Na današnji dan prije 12 godina preminuo je jedan od naših najboljih skladatelja zabavne glazbe Zdenko Runjić. Zahvaljujući trudu njegove obitelji, pogotovo kćeri Ivane, publika i dalje ima priliku prisjećati se njegovih najvećih hitova kroz manifestaciju Runjićeve glazbene večeri.
Ivana je u povodu Zdenkova rođendana, koji je bio jučer, i godišnjice smrti koja je danas, napisala emotivnu posvetu i sjećanje na svog tatu koje prenosimo u nastavku.
– Danas bi slavio svoj 74 rođendan, a sutra je 12 godina od njegove smrti. Sa smrću nikad nisam imala problema, smatram da je bezveze strahovati od povratka na mjesto odakle smo došli. Najteže sam se mirila s činjenicom da možda neću više nikad sresti tako dobrog čovjeka. Tada nisam znala da će mi uskoro početi slati ljude koji posjeduju tu istu dobrotu. I još ih neumorno šalje. Ova dva dana uvijek su mi nekako intenzivna, valjda zato što su zajedno (vodi mene kraju kruga?), i uvijek se pitam zar je kod njega sve moralo biti tako matematički posloženo, puno značenja, igri brojeva. Ako ste ga poznavali, znate da – je. Još uvijek se javlja povremeno kroz taj svoj samo njemu znani jezik – napisala je Ivana na Instagramu te ispričala i jednu zanimljivu zgodu koju je doživjela nakon očeve smrti.
– I nakon svoje smrti jako je duhovit i uporan u svojoj namjeri da stvaramo nove zajedničke uspomene. Prije nekoliko godina, na jedan zanimljiv datum, pismom iz Australije dobila sam jednu njegovu fotografiju iz vedra neba, već zgužvanu, iskidanu i izblijeđenu, od obitelji jednog češkog vojnika koji se zvao Zdeněk, koji se krajem drugog svjetskog rata družio s mojom bakom i djedom u Garčinu, gdje su živjeli nekoliko godina, i po kojem je moj tata dobio ime. To je njegova najstarija fotografija. Ako ne pošalje još koju:) Slučajnost je htjela da sam isti taj dan popodne, među njegovim ručno ispisanim notnim zapisima, pokraj stiha “teče vrijeme što ga broje spore kazaljke na satu” pronašla jednu njegovu trepavicu. Fascinantno je susresti se s nečim fizičkim od osobe koje više nema. Toliko toga u jednoj maloj – trepavici.Život je zbilja čudan poklon. Kažu ostaju uspomene. Ali te uspomene s vremenom blijede, krive se, nestaju, lebde negdje između stvarnog i izmišljenog. Kao neki drugi život za koji više niste sigurni da se baš tako ili uopće dogodio. Da ste me pitali prije 10 godina, ne bih ni znala da možete zaboraviti kako zvuči nečiji glas. Na kraju sve što ostane jest jedna mala trepavica i mutni obris dječaka na snijegu koji je, kažu, napisao najljepše pjesme o moru. I ljudi u čijim očima prepoznam istu onu dobrotu i toplinu koju je on posjedovao. Kraju kruga? – piše Ivana.
Divno i potresno, u srce me je pogodilo!