Omiljenog crnogorskog glumca Momčila Otaševića trenutačno gledamo u seriji “Na granici” Nove TV. Nakon “Zore dubrovačke”, “Kud puklo da puklo” i “Čiste ljubavi” ovo je Otaševiću četvrta uloga u hrvatskim serijama.
Za Ekran je govorio o kazališnim i televizijskim rolama, ali i ulozi novopečenog oca male Maše kojoj je složio i kolijevku.
Rođeni ste u Cetinju i za sebe kažete da ste u mladosti bili “buntovni tinejdžer”. Kako se to manifestiralo, jeste li izostajali iz škole i radili nepodopštine?
Bježanje s nastave nije mi bilo previše zanimljivo. Eventualno bih prespavao prvi sat jer nisam mogao ustati, bilo mi je prerano. Zanimljivo je, recimo, bilo “ukrasti” roditeljima auto. To su naši očevi radili svojim očevima, pričali nama o tome, a onda se to nama činilo kao super ideja. Kad kažem nama, mislim na svoju ekipu iz Ulice Nikole Lekića. “Posudili” bismo tako nečiji auto iz susjedstva, provozali se malo i vratili ga na mjesto na kojem je bio parkiran, u milimetar. Prethodno bismo označili mjesto na kojem je bio parkiran, odnosno kako su točno kotači bili, položaj volana i u kojoj je brzini auto bio. Da nas slučajno ne bi “provalili”.
Kad ste odlučili upisati akademiju? Čula sam da ste pokušali studirati i političke znanosti i pravo, što baš i nisu slična zanimanja. Što vas je na kraju privuklo glumi?
Oduvijek me privlačila gluma, ali upisao sam pravo u Podgorici, za svaki slučaj. Onda sam pao prijamni za političke znanosti u Rimu, ali sam imao spremne papire za upis turizma na Krfu, no zatim sam godinu dana živio u Rimu i upisao arhitekturu, ali i glumu na Cetinju. Ni sam ne znam što se točno događalo u mojoj glavi, na neki način sam, ne znam zašto, bježao od glume. I, evo, nisam uspio pobjeći. Danas sam jako sretan što se sve tako dogodilo. Radim ono što volim i uživam u životu.
Jeste li imali potporu obitelji kad ste se odlučili za glumu?
Jesam, naravno. Za sve u životu imao sam njihovu podršku i to mi je uvijek puno značilo. Obitelj je temelj svega.
Kakav ste bili student?
Bio sam odličan student, jedne godine čak i najbolji na FDU, s prosjekom 9,6,
čini mi se. Jako sam rano dobio šansu, već na kraju prve godine, tako da sam do kraja studija uspio snimiti tri filma, šezdeset epizoda serija i odigrati deset uloga u kazalištu. Uz sve to morao sam se jako truditi na akademiji, a i imao sam sreće da mi je profesor izašao u susret i dopustio da radim. Vratio sam mu redom, radom, disciplinom, dobrim ocjenama i dobrim ulogama.
Vidjeli smo vas u nekoliko hrvatskih serija, tako vas i sad gledamo u seriji “Na granici” Nove TV. Što mislite, koja vaša glumačka kvaliteta privlači režisere da vas redovito zovu?
Valjda baš taj red, rad i disciplina. Kad na to dodamo i malo talenta, dobijemo formulu za kontinuiran rad, a mislim da je kontinuitet za glumca jako važan.
Mladi ste, ali iza vas je puno projekata, što kazališnih, što televizijskih, što filmskih. Koju biste ulogu posebno izdvojili i zašto?
Uvijek teško pitanje, nikad ne mogu odvojiti jednu. Danas mi se čini da su to Ivo Ledinić iz “Ekvinocija”, Michele iz “Filomene Marturano” te Milivoje iz filma “Led”. Za sve sam tri uloge i osvojio nagrade. Zašto? Milivoje jer je to moja prva glavna uloga na filmu, Mikele jer sam napredovao glumački i otvorio sebi neki novi svijet i Ivo Ledinić opet zbog nekog glumačkog napretka.
Kakve likove najviše volite tumačiti?
Najviše volim tumačiti likove koji su “daleko” od mene privatno, likove koji su mi izazovni i za koje se dobro moram potruditi. Volim komediju, a volim i tragediju, međutim mislim da je teže ljude nasmijati pa mi je komedija izazovnija.
Koji vam projekt je ostao u posebnom sjećanju i zašto?
“Kud puklo da puklo”. Zbog atmosfere na tom snimanju, zbog glumačke i tehničke ekipe, zbog Žumberka na kom smo snimali, Drageca i njegova džipa “Uaza“ koji je “posudio” Damiru za seriju. I naravno, zbog uspjeha te serije.
Glumite i u kazalištu, iza vas je već niz respektabilnih uloga. Stignete li se posvetiti i pozornici s obzirom na česte televizijske angažmane?
Trenutačno nisam član ansambla nijednog kazališta. Igram predstave u Crnogorskom narodnom pozorištu, Gradskom pozorištu u Podgorici, Centru za kulturu Tivat i Narodnom pozorištu u Beogradu. Najviše volim kazalište, ali volim i kameru; sve je to “tu negdje”, na kraju krajeva gluma je gluma, a ja volim glumu.
Tko vas fascinira od kolega, imate li glumačke uzore?
Nemam glumačke uzore; uzori su mi roditelji i pokojne babe i djedovi. Ima puno glumaca i glumica kojima se divim, ali je to poduži popis.
S jednim od najpopularnijih europskih glumaca današnjice Madsom Mikkelsenom kojeg, među ostalim, pamtimo kao negativca u filmu o Jamesu Bondu “Casino Royale” te ulozi dr. Hannibala Lectera u NBC-jevoj seriji “Hannibal” Bryana Fullera snimili ste reklamu u Danskoj. Kakvo je to bilo iskustvo?
To je bilo jedno sjajno iskustvo, reklamu od dvije-tri minute snimali smo sedam dana, usporedbe radi: za sedam dana snimanja serije mogu snimiti i do sto scena. Eto, recimo, Mads je jedan od onih kojima se divim. Kao i svi veliki glumci, a i ljudi, jednostavan je, pristupačan, profesionalan i veliki radnik. Snimanje te reklame bilo je divno iskustvo. Poznanstvo s Madsom, snimanje u Kopenhagenu, tehnika i način snimanja... Imao sam privilegij razmijeniti repliku s Madsom, pa makar i u reklami.
Krajem travnja 2018. godine vjenčali ste se u tajnosti u Kotoru u Crnoj Gori s devet godina starijom kolegicom Jelenom Perčin. Razlika u godinama ne predstavlja vam problem?
Ako sam se vjenčao, što mislite – predstavlja li mi razlika u godinama problem?
Supruga vas ne može dovoljno nahvaliti; u intervjuima govori kako ste osoba na koju se ne može naljutiti. No može li vas ipak nešto izbaciti iz takta?
Naravno da postoje stvari koje me mogu izbaciti iz takta. Najčešće su to neodgojenost, nekultura, bezobrazluk, neodgovornost, laž...
Nedavno ste postali otac, kako se snalazite u toj ulozi?
Mislim da se sjajno snalazim. Eto, to mi je najdraža uloga u životu dosad. Uživam u svakom danu, satu, minutu provedenom s kćerkicom – s obitelji.
Koliko biste djece željeli imati? Jeste li vi odrasli s bratom ili sestrom?
Imam dvije godine mlađu sestru i mislim da ne postoji ljepša i dragocjenija stvar od odrastanja s njom. Uvijek smo se dobro slagali i jako smo vezani jedno za drugo.
Uspijevate li provesti dovoljno vremena s kćeri s obzirom na obaveze na snimanju?
Uspijem. Sve se u životu da posložiti ako to dovoljno želimo!
Koje poslove oko malene ipak stignete obaviti?
Stignem obaviti sve što treba. I moji su roditelji stizali sve oko mene, sad moram ja oko svoje kćeri. Ako budem upola dobar otac u odnosu na to kakav je moj otac bio za mene, bit ću najbolji tata na svijetu.
Sastavili ste joj i kolijevku – spretni ste i s rukama ili je bilo problema?
Uz svog oca naučio sam puno toga. Volim raditi s alatom sve i svašta, volim klesati kamen, izlijevati ploču ili temelje, volim varenje, volim motornu šegu, volim mnogo toga. Otac me mnogo čemu naučio, tako da je sastavljanje krevetića bilo mačji kašalj.
Kćer ste nazvali Maša. Iz poštovanja prema nekoj Maši ili vam se jednostavno sviđa ime?
Jednostavno je odluka pala na ime Maša. Sviđa nam se.
Obično roditelji glumci ne žele da im se i djeca bave tom profesijom. Ako Maša jednog dana poželi glumiti, što ćete joj reći?
Mene su moji roditelji podržali u svemu i uvijek govorili da je najvažnije da radim ono što volim. Bili su u pravu. Držat ću se njihovih savjeta.
Kako se opuštate, što volite raditi?
Volim se izležavati, ljenčariti, gledati filmove i serije, što dulje ostati u krevetu. Eventualno otići u neku šetnju, park ili šumu. Kad sam u Crnoj Gori, volim otići na Lovćen, planinu iznad svoga grada Cetinja i nadomak mojih Njeguša. Volim disati taj čist zrak, gledati Boku i odmarati dušu i tijelo.
Koju ste knjigu zadnju pročitali?
“Čovjek po imenu Uve” Frederika Backmana.
Idete li u kino često, što ste zadnje gledali?
Čini mi se da već dugo nisam stigao otići u kino, mislim da sam posljednji put gledao “The Revenant”.
Kako održavate figuru, stignete li u teretanu ili više volite aktivnosti poput trčanja?
Uglavnom krećem s treningom od ponedjeljka, evo, ovo je 23. ponedjeljak po redu da ja “krećem”, samo nikako da krenem, nadam se da ću početi idućeg ponedjeljka. Moram.
Zbog posla puno putujete, kako vam odgovara takav nomadski način života?
Odgovara mi, uvijek mi je i odgovarao ovakav način života.
To je jednostavno tako kad se bavite glumom. Imam sreću i privilegij da radim na nekoliko tržišta širom regije tako da je ovo jedini način. A i odgovara mi kombinirati snimanje i predstave. Doziram sebi kameru i daske.
Kuhate li? Jeste li “specijalizirali” neki crnogorski recept koji spremate?
Ponekad, kad imam volje i vremena. Znam pripremiti nekoliko jela, a specijalizirao sam odležali ramstek, naravno srednje pečen.
Koje vam je omiljeno mjesto u Zagrebu?
Gornji grad, Tuškanac, Maksimir...
Stignete li izlaziti u zagrebački noćni život? Ako da, kome u ruke tad prepuštate kćerkicu?
Sve rjeđe izlazim, povežem nekoliko dana kad mi dođu prijatelji s Cetinja. Sad mi je već draže otići na dobar koncert nego u neki izlazak. Ako izlazim, onda je to neka živa svirka ili Katran.
Genijalno!!!!