Nisam siromah čovjek, daleko bilo!, moglo bi se čak reći i da sam za naše prilike prilično bogat. Ali među svim dragocjenostima koje sam u životu stekao, pa još i onima koje sam od roda svojega naslijedio, među neprocjenjivima je svaki redak Antona Pavloviča Čehova, svaka priča, crtica i humoreska, svaki dramski tekst, pročitan ili pogledan i doživljen u adaptaciji i režiji kakvoga ozbiljnoga redatelja. Dragocjeno je ono što se u meni za čitanja Čehova zbivalo, što je u meni s Čehovom raslo i što je na kraju svih krajeva proizvodilo pogled na život i svijet, koji je zatim određivao vrijednost svih drugih stvari. I svejedno po koji put da čitam isti njegov tekst, vazda se ponovi isti onaj osjećaj da je Čehov na početku i na kraju svega što jesmo. Čovjek živi po rasporedima zadanim u njegovim pričama. Ceremonijali naše svakodnevice, veliki događaji jednoga običnog života, svi ti rođendani, blagdani i svagdani, odigrali su se prema Čehovu. I to je, na neki način, utješno, jer u Čehovu svaka ljudska slabost, nevažan događaj, sitna nevolja, dobivaju smisao. Taj smisao uvijek je u pripovijesti samoj, nikad izvan nje. U čovjeku je, nikad izvan njega.
Ili ne nužno u čovjeku! Ovu sam priču prvu od Čehova pročitao. Bio sam premlad, osmogodišnjak, sve sam u toj priči za odrasle razumio, i to me je satralo. Kaštanka je bila pas mješanac, ružnjikava mješanka, jedna od onih pasjih mulica u kojim se izmiješalo bezbroj rasa, ali tako da je od svake naslijedila sve što će je činiti gorom gubitnicom i otpadnicom. Takvih kao Kaštanka ima, svakodnevno ih viđamo i susrećemo. I već sam, osmogodišnjak, znao za njih, pa sam prerano, sasvim muški, strepio da ne ispadnem jedan od takvih. Vlasnik Kaštankin bio je neki grub čovjek, nesretni stolar, koji je u Kaštanki vidio stvorenje jadnije i od sebe. Tesara među stolarima. A pritom je onako pijan, neotesan, nakazan od prirode i od života, sam stolar bio stvorenje nevažnije od muhe. Ali koliko god bio prema njoj grub, Kaštanku je volio. Kako izgleda ljubav nesretnika u duši? To je sasvim čehovljevsko pitanje i čehovljevska tema.
A onda se Kaštanka izgubila. Slučaj je htio da je pronađe cirkuski artist, dobar i plemenit čovjek. U Kaštanki, koja se sada drukčije zove, on prepoznaje talent, pa je uči cirkuskim trikovima i vještinama. Dobar je prema njoj, voli je i draga. Kujica je sretna, ali sreća nikad i nikom nije bezuvjetna. U ljudi, kao ni u pasa.
I onda na vrhuncu te sreće i slave, na vrhuncu jednoga drukčijeg života, u kojem više nije ni ružna ni beznačajna, Kaštanka ugleda među cirkuskom publikom svoga starog gazdu. I naravno, vraća mu se! Ne objašnjava Čehov zašto se Kaštanka vratila stolaru. Ovo je, naime, priča koja se pripovijeda iz perspektive psa, i čitatelj je samo tako treba i shvaćati. Čehov, kada nešto objašnjava, uvijek to čini iz perspektive lika. A likovi njegovi vrlo su čudni. Upravo onako čudni kako čudan jest čovjek samome sebi. Bilo mi je jasno, osmogodišnjaku, zašto se Kaštanka vratila stolaru. Jasno mi je i danas. Pa kad sebe zamislim kao Kaštanku - a to nije teško, jer svi su Čehovljevi likovi takvi da ih čovjek prepoznaje u sebi, nikad oko sebe ni izvan sebe - čini mi se da me sva moja životna iskustva nisu odvratila od povratka svojoj nesrećici, niti su me sva stečena bogatstva korumpirala da joj se ne vraćam.
U "Kaštanki", priči koja se počesto nađe u školskim lektirama, premda nije dječja, i čita se kao intimna drama jednoga psa - autor je ironično opisuje kao "bajku iz psećeg života" - premda je po stvarnoj njegovoj zamisli trebala biti satira, predstavljena je ona velika drama čovjekove intime, koja današnjemu površnom svijetu biva zatajena. Zašto se Kaštanka vraća nasilniku koji je voli, i odlazi od dobrog čovjeka koji je također voli? Zašto izbjegavamo sreću i tako rado i spremno hrlimo u poznat i srcu blizak zavičaj svoje nevolje?
Bliži se sumrak i smak ove žalosne civilizacije. U stvarnosti ili u mašti, u našemu strahu, sasvim je to svejedno. Kada bih na kraju svih krajeva bio osuđen da sa sobom ponesem sabrano djelo jednoga jedinog pisca, čije ću tekstove čitati do kraja vremena, odabrao bih, mimo svih koji su mi zavičajem i jezikom bliži, Antona Pavloviča Čehova.
Sabrana djela A.P. Čehova
Četrnaest godina po svršetku Drugoga svjetskog rata, u siromašnoj i relativno neslobodnoj Jugoslaviji, koja se koprcala i otimala između Zapada i Istoka, u Zagrebu, u izdanju Zore, objavljena je edicija od deset knjiga, kartonskih korica, sa stiliziranom autorovom signaturom na naslovnici svakog toma, i s papirnatim omotnicama, koje je dizajnirao i svojim crtežima opremio Edo Murtić. Prevoditelja je bilo mnogo, jer je i priča, humoreski, crtica, novela bilo na stotine. Drama je bilo četrnaest, i sve su objavljene u istome tomu. Prevoditelji su, uglavnom, zagrebački i hrvatski, ali itekako ima i srpskih. Ovaj knjiški komplet, kojeg se sedamdesetih viđalo po regalima i dnevnim sobama mnogih građanskih socijalističkih obitelji, možda je i najznačajnija, najljepša i najtemeljitije načinjena kolekcija jednoga pisca u povijesti hrvatskoga nakladništva. Nju bih, dakle, ponio nakraj svijeta i vremena.
Čehovljevi nastavljači
Vjerojatno nema pisca s više proklamiranih sljedbenika. Obično će se reći da je A. P. Čehov praotac kratke priče, one amerikanske short story. Duguju mu i Hemingway i Carver, većina Rusa i gotovo svi koji su u Srednjoj Europi u dvadesetom stoljeću pisali kratke priče. Najveći njegovi hrvatski dužnici su ga, međutim, nasljeđivali preko Amerikanaca. Među njima su i Šoljan, i Slamnig. Ono najbolje u svjetskoj i hrvatskoj novinskoj kratkoj priči je čehovljevsko. I skoro sve što je doista vrijedilo u Večernjakovoj, tojest Sabljakovoj dugovječnoj nagradi. Drame njegove, međutim, za razliku od priča, po mom doživljaju stvari, nemaju svojih sinova i kćeri, niti svojih unuka i nasljednika. Zato što Čehovljevi likovi nisu ni dobri ni zli, ni po čemu nisu radikalni ni ekstremni, takvi su kakvih naprosto nema u imaginaciji njegove sljedbe. Na ljude Čehov je gledao liječničkim okom, blagonaklono. Tu blagost nemoguće je naslijediti.
VIDEO Slavni glumac doživio tešku nesreću na Novu godinu, helikopterom je odmah prebačen u bolnicu