Ljubomir Kerekeš: U svom glumačkom životu naigrao sam se svega, ja sam samo sretan glumac

U komediji godine, filmu Ljubomira Kerekeša "Marginalci", smijali smo se svima njima i radnji, ali time i sami sebi jer to jest film o životu. A Kerekeš, ne samo da je opet napravio sjajan film, što potvrđuje i činjenica da je postao u kinima najgledaniji film godine, i k tome je snimljen u nezavisnoj produkciji i nije financiran javnim novcem, već nas je oduševio i ulogom Trpimira, predstavnika romske nacionalne manjine.

U "Marginalcima" u malom selu Črevo žive veliki ljudi za koje nitko nikad nije čuo, a rješavaju još veće probleme na političkoj i društvenoj sceni poput aglomeracije, odvodnih jaraka, akcije "Zbogom oružje"... Čini se da inspiraciju za scenarij niste morali tražiti daleko od hrvatske realnosti?

Hrvatsku realnost sam nažalost percipirao na taj način još 2003. kad sam napisao tekst za predstavu "Skupština” po kojoj su i nastali "Marginalci". Predstava je imala premijeru 2005.!  Što se to promijenilo na bolje do danas, po pitanju dobitka našeg društva, procijenite sami. Drago mi je ukoliko se u "Marginalcima" prepoznaje asocijativnost situacije  s društvenim aspektom, jer to mi je i bila namjera. Ukazati na hrvatsku realnost, bez laži, žutila i svakodnevno novonastalih čimbenika. 

Kao ni prvi vaš film "Ufuraj se i pukni", ni ovaj nije dobio financijsku podršku HAVC-a da bi potom postao, baš kao i prvi, najgledaniji film godine. U čemu je problem na toj liniji, čini li vam se da je možda do žanra? Nekako teško na natječajima prolaze komedije.

Treba imati snage, želje i razumijevanja za jednostavnost života. Moja sklonost prema "malom” čovjeku za mene je uvijek bila bogatstvo za prepoznavanje upravo te jednostavnosti  jer u njoj najvećim dijelom počiva smisao života, pa tako i komedije. Smijeh je "točka na i” ljudskog intelekta. Što se HAVC-a tiče, vjerojatno će doći i njegovih pet minuta. 

Uloge često pišete prema glumcima, a u "Marginalcima" glumite Roma. Kako je pisati ulogu samome sebi?

Sve na bazi vlastitog iskustva u prepoznavanju čovjeka i  kreativnosti glumca. Romi su narod  principijelnosti, crno ili bijelo, dok "zlatna sredina" u kojoj cvatu ruže ne postoji. Ako to možete ispoštovati, njihovi ste kao što sam i ja već više od 20 godina. 

Smeta li vas što vas svi trpaju u ladicu komedije?

Komedija je moj ventil kreativnosti posljednjih petnaestak godina. Kad odigrate neku dramsku ulogu, dramski ste glumac, komičnu ulogu komedijaš, pa dvije tri dramske za redom karakterni glumac. U svom glumačkom životu naigrao sam se svega, tako da u bilo kojoj ladici bio, ja sam samo sretan glumac.

Znate onu staru...tko na kraju ima bolje komedije, mi ili srpska kinematografija?

Prije svega sloboda pisanja, cenzura koja apsolutno brani slobodu izričaja i lažno kultivirana  produkcija, to su neke od zasad nepremostivih zapreka koje hrvatsku kinematografiju stavljaju na drugo mjesto. Hrvatski narod je izuzetno duhovit, ali duhovitost profesije se rijetko događa. Ako nešto nisam ili ne razumijem, otkud mi pravo da o tome odlučujem. 

Kako Kerekesh teatar uspijeva u Hrvatskoj plivati nezavisnom scenom?

Teatar pliva "delfin" stilom, što je teško i naporno. Ja kao vanjski suradnik, plivam muškim ili ženskim stilom ( za svaki slučaj tu je i "pesek"), ali zato je tu moj sin Jan, voditelj Kerekesh teatra i delfin u punoj snazi. Borba, samo borba. 

Stariji Varaždinci vas se sjećaju i kao glazbenika u mladenačkim danima. Kako ste ipak završili u glumačkim vodama?

Bilo je, ili glazba ili gluma. Mladost ludost, sugestija i nagovor redatelja Petra Večeka. Glazba je ostala u duši, a gluma u srcu i glavi. 

Jednom vas je netko zgodno pitao može li čovjek ostati svoj ako se stalno preobražava u tuđe karaktere i živote? Naravno, preobražavanje se odnosi na stotine uloga koje ste odigrali u kazalištu i na televiziji i filmu?

Može, pod uvjetom da ne laže sam sebi i publici. Ja sam jedan od     rijetkih glumaca, ako ne i jedini, koji je davno izjavio da ne zna što je to gluma. To mislim i danas, jer svaki argument ili definicija nije dostatan da u potpunosti objasni profesiju. Tko to zna, blago njemu. Znam samo da glumac ima svoj start, ali cilj utrke ne postoji. 

Je li sin Jan glumački premašio oca?

Jan je svoj svijet, karakter, talent i ono što me najviše veseli, iskren je i velik u poštenju spram profesije. 

Koji moto vas vodi kroz karijeru?

Poštenje prema profesiji od prvog dana. Polako se okreće 43. godina staža, a ja sam još uvijek dijete. Izazov i želja za igrom bez obzira što koljena sve više škripe. Jasno, i podrška u brojnim kolegama koji još uvijek žele i vjeruju. 

Angažirali ste se i u izgradnju kulturnog centra u Varaždinu, najvećeg u Hrvatskoj. U kojoj fazi je projekt?

Na čekanju, sa svim elaboratima, građevinskom dozvolom, uz uredno plaćanje godišnje koncesije , ali lopata još zemlje nije vidjela. 

Politika je svugdje i u svemu, a biste li se vi mogli baviti politikom?

Ja sam potpuno apolitičan čovjek, što ne znači da zamjeram nekome tko se bavi politikom bez obzira na stranačku pripadnost, ali nisam blesav da ne vidim da ih se vrlo malo bavi politikom na ispravan način. 

Dolazite li u ožujku na dodjelu Večernjakove ruže i koga ćete povesti? A dodat ću i kome biste Ružu, ako ju dobijete, voljeli posvetiti?

Prije svega čestitam svim nominiranim kolegama. Ožujak je još daleko, tako da još ne znam, a  Ružu bih posvetio svima koju su za mene glasali, uz dužno poštovanje onima koji nisu.