Glazbena diva Josipa Lisac prisjetila se svoje najveće ljubavi, Karla Metikoša na dan kada bi proslavio svoj 83. rođendan. Metikoš je nažalost preminuo 1991. godine, a Josipa ga nikada nije prežalila. Tako je i ovaj put objavila njegovu fotografiju i dodala neke zanimljive činjenice iz njegove biografije.
- Na današnji dan rođen je Karlo Metikoš, hrvatski glazbenik u svijetu poznat i kao Matt Collins. Veliki uspjeh postiže već 1963. godine u Parizu, a potom koncerte održava i u ostatku Europe, SAD-u i Africi. Najznačajniji dio njegovog profesionalnog i privatnog života je suradnja i velika ljubav s Josipa Lisac i to na albumima od ‘Dnevnika jedne ljubavi’ 1973. do ‘Boginja’ 1987. godine. S Ivicom Krajačem i Miljenkom Prohaskom piše i prve hrvatske rock opere - stoji na profilu Josipe Lisac.
No, i prije "Dnevnika jedne ljubavi" postojao je Karlo Metikoš, Matt Collins, kojeg je bio glas da je najsnažnija persona samih početaka hrvatskog rock 'n' rolla. U vrijeme kada je tzv. britanska invazija prvog pravog otočkog rocka počinjala svoj strelovit američki uspon, u Hrvatskoj i Jugoslaviji tek se sramežljivo i polagano razvijao onaj prvotni, bazični rock 'n' roll. Kako je takva glazba bila gotovo potpuno nepoznata u to vrijeme u Hrvatskoj, nakon što Metikoš nije uspio ni s kvartetom Regal, krajem 1961. krenuo je u svijet. Prvo u Dansku pa u Pariz. Tamo je odabrao ime Matt Collins i ispisao najrokerskije stranice hrvatske rock-knjige šezdesetih. Nakon što je prespavao u nekoliko pariških haustora i dvorišta, čak i pod mostom s drugim beskućnicima, dobio je priliku i iskoristio je. Snimio je nekoliko poznatih pjesama na francuskom, najpoznatija "En ecoutant la pluie", prevodi se kao "Ritam kiše", i vratio se u zemlju kao prava zvijezda. Pa opet putovanja u Afriku, u SSSR, kao priznati međunarodni interpretator prve dvije faze u razvoju rocka. Vrlo skoro glazba se u Jugoslaviji počela drastično mijenjati.
Šezdesete su prošle, a s njima većinom i samo solidni interpretatori koji su se kitili tuđim, američkim perjem. Matt je negdje napunivši 30. opet postao Metikoš i prihvatio je novi, puno više umjetnički glazbeni izraz. Negdje 1971. upoznao je Josipu Lisac. Nastao je album "Dnevnik jedne ljubavi" 1973. kao vjerojatno najbolje prednovovalno djelo hrvatskog rocka i jedna od temeljnih točaka hrvatske glazbe 20. stoljeća. Dvije godine poslije snimili su i prvu rock-operu u Hrvatskoj "Gubec-beg", a Josipa i Karlo sljedećih su 20 godina predstavljali filmski spoj isturene zvijezde te skladateljskog i kreativnog pozadinskog majstora. Kada je Metikoš preminuo u prosincu 1991., imao je samo 51 godinu. Metikoševa je karijera predugo bila marginalizirana i to ponajprije zbog malo snimljenog materijala u kojem se može samo nazrijeti o koliko je talentiranom rock-interpretatoru bila riječ.
To je trajalo sve do 2011. kada je izdan box set prigodno nazvan "Priča". Tamo se nalaze notni zapisi Metikoševih pjesama skladanih za Josipu, autobiografski memoari iz 1960-ih i dvostruka kompilacija sa svim pjesmama koje je snimio u šezdesetima.
Godinu dana poslije Metikoš je dobio i ulicu u gradu, što je ostalo sasvim nezamijećeno zbog rasprave o opravdanosti dodjele ulice Milanu Mladenoviću. A svoje 1960-e najbolje je sam opisao u memoarima, i to kako se jednim pismom pokušao riješiti djevojke: "'Draga i nikad neprežaljena Bibi. Sinoć smo telefonski potpisali ugovor za tridesetogodišnju turneju po Sjevernom polu. Tako si lijepo spavala da nisam imao srca da te budim. Ako želiš da se vidimo, dođi na Grenland, treći iglu lijevo. Po mogućnosti dođi svojim sportskim autom jer nisam navikao na pseće saonice. Tvoj Matt'. Više je nikad nisam vidio".
Lisac nikada ne propušta priliku prisjetit se svog Karla pa je jednom prilikom na Facebooku podijelila što je Metikoš rekao o njihovu prvom susretu, a što je zapisano u knjizi "Bolja prošlost" Petra Lukovića:
– Kad sam se vratio u Zagreb, shvatio sam da se muzička scena promijenila. Došli su drugi ljudi, grupa je bilo k'o gljiva poslije kiše, uopće nisam znao ko, šta... Ali, nekako sam se utopio u tu kolotečinu, imao gaže, i jednom otišao u Petrinju, sreo Josipu Lisac, naši pogledi su se sreli – k'o u priči – i od onda se više nismo rastajali. Od 1971. godine. (...) Bio sam oduševljen i njenim pjevanjem, i načinom kak' se ponašala... Onda sam se do ušiju zaljubio i tak'... Iz Petrinje smo autobusom krenuli za Zagreb, sjeo sam pored nje, ispuštao svoje pozitivne vibracije, i tu smo se malo upoznavali. Josipa mi je docnije priznala da je, kao klinka, išla da vidi gdje stanujem, jer su joj pogrešno rekli da živim u ulici Moše Pijade. Vozila se tramvajem i gledala u nečiji prozor, misleći da je moj! Prva ploča koju je Josipa u životu kupila bila je – ploča Matta Collinsa! Sudbina... Kad sam osjetio da postoji neko izvanserijski, tko zaslužuje moju pažnju, kad sam shvatio da sam već malo star i umoran od rokenrola, i da atmosfera na estradi više ništa dobro nije obećavala – odlučio sam da se više ne guram. A budući da sam cijelo vrijeme tog mog puta, od 1957. do 1970, stalno prčkao po klaviru, nešto komponirao, kad me je Josipa čula – predložila mi je da nešto iskomponiram za nju... Onda smo otišli u Rusiju, i tamo sam, pune dvije godine radio na našem prvom albumu koji je stvarno pravljen s velikom ljubavlju, entuzijazmom. Zapravo, tu ploču smo radili za nas.
Josipa je nedavno otkrila i po čemu će ga najviše pamtiti.
- Pamtim ga po svim ludostima koje je radio i odmah se krenem smijati. Kad bi vidio da nisam dobre volje, odmah bi me krenuo nasmijavati, izvoditi psine, dok god me ne oraspoloži. Bio je izuzetno duhovit. Uvijek je bio u velikom društvu i što bi ljudi više padali od smijeha, on bi postajao sve smješniji. Ludnica totalna. Karlo je bio gospodin, ali je imao primjese fakina. Sve je ljude zaveo. I muškarce i žene.
Lisica što zavija, mijauče, mekče, tuli, ... a najbolje kada to radi po želji slučajnog kremljenka i sramoti našu himnu, hrvatski narod