Tražili i sto godina po bespućima interneta, nećete pronaći ni jedan podatak o privatnom životu tog čovjeka, tek datumi rođenja i smrti, kao i bilješka da potječe iz stroge obitelji koja se protivila njegovom izboru zanimanja. Možda je i bolje tako, jer sve je to nebitno za modnog dizajnera koji je doslovno rušio granice među svjetovima: bio prvi muškarac koji je krenuo na japanski studij mode, do tog trenutka rezerviran samo za žene, te postao prvi Japanac koji je svoju modnu kuću osnovao u prijestolnici svjetske mode - u Parizu. On je, naravno, Kenzō Takada.
U moru uzbudljivih biografskih priča svjetski poznatih kreatora, njegova se izdvaja po mnogim detaljima, a nekreativni novinari često mu prišivaju epitet "samurajski". Ne treba ići tako daleko, jer dovoljno je pogledati njegovu nevjerojatnu estetiku, kao i načine na koje je on promišljao o modi, i shvatiti da je riječ o čovjeku koji je modi dao novu voluminoznost, kreatoru koji nas ja naučio da se privlačnost i seksepil ne kriju samo u ženskoj figuri pješčanog sata koju otkriva čarobna formula 90-60-90. Kenzō je lijepe žene vidio drugačije i da, naučio je to u svom rodnom Japanu, čija ga je jedinstvene estetika, građena vjekovima, pratila doslovno do smrti. Bila je to nova estetika kojom je osvojio Zapad.
Takada je rođen 27. veljače 1939. u gradiću Himejiju, i to u obitelji koja je vodila hotel, kao jedno od sedmero djece. Za modu se zainteresirao još kao dijete listajući časopise svojih četiriju sestara, ali sam spomen da bi se posvetio modi kao poslu njegove je tradicionalne roditelje dovodio do ludila. Oni su smatrali da je za njega izučavanje engleske književnosti, što je i počeo studirati. No, kako mu je otac umro za vrijeme prve godine studija, odlučuje poslušati vlastito srce. Suprotstavio se volji majke i napustio sveučilište kako bi kao prvi muškarac upisao tokijski Bunka Fashion College. Ostao je bez potpore obitelji i svakako mu te godine nisu bile nimalo lake. Morao je raditi, a posao je našao u robnoj kući Sanai, gdje je mjesečno dizajnirao do 40 odjevnih kombinacija - za djevojčice. Diplomirao je kao odličan student već zagledan u svoj sljedeći cilj - Pariz. No, činilo se da će to ostati tek običan san ambicioznog mladića. Pomogla mu je slučajnost: Tokio je 1964. godine pripremao ljetne Olimpijske igre, a u izgradnji brojnih objekata srušen je cijeli kvart u kojem je Kenzō živio. Od odštete koju je dobio za skromnu kućicu uspio je kupiti kartu za brod do Pariza, brod koji je plovio punih mjesec dana. Kasnije je priznao da mu je na prvi pogled Pariz izgledao siv i oronuo, ali kada je vidio Notre Dame, shvatio je da se nalazi na pravom mjestu, mjestu koje će zauvijek promijeniti i obilježiti njegov život.
VEZANI ČLANCI
Počeci u Parizu nisu bili blistavi. Doslovno mučio da preživi, a glavni izvor zarade bila mu je prodaja modnih skica. U trenucima očaja razmišljao je o povratku kući u Japan, ali je od toga odustao jer je samom sebi obećao da će se vratiti tek kada nešto postigne. S vremenom je dobio posao stilista kod jednog proizvođača tekstila, a sve se promijenilo kada je 1970. godine, na buvljaku, sreo ženu koja je mu je za male pare iznajmila mali prostor u Galerie Vivienne. Tu je otvorio svoju prvu trgovinu i tu počinje njegova dizajnerska priča. Naravno, i dalje mu je nedostajalo novaca, ali kreativnosti i mašte je imao na bacanje, pa je tako u prvim radovima spajao tkanine koje je reciklirao iz modela kupljenih na buvljaku s onima koji su stajali i po 200 dolara za metar. Tako je uspio stvoriti prvu kolekciju koja je bila i eklektična i odvažna, po svemu drugačija od onog što su tada nudili poznati kreatori, pa i njegov najveći uzor - Yves Saint Laurent.
I njegova prva trgovina bila je drugačija, najavivši ono što će tek slijediti, jer Kenzō je sam oslikao njenu unutrašnjost stvarajući džunglu na japanski način. Dao joj je i odgovarajuće ime "Jungle Jap", ali se time zamjerio mnogima, jer Jap je bio podrugljivo ime koje se koristilo u SAD-u za njegove sunarodnjake tijekom Drugog svjetskog rata. Štoviše, 1971. godine, za njegovog prvog posjeta SAD-u, Japansko-američka liga građana tražila je da ukloni riječ "Jap" iz naziva tvrtke. Sud je stao na njegovu stranu, ali je nakon povratka u Francusku ipak odlučio promijeniti ime tvrtke koja je postala - Kenzo.
U lipnju 1970. godine njegov je model bio na naslovnici magazina Elle, a godinu dana kasnije njegove su nove kolekcije pokazana na Tjednu mode u New Yorku, ali i Tokiju, da bi već 1972. godine osvojio nagradu Fashion Editor Cluba Japana. Godine koje su slijedile, prvi dio sedamdesetih, možda su bile i najznačajnije za njegov rad, jer tada je doslovno pokorio svijet stvarajući novu siluetu. Zapravo je "olabavio" krojeve koji su vladali tim vremenom te im je znatno povećao volumen, sljedeći stil odjeće koju su u Japanu nosili seljaci. Taj je modni novitet nazvan "Big Look" (kao pandan Diorovom "New Looku" pedesetih), a činilo se da je riječ o odjeći koja doslovno pleše na tijelima modela koje su ih nosila modnom pistom. Zato je taj Kenzov volumen postao je glavni trend visoke mode sredinom sedamdesetih. U listopadu 1976. Takada je otvorio svoju glavnu trgovinu, Kenzo, na Place des Victoires, u Parizu, a svoj smisao za dramatičnost posebno je naglasio u kolekcijama iz 1978. i 1979. godine, koje je predstavio u cirkuskom šatoru.
Tada je rekao: "Morate biti znatiželjni i činiti samo ono što želite, čak i ako ne zarađuju novac. Potrebno je puno raditi, ali i znati kada je vrijeme za odmor. A kada idete na odmor, postoji samo jedan put. Idite tamo gdje je nebo nebo, pijesak zlatan, a sunce vruće. A onda se vratite i sve počnite ispočetka."
VEZANI ČLANCI
On sam tako je radio godinama, desetljećima, gradeći jedinstveno modno carstvo, čije je prihode nadmašilo samo carstvo koje je stvorio u svijetu mirisa i kozmetike. I na tom je polju svijetu ponudio japansko razmišljanje o ljepoti i japanski stil, a svijetu se to i te kako svidjelo. Njegov dizajn (s naglaskom na njegovim bojama) bio je po mnogo čemu svjež i drugačiji, a takav je bio i on sam. Poznat je i po izreci: "Moda nije za nekoliko ljudi, nego za sve! I ne bi trebala biti previše ozbiljna."
Među najveće zasluge treba mu ubrojiti i to da je otvorio put za druge velike japanske modne kreatore koji su ga slijedili. Iako je u početku planirao ostati u Parizu samo šest mjeseci, na kraju je ondje živio 56 godina - sve do svoje smrti 4. listopada 2020. godine (i to od posljedica zaraze korona virusom) - a njegov predani rad otvorio je vrata utjecajnim japanskim dizajnerima koji su došli nakon njega, poput Yohjia Yamamota i Rei Kawakubo. Povijest mode zauvijek će pamtiti kako je upravo on stvorio novu vrstu estetike, koja je miješala Istok i Zapad, koja je jednostavno prelazila geografske i kulturne granice, te su upravo kroz Kenzo modu mnogi prihvatili i sam pojam raznolikosti. Time se Kenzo možda i najviše ponosio, a iz ono malo intervjua na koje je pristao bilo je jasno da je zadovoljna što je svojim radom utjecao na generacije ljudi diljem svijeta.
Svoju prvu mušku liniju odjeće predstavio je 1983. godine, a prvu liniju jeansa 1986. No, 1993. godine, poražen smrću dugogodišnje partnerice i bolešću poslovnog partnera, odlučio je tvrtku Kenzo prodati francuskom modnom konglomeratu LVMH (Moët Hennessy Louisu Vuitton), za otprilike 80 milijuna dolara. Iako je isprva ostao na mjestu dizajnera, 1999. se povlači iz posla, a Kenzo ostavlja u rukama svojih nasljednika, uključujući tim Humberta Leona i Carol Lim. Tada je rekao da mu je dosta, jer: "Sve se promijenilo, od načina na koji izrađujemo odjeću, preko načina na koji se informacije šire, sve do toga koliko sada imamo godišnjih doba." O da, bio je u pravu! I opet prvi.
VIDEO Nakon što je potvrdila da se razvodi Ella Dvornik rastužila je prijatelje novom objavom na Instagramu