sandra. Sama je "Jaltu" prvi put čula za vrijeme studija, a njen sadašnji suprug, pijanist i kompozitor Darko Domitrović, pratio je Sandu Langerholz na njenim solističkim koncertima.
- Kad sam je prvi put vidjela i čula, zapanjila sam se. Kakva žena, kakva glumica, kakva interpretacija, mislila sam. Bila je to sasvim druga niša od belkantističkog pjevanja za koje sam se školovala - prisjeća se Sandra.
Jedan od glavnih Komedijinih aduta je postala, kaže, zahvaljujući svom scenskom ocu, Vladi Štefančiću.
- On je u meni prepoznao kapacitet onog što Komediji treba, podastro mi vrlo rano cijeli operetni primadonski fah, ne znam postoji li nešto što nisam pjevala, naučio me koreografiju, odveo me i u Maribor gdje sam pjevala i na slovenskom, što su bili moji prvi ozbiljni honorari i polog za naš prvi stan na Trešnjevci, otvorio mi je i svijet televizije, evergreena, voditeljstva pa i sinkronizacije crtića u zadnje vrijeme - pripovijeda.
Već kao djevojčica, kaže, znala je da će jednog dana biti glumica ili pjevačica. - Kao dijete sam pjevala u zborovima, uvijek sam bila glasna. Zboristi su me često korili, govorili mi da ne soliram, da se moram prilagoditi, a ja sam uvijek imala neke svoje interpretacije. Svirala sam flautu, nešto malo i prčkala po klaviru, ali sam znala da ne želim biti u orkestru, već solistica na sceni, imati lijepe haljine.... Nisam se mogla odlučiti hoću li biti glumica ili pjevačica pa sam to kompenzirala u opereti jer ona zahtijeva i glumu, pjevanje, ples. Da nisam pjevačica i glumica, vjerojatno bih bila voditeljica. Mislim da bih bila i dobra kao redateljica pa možda jednom i to probam. Kada se probudim, režiram si dan, kostimiram se, bavim scenografijom, odnosno pospremam po stanu tako da imam i kazalište u kući - smije se.
Rodnu Zenicu, nastavlja Sandra, pamti kao mjesto bajkovitog i bezbrižnog djetinjstva. - Pamtim je po bosanskoj, toploj pastorali i obiteljskoj sigurnosti, otvorenosti, multikulturalnosti... Svi smo skupa slavili sve moguće vjerske i državne praznike, nije se uopće znalo tko je koje vjere, niti je to ikome bilo važno. Slušali smo neke stare, nostalgične pjesme koje i danas slušamo, Indekse, Zdravka Čolića... Pamtim djetinjstvo po dobroj hrani, vikendima u prirodi na roštiljima, druženja... Nismo ni slutili da bi nam se moglo dogoditi nešto poput rata koji će kasnije buknuti - priča Sandra o svojim uspomenama iz Zenice. Kada je upisala srednju školu, s obitelji se preselila u Sarajevo, gdje njeni otac i majka još uvijek žive. Rat je u njenom voljenom Sarajevu počeo 5. travnja 1991. na isti datum kada je slavila svoj 18. rođendan.
- Nikada neću zaboraviti te izgubljene duše nagurane u vlaku, ljude koji su kroz prozor ubacivali djecu i torbe. Vlak je stajao u Kaknju, Doboju, Zenici, u svakom selu... Probali smo i prije toga izaći iz Sarajeva, no tada su nas vratili s barikada, pretresali, isprepadali... Došli smo do Zenice koja tada nije bila blokirana i preko Tomislavgrada stigli u Split. Znam da mi je u Splitu bio šok vidjeti ljude u kupaćim kostimima kako uživaju, plešu u diskotekama... I tada sam shvatila da dok rat ne dođe, on se uvijek događa negdje drugdje. I mi smo najnormalnije živjeli kada je pao Vukovar misleći da toga kod nas neće biti - priča Sandra. U životu je, dodaje, imala puno sreće. A ona joj se osmjehnula kada je stigla u Zagreb.
- U Bosni je čaša uvijek polu puna i taj me bosanski optimizam i tada tjerao da vjerujem da će ljudi pružiti jedni drugima ruku. Došli smo u Zagreb s ciljem da nastavimo dalje za Austriju, ali doznali smo da je prijemni na zagrebačku Muzičku akademiju pomjeren zbog rata na rujan pa sam odlučila pokušati. Nisam znala kako ću uspjeti jer su nam u Sarajevu ostali dokumenti - prisjeća se dolaska u Zagreb.
Kad je prvi put ušla u prostorije Muzičke akademije koja se tada nalazila u Gundulićevoj, došla ju je razgledati onako, turistički. - Sve je bilo slučajno, ušla sam da malo razgledam, no ondje je bila profesorica Tarbuk koja nam je rekla da odemo u sobu broj 13 kod gospođe Talajić - prisjeća se prvog susreta s Ljiljanom Molnar-Talajić, jednom od najvećih opernih diva i glazbenom pedagoginjom koja će joj postati mentoricom, odnosno glazbenom majkom kako je voli zvati.
- Otpjevala sam joj nešto i rekla da želim biti mezzosopranistica jer one pjevaju Carmen. Htjela sam te vatrene uloge, da zavodim i plešem po sceni. Ljiljana mi je rekla da sam sopran, što mi se nije svidjelo jer i je taj mezzo zvučao puno zabavnije - smije se. Ljiljana Molnar Talajić potom joj je pripremila program s kojim je upala na Akademiju.
- Borila se za mene, naučila me puno toga. Savjet koji pamtim je; "Svaka ptica svojim glasom pjeva, ne imitiraj nikoga, budi to što jesi." A toga se i držim. Ona je bila osoba s kojom sam se mogla jako kreativno svađati jer smo karakterno bile slične. Beskrajno smo puno vremena provele u svađanjima i mirenjima, a danas znam da me jako voljela. Imala sam profesoricu, prijateljicu i majku koja mi jako nedostaje - kaže. Na drugoj godini profesorica Talajić Sandru je odvela u Komediju kako bi joj malo financijski pomogla jer je živjela kao podstanar.
- Mislila je da ću se ondje malo zadržati, a potom njenim stopama, pjevati u bijelom svijetu, od Metropolitana do Scale. A ja, kada sam došla u Komediju, rekla sam si: "Vidi kako je ovo lijepo, malo kazalište, ja ću tu ostati" - prisjeća se. Tako je i bilo. Opereta je, veli, žanr u kojem se pronašla i gdje se najbolje osjeća.
- Uvijek sam govorila svojoj profi (Ljiljani) da ne želim pjevati operu. Htjela sam pjevati vesele stvari, širiti optimizam, a opereta je žanr za to. Pjesma "Ja ljubim" iz "Tko pjeva, zlo ne misli" je lajtmotiv mog života. Volim razigranost, koketnost, pa i kič koji opereta ima, ali sve je to u smislu životnog veselja koji ja kao jedna mala, vesela Bosanka baštinim u sebi i rasipam bez rezerve - opisuje.
- Ne, tri mjeseca sam s Vladinom Štefančićem radila u Mariboru i Ljubljani i to spavanje sama u hotelu me izluđivalo. Znam uživati u samoći, ali ne volim biti sama. Zbog rata sam kao dijete ostala bez doma i zbog toga sam htjela stvoriti svoju obitelj i dom. Život u hotelima i s koferima nikad mi nije imponirao, a u mužu Darku sam našla prekrasnog suputnika i pratitelja, ne samo na klaviru. Skupa smo obišli više od pola zemaljske kugle. Odlično je putovati po svijetu i imati nekog da ti nosi kofere po aerodromima - smije se Sandra.
Iako beži od opere, voljela bi, priznaje, otpjevati Verdijevu "Traviatu". - Radila sam ju s Nevenom Belamarićem kad sam upisala magisterij, a i poslije s profesoricom Talajić. Imam je u malom prstu i to je moja nesuđena uloga jer mi je nakon "Ljubavnog napitka" u Splitu Điđi (Vladimir) Šutej dao da pjevam Traviatu i osvanula sam u jednoj podjeli, no onda je preminuo pa se nije realizirala i to mi je žao. Baš sam je neki dan pogledala u HNK. Martina Zadro je divno pjevala, to je prekrasna glazba, nema ni jednog praznog takta, uživala sam i bila sam sretna vidjeti kolegicu kako pjeva - kaže.
A operetni lik s kojim se najviše poistovjećuje je "Kneginja čardaša". - Ona je kafanska pjevačica koju društvo ne priznaje, no ona ih uspije kupiti svojom strašću, temperamentom, iskrenošću, a usput razotkrije sve njihove banalnosti, pozerstvo i na kraju se cijelo to društvo zaljubi u nju i prihvati ju. Ima tu, kao i u "Traviati"; puno nepravdi, no za razliku od Traviate, Kneginja ima happy end, svi se volimo i završimo na vjenčanju - kazuje Sandra. A i njena životna priča puna je happy enda, zbog čega je tako nazvala svoj novi album koji je snimila sa Zagrebačkom filharmonijom. Jedna takva priča je i ona ljubavna. Svog supruga, Darka Domitrovića, upoznala je na Muzičkoj akademiji i zaljubila se na prvi pogled.
- Ugledala sam ga i pomislila "ovom ću čovjeku roditi djecu'. On je ugledao mene i rekao si "uh, stiže nevolja", ali nije imao puno izbora - govori kroz smijeh. Na koncu, ona je bila ta koja ga je zaprosila.
- Muškarci su spori, a ja sam opet izrežirala svoj operetni život, ostalo je povijest - kaže. Darko i Sandra uskoro će proslaviti 30. godišnjicu braka u kojem su dobili dvojicu sinova, Lovru i Marka koji, kako zasad stvari stoje, neće stopama mame i tate.
- Nismo ih htjeli forsirati na bilo što, no obojica su završili glazbenu školu. Marko svira klavir i ima fini program šlagera kojima će znati šarmirati društvo, a Lovro je najtalentiraniji u obitelji, no možda se jednog dana vrati glazbi - priča o dečkima.
Sandru čeka dinamično ljeto, ona i Darko dogovaraju brojne angažmane, a na jesen bi se Sandra trebala naći u fokusu televizijskog projekta, no sve je još obavijeno velom tajne. Također, raduje se i novim predstavama u Komediji.
- U ovom poslu najljepše mi je kad mi tete na placu kažu: "Gledali smo vas, ljepši ste uživo nego na televiziji." Imam osjećaj da sam demistificirala opernu pjevačicu kao nedodirljivu divu. Trudim se biti jednostavna, pa se često zezam da sam zapravo "primadoma"; perem, peglam, kuham kao i svi ostali, povremeno zasjam na sceni, prošetam neku lijepu haljinu, poigram se s koketnošću i seksepilom, nasmijem sebe i druge i kada sam na sceni zabavila sebe, to je znak da sam to prenijela i na publiku. Radujem se svakom novom danu.
VIDEO Franka Batelić otkrila da je trudna! S Ćorlukom čeka drugo dijete
Dobar članak. Ima sve ,stas i glas, ljukpost i dražesnost. Da je u Njemačkoj bila bi slavljena operetna zvijezda. Nešto najbolje što nam je iz Bosne došlo.