Lou Reed jedan je od najznačajnijih autora u povijesti rocka. No, uz to je bio i jedan od mušičavih i nepredvidljivih. Godine 2006. mnogi su otišli na njegov koncert u ljubljanskoj Hali Tivoli i izašli razočarani, jer se Reed s pratećim bendom ukazao u dosadnom i nezanimljivom izdanju izvevši samo jedanaest pjesama, i to potpuno nezainteresirano. Darko Glavan detaljno mi je pričao o intervju s Reedom krajem sedamdesetih s kojega je otišao razočaran jer mu je Reed na opširna pitanja uglavnom odgovarao s "da" i "ne".
Znamo li da je Reedova karijera počela ogromnim "big bangom" s Velvet Underground 1967., njen završetak bio je daleko manje prodoran. Taj početak presudno je odredio budućnost alternativnog rocka, jer, kako je netko rekao, prve i najznačajnije albume Velvet Undergrounda nije kupilo puno ljudi, ali su mnogi koji su ih čuli kasnije osnovali važne rock bendove.
Lou Reed umro je prije deset godina, a prije 20 objavio je 2003. svoj posljednji "pravi" album "The Raven" na kojem su mu gosti bili glumci William Dafoe i Steve Buscemi, te mnogi slavni kolege. Doduše, bila je to ekstravagantna posveta Edgaru Allenu Poeu i glazbeno-kazališna priča, ali ipak se radilo o albumu konstruiranom u maniru rock ploče. Nakon toga Reed je snimio još samo album meditativne glazbe "Hudson River Wind Meditations" (2007.) No, newyorški pjesnik s "The Raven" još je jednom pokazao da njegove umjetničke poveznice nisu presušile i diskografski se dosljedno oprostio s publikom u tamnim i tmurnim nijansama s kakvima je i počeo karijeru.
Glazbeno-kazališni spoj Edgara Allena Poea i Loua Reeda zapravo je bio logičan susret dvojca poznatog po poeziji tame i mraka. Jer, ako bi trebalo tražiti autora koji je od najranijih dana bio povezan s mrakom koji je u 19. stoljeću "pustio" Poeov rukopis, Lou Reed se nametao kao vrlo primjeren izbor. Duh pjesnika koji je tamu podsvijesti legitimno iznio na papir i svjetlo dana odavno je bio drag filmašima, kazalištarcima i rock glazbenicima. Na "The Ravenu" Reed se objeručke prihvatio poezije Edgara Allana Poea. Nazvan prema Poeovom najpoznatijem djelu i najefektnijem simbolu jeze podsvijesti, gavranu, album se vratio temama kojima se Reed bavio i prije nego je postao ekspert za Poea.
Reedov popratni tekst na ovitku pokazao je da se radi o trajnoj fascinaciji radom pisca kojeg se tog puta i službeno dohvatio. "The Raven" je bio neka vrsta multimedijskog proizvoda, poteklog iz dva umjetnička ogranka i svjetonazora. Za Reeda ništa čudno, pogotovo ako smo znali za njegovu literarnu prošlost, jer newyorškom je autoru stih na papiru još u formativnom razdoblju Velvet Undergrounda bio ravnopravan pridruženoj glazbi iz pojačala.
Veze između Reeda i Poeove zaostavštine čule su se odavno pa se teško moglo govoriti o nenadanoj Reedovoj odluci ili "naknadnoj pameti". Kao vlasnik podebelog dosjea ovisničkih i depresivnih raspoloženja Reed je bilježio slična stanja još s Velvetima, pa onda u prvoj polovici sedamdesetih na ispovjednim albumima poput "Berlin", tamnim odsjajima psihe autora kojemu je nakon odlaska iz Velvet Underground trebalo par pokušaja da savlada autodestrukciju koja ga je, uz pomoć roditelja, kao tinejdžera odvodila i u institucije specijalizirane za mentalne poremećaje.
Osim što se vratio takvom tipu izričaja uz pomoć osobnih, mada tuđih, jakih poetskih asocijacija, "The Raven" je bio i album Reedovih kolaboracija s nekim dragim ljudima iz prošlosti. Trideset godina nakon produkcije povratničkog albuma "Transformer" - koji je uslijedio nakon još jedne mračne faze karijere i života - David Bowie i Reed opet su surađivali, ovaj put u duetu "Hop Frog". Među slavnim gostima Reedu su na albumu bili i supruga Laurie Anderson, Ornette Coleman i Blind Boys Of Alabama te glumci William Dafoe i Steve Buscemi zaduženi za recitacije Poeovih stihova.
Materijali za "The Raven" izvorno su nastali za kazališnu predstavu Roberta Wilsona "POEtry". Donekle, Reed je tada zamijenio Toma Waitsa na zadatku kućnog Willsonova skladatelja, iako rezultat nije bio usporediv s Waitsovim albumima "The Black Rider" iz 1993. ili "Alice" 2002., također nastalim nakon suradnje u Wilsonovih predstavama. Reedova strategija, za razliku od Waitsa koji je sam pisao pjesme vezane uz ambijent Weimarske republike - bila je usuglašavanje vlastitih skladateljskih elemenata s već postojećim tekstovima/predlošcima.
Usko vezivanje uz Poeov rukopis bitno je odredilo završnu formu projekta, iako se između prokrijumčarilo I nekoliko Reedovih originala poput "Perfect Day". Zasigurno se radilo o pretencioznom pokušaju koji je, iako je dobro legao na cjelokupnu Reedovu karijeru i svjetonazor, povremeno zapadao u glib pretjerane sklonosti "ozbiljnoj" umjetnosti, tj. umjetničarenja. Iako su dodirne točke postojale u dovoljnim količinama, koji su bili Reedovi motivi za formalni susret s Poeovom poezijom u ovako detaljističkom obimu? Prema Reedovim tadašnjim riječima, Edgar Allan Poe je u početak trećeg tisućljeća pripadao više nego u svoje stoljeće. Kao pjesnik tame, a nekad i newyorških ulica, Reed je sa svojim ambicijama nesumnjivo posjedovao kredibilitet za novo "čitanje" Poea. Upravo zbog jasne poveznice između Reedove i Poeove gramatike, "The Raven" nije ispao samo preambiciozan pokušaj uozbiljavanja pjesničkog metra, iako je na albumu bilo i toga. Srećom, u glazbenom djelu osim ambijentalnih podloga koje su pratile govorne vježbe Dafoea i Buscemija, bilo je i dovoljno primijenjene rock podloge.
Pred taj završni Reedov album opet je bio postavljen i neugodan zadatak usporedbe s ranijim projektima, i njegovim i tuđim. "The Raven" je atmosferom slijedio briljantan, također vrlo poetičan Reedov album "Magic And Loss" iz 1993., a način na koji je Reed tada ispovjednim i sakralnim tonom opisivao smrt nekolicine prijatelja, praćen oskudnom instrumentalizacijom, otprilike je bio precrtan i na "Gavranu". Poeov recital u komornim dijelovima osim na "Magic And Loss" podsjetio je i na John Caleovu i Reedovu posthumnu posvetu Andyju Warholu na albumu "Songs For Drella", a elektronski dijelovi donekle su ga vratili i na teren (propale) eksperimentalnosti albuma "Metal Machine Music" iz sredine sedamdesetih.
U poznatom Reedovom minimalističkom okviru dozu introspekcije povremeno su smjenjivale provale bijesa i gorčine koje su davale neophodan zamah dugotrajnom i zahtjevnom djelu kakav je bio "Gavran". Budući da se radilo o kružoku imena s kojima je odavno bio "na ti", ukupan dojam je najviše profitirao od prirodne povezanosti uključenih. Cijeli projekt u boljim je trenucima bio sretan spoj prožimanja dvaju rukopisa, pa - osim što je mogao nalikovati i skraćenom pokaznom kursu iz Reedove autorske podsvijesti - dao je dovoljno zanimljivu sliku "primijenjene" Poeove poezije. Tu je naravno važnu ulogu odigrala sukladnost rukopisa i svjetonazora Poea i Reeda: Reed se, dakle, uhvatio u koštac s omiljenim autorom i isplivao na površinu. Usput se nagutao i malo vode ali, znajući za ambicije, vrlo lako mogao se i utopiti, kao na koncertu u Ljubljani tri godine kasnije.