Knjige koje uvijek leže pokraj nas. Godinama, desetljećima, skoro cijeli život. U kući na moru, koji osim nas posjećuju još mnogi, ali većina ih ne čita. Na noćnom ormariću, pokraj svjetiljke. Na kantunalu u staroj spavaćoj sobi. I na onom mjestu koje se rijetko spominje, jer mu spominjanje u priči o knjigama iz nekog razloga zvuči uvredljivo: u zahodu, odmah uz kolutove toalet papira. Čitamo redovno i pomalo, nakon što smo ih već toliko puta pročitali. Čitamo ih, premda znamo što u njima piše, te pjesme ili priče odavno već i napamet znamo, ali ih svejedno čitamo iz nekoliko osnovnih razloga za svako čitanje: u njima je pripovijest bez koje u životu ne možemo, u njima je komentar časa u kojem ih opet uzimamo na čitanje, u njima je čudo umjetnosti.
Ova pjesma nema naslova: "Kad smo pod tim drvetom bili u veselom,/ U najveselijem razgovoru,/ Pade među nas s grane mrtva ptica./ Ne znamo šta joj je gore bilo./ Ne pade više među nama nijedna rječica -/ Ćutimo i mislimo: kako je svaki od nas/ Jedna ptica." Ovako je, po prilici, mislio, govorio i pisao Ćamil Sijarić. Svejedno je li nešto usmeno objašnjavao, je li slušatelje naokolo očaravao i šarmirao svojim govorenjem, je li pisao besmrtne svoje pripovijetke - od kojih, ako niste, prije kraja života svakako pročitajte one naslova "Hrt", "Francuski pamuk" i "Slika" - ili je pisao pjesme, koje je u prvom izdanju beogradskog BIGZ-a jednostavno bio naslovio - "Lirika".
Ta knjiga iz 1988, godine u kojoj je klasik naše pripovjedačke i romaneskne književnosti slavio sedamdeset peti rođendan, te ujedno i pretposljednje godine njegova života, izazvala je nemalo iznenađenje među književnim znalcima. Niti se prethodno ikad čulo da Sijarić piše pjesme, niti se iz njegove stilske geste to moglo naslutiti. Ali ono treće bilo je tu ponajveće čudo: sve te pjesme bile su u dlaku iste kao i sve drugu. Razlomljene u stihove, bile su to njegove prozne rečenice. Da ih je spojiti u jedan red, u jednu istu rečeničnu zmiju, mogli bi to biti dijelovi njegovih priča. Ali istovremeno, te pjesme savršeno ritmički i melodijski funkcioniraju kao pjesme. Toliko dobro da im rime i ne trebaju, pa onda rima ni nema.
Osim osjećaja za ritam i pripovijedanje, koji je savršeno usklađen s ljudskim dahom, i koji nikad, ni za jedan slog ne ide preko tog dana, Sijarić ima izvanredan dar oneobičavanja. To su mali, gotovo nevidljivi i neosjetni pomaci, koje slušatelj ili čitatelj otprve ne bi ni osjetio, a koji veliku i istinsku književnost razlikuju od onog što nije. Recimo, u čemu je čudo ovog distiha: "Pade među nas s grane mrtva ptica./ Ne znamo što joj je gore bilo."? Sve je kao što bi bilo u drugih, osim riječi "gore". Zapitali bismo se što je ptici bilo da je mrtva pred nas pala, što ju je ubilo. A Ćamil samo nadoda tu rječicu malu: "gore", koja najednom izmijeni konfiguraciju prostora, pruži mu širinu i dubinu, te, što je najvažnije, stvori razliku između nas i ptice. Mi smo, naime, dolje, a ptica je gore. Ona kada među nas mrtva padne, i ona je dolje. Znači li to da smo svi mi koji smo dolje, samo mrtve ptice? Bez riječi "gore" u pjesmi, ničega od ovog ne bi moglo biti. Ni nas ne bi moglo biti, mrtvih ptica.
Onda ova pjesma, kojom Ćamil nehotice objašnjava svoj i moj interes za povijesne teme u književnosti. Evo zašto pisci pišu o povijesti, opet u pjesmi bez naslova: "Ne znamo ko su bili ti stari narodi,/ Koji su, nekad davno prije nas, u Šipovicama živjeli./// Da su nam iza sebe ostavili/ Bar kapu - po kapi bismo znali/ Jesu li velike ili male glave/ Imali/ Ti stari narodi./ Za drugo ih ne bismo ni pitali./// Da im je obuća s nogu spala,/ Danas bismo po njoj znali/ U kakvoj su obući hodali/ Ti stari narodi./ Za drugo ih ne bismo ni pitali./// Da su nam ostala njihova imena,/ Danas bismo znali/ Kojim su se imenima s brda na brdo/ Dozivali/ Ti stari narodi./ Za drugo ih ne bismo ni pitali./// Da su ikakvi znakovi o njihovim ženama/ Ostali,/ Danas bismo znali/ Jesu li stari narodi/ Po jednu ili dvije žene/ Imali./ Za drugo ih ne bismo ni pitali."
U ovoj pjesmi ključna je, naravno, inkantacija: "Za drugo ih ne bismo ni pitali." Ali ona služi tome da čitatelja zavede na krivi trag. U nešto krupno, u nešto dramatično, u patetiku povijesnoga pamćenja, gromko, uz zvuk orkestralnih timpana, nakon što zamuknu gudači, vodi nas Ćamil Sijarić, da bi onda u trenutku zaokrenuo put, i u humor nas, u laku lakrdiju poveo, iz čije se perspektive dubina najljudskije vidi. Pitanje jesu li stari narodi imali po jednu ili po dvije žene, reći će nam da su stari narodi, naravno, muški. I reći će nam to da je naš interes za njima trivijalno svakodnevan. Lak kao kafanska zajebancija. Nije Ćamil, naravno, imao pojma da bi ovi njegovi stihovi pola vijeka kasnije mogli zagrebati uho politički i rodno korektnim antitalentima. Ali i da je znao, ne bi ga bilo briga.