Idućeg vikenda obilježit će se dvije godine otkad nas je napustio Kemal Monteno, jedan od najpoznatijih kantautora s ovih prostora, čovjek čije su pjesme postale pravi evergreeni, a njegova “Sarajevo, ljubavi moja” svojevrsna himna glavnog grada Bosne i Hercegovine. Kemini prijatelji i ove će se godine u KD Vatroslava Lisinskog 17. siječnja prisjetiti njegovih pjesama na koncertu pod nazivom “Hiljade pahulja bijelih”. Lista glazbenika impresivna je – Željko Bebek, Željko Samardžić, Tereza Kesovija, Gabi Novak, Hanka Paldum, Halid Bešlić i mnogi drugi. Koncert će pratiti i Kemina obitelj. Supruga Branka s Kemom je u braku bila 44 godine, a kako kaže, sjećanja su još uvijek živa.
Bliži se druga godišnjica Kemine smrti. Pretpostavljam da vam je jednako teško kao onda kad je otišao.
Iskreno, i teže mi je. Kažu da vrijeme liječi sve rane, a meni je sve teže, no nosim se. Često mu odem na grob pa imam osjećaj kao da sam s njim.
Kemini prijatelji i ove će godine pjevati njegove pjesme u Lisinskom. Dokaz je to da su ga kolege iznimno cijenili.
To mi je jako drago. Prošli koncert bio je predivan, nadam se da će i ovaj biti. Zahvaljujem organizatorima Đeli i Paoli Jusić. A Kemu su zaista voljeli svi, i stariji i mlađi, i zbog toga mi je puno srce.
Upoznali ste se kad je Kemi bilo 18, a vama 16 godina. Kako vas je osvojio?
Bila je to ljubav na prvi pogled. Od prvog dana bili smo zajedno. Poštovali smo se, nismo se svađali. Upoznali smo se u šetnji na Korzu u Sarajevu. Prije nije bilo kafića, samo se šetali. On je tada već pjevao, a hit mu je bila pjesma “Lidija”. Ja nisam imala pojma tko je on, rekla mi je prijateljica. Počeli smo se zabavljati. Bili smo nerazdvojni. Kada je otišao u vojsku u Jastrebarsko, često sam ga posjećivala. A tada je vojska trajala godinu i pol.
Kako vas je zaprosio?
Taman se vratio iz vojske i onda sam često odlazila k njemu na Koševo. Imala sam strogu mamu kojoj je smetalo što puno vremena provodim kod Keme. Kad je jednu večer došao po mene, rekla je: “Djeco, ovako više ne može. Prijatelji me svaki dan pitaju zašto Branka ide svaku večer na Koševo?”. Kemo je na to samo rekao da ćemo se vjenčati u lipnju. No, moja starija sestra udavala se mjesec dana poslije pa je mama rekla da neće moći podnijeti toliki trošak. Kemo joj je rekao da se ništa ne brine. Otišao je u tadašnji Jugoton i uzeo predujam ugovora koji je s njima potpisao. Tim smo novcem organizirali vjenčanje. Živjeli smo kod njegovih roditelja, a kad se rodila kći Adriana, kupili smo stan. Dvije godine poslije rodio se i sin Đani.
Pretpostavljam da vam je najdraža Kemina pjesma “Jedne noći u decembru” koju je posvetio upravo vama?
Naravno. Tekst te pjesme poslao mi je iz vojske za rođendan. Napisao ga je na straži, na kutiji cigareta. Kad se vratio iz vojske, uglazbio je pjesmu, izveo je na jednom festivalu i nije imala neki uspjeh. No, kasnije je postala popularna. Zanimljivo je da tada još nismo imali sina, a on je u njoj pjevao o našem sinu. Bio je veliki obožavatelj Giannija Morandija pa je uvijek govorio da će sinu dati ime po njemu. Volim sve Kemine emotivne pjesme. Često sam ga gledala dok ih je pisao. Jednostavno bi mu došlo, uzeo bi gitaru i zasvirao, a pjesmu odmah snimio na kasetofon.
Jeste li bili ljubomorni na brojne Kemine obožavateljice?
Bila sam malo, ali čemu to? On je znao otići po tri mjeseca na turneju u Rusiji, i što sam onda trebala? Najvažnije mi je bilo da se uvijek vratio živ i da je sve bilo u redu na tim koncertima.
Kako ste doživjeli raspad Jugoslavije i početak rata?
Svima u Sarajevu bilo je jako teško. Taj nas je rat sve uništio. Kemo je prvi put izašao iz okruženja nakon tri godine. Putem jedne humanitarne organizacije Davorin Popović, on i još neki glazbenici otišli su u London. Tada je otkrio da ima dijabetes. Ja sam od prvog do zadnjeg dana rata bila u Sarajevu i to mi je bio najteži period u životu. Njegov veliki prijatelj Arsen Dedić na početku rata napisao mu je pismo i rekao da se pokupimo i dođemo u njegovu kuću u Šibeniku te da možemo ostati koliko god treba. Nismo htjeli otići jer smo mislili da to neće puno potrajati. To Arsenovo pismo čuvam i danas i često ga čitam.
Kemo i Arsen bili su poput braće...
Kemo ga je obožavao. Znao je Arsenove navike. Znao je kada ga može zvati ili doći k njemu. On je imao svoje rituale, a Kemo je to znao. Arsen je bio veliki čovjek i njihovo prijateljstvo bilo je istinsko.
Kako je Kemo podnio svakodnevne dijalize? Kako se ponašao kada mu se stanje pogoršalo?
On je uvijek govorio da mu dijaliza ne pada teško, iako sam na njemu vidjela da to nije toliko bezazleno. Ta ga je dijaliza sputavala u poslu, tako da mu nije bilo lako. Jedva je čekao tu transplantaciju, iako su mu odmah rekli da to može biti dobro, ali isto tako i loše. On je bio dijabetičar, imao je pacemaker, pa su komplikacije bile lako moguće. No Kemo je čvrsto odlučio otići na transplantaciju. Od transplantacije do njegove smrti prošla su dva mjeseca, a stanje mu se pogoršalo u jedan dan. Dan prije smrti bili smo kod njega na Rebru, Adriana ga je okupala, bio je nasmijan i raspoložen. Sutra ujutro bilo nam je čudno što nas nije zvao do 11 sati. Kad smo ga nazvali, mobitel mu je bio isključen. Nazvali smo bolnicu i rekli su nam da je premješten na intenzivnu njegu jer nije mogao disati. Brzo smo otišli u bolnicu. Bio je pri svijesti. U grlu mu je bila cijev, on je okrenuo glavu, pogledao me i zaspao. Liječnici su mi rekli da im se čini da smo izgubili bitku, a ja nisam mogla vjerovati. Pa dan prije sam razgovarala s njim i sve je bilo u redu.
Posljednji ispraćaj bio je još jedan pokazatelj koliko su ga ljudi voljeli...
Kažu da se takav sprovod u Sarajevu ne pamti. Toliko je ljudi bilo da su se naguravali pokraj njegova groba. Tek sam prije neki dan vidjela izjave brojnih glazbenika koji su nakon sprovoda emotivno govorili o Kemi. To me je tek rasplakalo. Još jednom bih zahvalila svim Keminim prijateljima i poštovateljima. Imala sam lijep život s njim, ostaju mi uspomene i podrška dragih ljudi.
...Legenda...