Otišao je još jedan - Novinar. Ova potonja riječ namjerno je napisana velikim slovom. Otišao je još jedan naš kolega. Mislav Bago. Iznenada. Prerano. Vijest o njegovoj smrti danas je zgromila svakoga. Ne pretjerujemo. Radeći svoj posao, Mislav je postao dijelom života svakoga od nas. Pitao je uime nas, komentirao... No dijeleći s njim istu profesiju neki su ga ipak bolje poznavali. Pa i najbolje. I zato smo zamolili nekoliko televizijskih kolega i kolegica da, unatoč nevjerici, baš oni kažu ponešto o jednome od onih koji je bio sinonim na novinarstvo.
- Postoje dvije vrste novinara. Jedni u životu sve dobiju na "izvol'te" zahvaljujući raznim okolnostima. A postoje i oni koji su za svaku vijest, intervju ili kontakt morali okrvaviti svoja koljena i laktove. Prvi su manekeni, drugi su rudari. Mislav je bio rudar koji je kopao i kopao i kopao... Kojem nitko ništa u životu nije poklonio. Sve što je napravio, napravio je s neviđenom upornošću, na rubu fanatizma. Posao mu je bio doručak, ručak i večera. Uvijek brz, nabrijan do krajnjih granica. Ali i spreman pomoći savjetom, informacijom, nečijim telefonskim brojem. Nije mu bio problem niti nazvati sugovornika koji se nekome drugome neće javiti na telefon. Da, nekad su ga znali i pretjerano kritizirati, no jedno je sigurno - Mislav Bago bio je novinar starog kova kakvih je u Hrvatskoj, nažalost, sve manje i manje - polako, birajući svaku riječ kazao nam je kolega Andrija Jarak. Kada smo nazvali kolegicu Elizabetu Gojan najprije je nekoliko trenutaka vladala tišina. Šutnja. Ništa se nije moglo reći. Nije imalo snage. Mislav je jednom od njenih sinova bio krsni kum. To sve govori.
- Sjećam se, došao je na HTV 1994. Uh... Koliko god je on na van bio jak, lav u poslu, Mislav je zapravo bio vrlo emotivan i nježan. Uvijek ću ga pamtiti po tome kako ulijeće mojim starcima u stan da bi se brinuo o mojoj djeci dok sam ja bila na službenom putu. On u poslu nije imao nikakvih strahova. Nitko ga nije toliko fascinirao da mu ne bi postavio i ono najteže, najgore pitanje. Ništa ga nije moglo zaustaviti. a sad ga je zaustavilo nešto... Mogao je još sigurno 30 godina novinarstvu dati svega. Svega. Od samog početka profilirao se za novinara unutarnje politike, a počeo je kao tajnik u Hrvatskoj narodnoj stranci, kao tajnik Savki Dapčević Kučar. Onda je 1994. došao na HRT i radio je u produkciji jer je bio dobar organizator. A kada su 1995. na Zagreb pali oni "zvončići" i nastala je cijela strka i svi smo jurili snimati po gradu ja sam mu rekla: "Hajde i ti odi van i snimi nešto". Tako se počeo baviti novinarstvom - potresenim glasom prisjećala se kolegica Gojan odajući svom kolegi i prijatelju veliko poštovanje te sljedećim riječima dočaravajući i Baginu posvećenost novinarstvu.
- Mislav je čitao silne knjige o politici, političarima. Znam da je bio ovisan o poslu. Prvih godina uopće nije išao na godišnji odmor. Samo je radio i radio. Mnoštvo je tih njegovih nezaboravnih intervjua koje je napravio. Uvijek ću se sjećati onog s Radeljakom, kada je Radeljak bacao prsten po studiju. Pa onog sa Sanaderom. Mislav je apsolutno pomaknuo granicu u hrvatskom novinarstvu. Nije bio ni ponizan ni servilan, nego je uvijek išao više, brže, bolje. Ponekad i previše, u smislu da je prekidao sugovornika, nije mu dao da prosipa demagogiju, da zaobilazi odgovor na pitanje, da uprazno lamentira. Ustanovio je novu formu novinarstva - saznaj od sugovornika sve, iscijedi ga. Toga prije njega apsolutno nije bilo kod nas. I sve mlađe generacije kolega i kolegica sada rade na tom tragu. Oponašaju ga - istaknula je Elizabeta Gojan.
Mada smo je zatekli usred snimanja i kolegica Silvana Menđušić sve je prekinula kako bi se s nekoliko riječi prisjetila i oprostila od kolege s kojim je u počecima njihovih novinarskih karijera bila bliska.
- Mislav nikada nije prestajao raditi. I kada nije radio, radio je. I kada smo razgovarali, razgovarali smo o poslu i temama. Ta naša druženja zvali smo neformalnim kolegijima. I kada mu je dan bio slobodan, on je pričao o temama koje će raditi i onima koje je napravio. Osim takve posvećenosti poslu, bio je i dobar prijatelj. Jedno biće sasvim suprotno onome kakvim ga ljudi uglavnom poznaju, onome tko brzopoteznim pitanjima rešeta političare. Mislav je bio jedno dobro biće bez trunke zlobe - reče Silvana Menđušić dometnuvši da je Bago napravio bezbroj vrhunskih intervjua te postavio tisuće ključnih pitanja i za HTV i za Novu TV. A onda je samo kratko kazala: "Ono njegovo pitanje: "Premijeru, gdje su pare?" ostaje nezaboravno.
- Izbliza sam pratila njegovu novinarsku karijeru od prvih dana. On je živio za novinarstvo. Nevjerojatno se trudio oko svega. Prvi je dolazio u redakciji, a zadnji iz nje izlazio. Bio je vrhunski profesionalac i sjajan kolega. Usto, duhovit, uvijek spreman za šalu i druženje. Bio je jedinstven. Kada bi ulazio u redakciju njegova bi uzrečica bila: "Ima vijest". Kako je pratio Sabor znao je sve moguće i nemoguće vijesti iz Sabora. I tračeve koje, naravno, nije puštao van, u javnost, no mi smo se znali zabavljati oko tih tračeva koje bi on "donio". A nekada su bogme ti tračevi naknadno postali i vijesti. Mislav je bio i sjajan prijatelj svim kolegama. Svi koji su s njim radili znaju da je nesebično dijelio sve što je znao. Uvijek je bio pri ruci za pomoći drugim kolegama - samo sve ono najbolje o našem kolegi Bagi kazala nam je i bivša novinarka i urednica Hloverka Novak Srzić.
A posebno teško je bilo i kolegici Maji Sever. Jedva je susprezala suze. - Voljela bih da Mislava Bagu pamtimo i kao izuzetno dobrog, poštenog i dragog čovjeka, a ne samo kao vrhunskog profesionalca i najboljeg političkog novinara, kao sve ono što smo mogli vidjeti samo na ekranu. On je bio osoba na koju se uvijek možeš osloniti. Uz mene je bio kada mi je bilo najteže. I tako je postao kao dio moje obitelji. Izgubili smo ne samo dobrog novinara, nego i dobrog čovjeka. Jučer smo se dopisivali, trebali smo se vidjeti na kavi... - kazivala je Maja Sever, a onda dalje od posljednjih riječi više nije išlo. U trenutku pak kada smo nazvali kolegicu Sanju Mikleušević Pavić ona je gledala snimku Bagina intervjua s Ivom Sanaderom. Javila se plačnim glasom.
- Sad će svatko imati neku svoju priču o njemu, no mi koji smo ga poznavali možemo reći da je Mislav bio jedinstven. Neponovljiv. Gledam sad njegov intervju sa Sanaderom. To je bilo presedanski. Kakva pitanja je postavljao?! Mi smo ga voljeli. Imao je taj neki dječački šarm. Grlio te tom svojom osobnošću koja je bila drugačija. Bio je veliki novinar i svi smo već na početku prepoznali u njemu taj žar i tu strast. Postao je veći od sebe. Mislav koji je stvorio Mislava Bagu. S njim je uvijek bio smijeh, veselje, radost, kolegijalnost... Iznimno sam ga cijenila kao profesionalca. On je stvarno obilježio jedno vrijeme novinarstva. Sjećam se načina na koji je radio intervju sa Sanaderom, bez ulizništva, bez straha, bez cenzure i bez autocenzure. Preporučujem svima - pogledajte njegove intervjue desetljećima unazad i naučite što je novinarstvo. I zato sam zgranuta što je u današnjem podnevnom Dnevniku HTV-a vijest o njegovoj smrti bila na kraju. HRT i te kako treba biti svjestan veličine novinara koji je obilježio i HRT. Današnje perjanice HRT-ova političkog novinarstva mogle bi učiti od Mislava Bage - iako u suzama, jecajući, Sanja Mikleušević Pavić nije mogla prešutjeti današnji odnos HRT-a prema svom nekadašnjem novinaru.
A o njemu je teško bilo govoriti i kolegi Stipi Alfieru.
- Čuli smo se prije tjedan dana i dogovorili da se vidimo nakon povratka s odmora. Bago, Zovko, Bobić i ja stalno smo se viđali i družili. I što sad reći o čovjeku koji kada me nazove najprije pita kako su mi žena i djeca, a tek onda ide sve ostalo. Bili smo veliki prijatelji. On je bio oličenje ljudskosti, poštenja, morala, znanja, nepotkupljivosti, upornosti, inovativnosti... Mislav je bio institucija. Rijetki se u novinarstvu, i to obično pred kraj karijere ili tek nakon smrti, nazovu bardovima, a on je bard i institucija postao u srednjim tridesetima. Nitko mu u životu ništa nije dao, niti mu pomagao. Sve je stekao svojim radom, upornošću, trudom... Evo, listam sad mobitel i po stoti put iščitavam našu prepisku, poruke, prisjećam se naših razgovora... On je jedan od rijetkih ljudi koji je desetljećima dolazio u moju kuću. Kolega je puno, ali on je bio jedan od rijetkih prijatelja. Baš je bio čovjek i prijatelj iznad svega. A o struci i njegovoj novinarskoj ostavštini ne treba niti govoriti. Falit će svima. I onima s kojima je bio prijatelj i onima koji ga nisu voljeli. Kada i oni koji ga nisu poznavali i koji ga nisu voljeli kažu da će faliti, što se tu onda više ima za reći - odao je poštovanje svom kolegi i prijatelju Stipe Alfier.
Drugačije nije mogla govoriti ni kolegica Ivana Petrović.
- Svi koji smo Mislava i privatno poznavali znali smo koliko je osjetljiv i suosjećajan s drugima. Posljednjih desetak godina radila sa njim puno zajedničkih projekata. On je bio silno duhovit. Tijekom generalnih proba tih projekata stalno sam se smijala, a znali smo ponekad i zaplesati. U jednom trenutku pripadao je našoj zlatnoj generaciji novinara, teško ponovljivoj, stasaloj u ratu, a onda i u svim idućim društvenim i političkim turbulencijama. U svemu tome Mislav je odlično plivao. Bio je bridak, otvoren i pamtit će ga se kao jednog od najboljih - zaključila je riječima svojevrsne posvete Ivana Petrović.