Parafraziramo li davni hit Gabi Novak “Malo reći treba kad se voli”, možemo zaključiti da se može puno toga kazati o instrumentalnoj glazbi poput albuma “Aftershock” i “Begin”, ali njima riječi uopće ne trebaju. Dva izvrsna nova albuma basista Marija Rašića i Nebojše Buhina na gitari te kvinteta Pavla Miljenovića, okupljaju neke od najboljih domaćih instrumentalista svjetske klase koji, nije floskula, rade na svjetskoj razini.
Na naslovnicu “Aftershocka” stavljena je naljepnica s pojmovima jazz, ambient, rock, koja ispravno i bolje od bilo kakvog objašnjenja govori o transžanrovskoj glazbi koju nude Rašić i Buhin. Vidljivo istaknuta imena gostiju – Goran Bare, Toni Starešinić iz Chui i Mangroove, jazz klavirist Zvjezdan Ružić – govore da se radi o provjerenoj ekipi ljudi koji su istovremeno i kolege i konkurencija. No, za razliku od društva u kojem živimo, pa mnogi postaju “najboljima” jer izbjegavaju konkurenciju, ovdje je situacija obrnuta.
Razmjena ideja
Upravo tražeći konkurenciju i sparing-partnere, a zapravo se radi o prijateljima, svi oni međusobno se nadopunjuju na projektima koji redovito ubiru panegirike kritičara. Sjetimo se samo lanjskih albuma “Elfin Farewell” Zvjezdan Ružić Sexteta i Chuija s Jazz orkestrom HRT-a, koji su u vrhu prošlogodišnje produkcije i ovogodišnje utrke za Porinima.
Sjajan basist, skladatelj, producent i aranžer Mario Rašić član je Majki, pobočnik Ede Maajke i dio pratećeg sastava Nine Badrić, te je jedan od “najupotrebljavanijih” domaćih prvoligaških glazbenika. Osim redovitih zaduženja u poznatim postavama, sviračke suradnje s gitaristom Yogijem Lonichem iz sastava Ede Maajke znale su u klupskoj atmosferi zadnjih mjeseci publici priuštiti sjajne ad hoc improvizirane svirke u zagrebačkim klubovima. A i zadnji nastupi Majki u Saxu i Ede Maajke na koncertu s Let3 i TBF u Domu sportova donijeli su respektabilnu, moćnu svirku. Robusni gitarist Nebojša Buhin, majstor u jazzu, bluesu i fusionu, koautor pet od devet skladbi s Rašićem, i sam je dobitnik dvaju Porina u kategoriji najboljeg instrumentalnog albuma. Osim njih na albumu je cijela postava sjajnih bubnjara Mirsada Dalipija i Marija Klarića, te Milana Petrovića i Dana Divjaka na klavijaturama.
Na razmeđi robusne, ritmične svirke na albumu “Aftershock”, razmjena ideja ono je što zanima Rašića i Buhina na prvom Rašićevu projektu nakon sjajnog albuma Balkan Zoo Ensemblea prije par godina. Šok ćete doživjeti tek nakon slušanja jer količina ideja koje se razvijaju pred vašim ušima, sjajne instrumentalne izvedbe (posebna priča je trubač Marko Prepelić) i koncept koji se kreće mnogim rukavcima suvremene glazbe, u rangu je s ponajboljim svjetskim izdanjima ovakvog tipa. Od utjecaja jazz-fusiona rodonačelnika Weather Reporta, ranog Leba i soli, groovea uživo i elektroničkih detalja, te pojačane ritmike na tragu Bowiejeva „Blackstara“ koju Buhin i Rašić rabe usporedno s melodijskim kodom, u produkciji Drage Smokrovića – Smokve “Aftershock” nudi modernu glazbu koja ne priznaje okvire i žanrovske ladice. Album “Begin” kvinteta mladog gitarista Pavla Miljenovića sasvim je drukčija priča. Iako je Miljenović autor, producent i aranžer, zajednički modus operandi opet se pronalazi u svirci s kolegama koji su odavno u “rotaciji” na mnogim domaćim jazz i rock projektima. Sam Miljenović svirao je i u prije spomenutom Balkan Zoo Ensembleu Marija Rašića, a nedavno je surađivao i na albumu Vedrana Ružića “Spiritual Market”. Autor svih osam skladbi na albumu “Begin”, Miljenović je ne samo talentirani skladatelj svih osam tema nego i izvrstan gitarist koji može puno toga, ali zajedničku svirku sastava stavlja ispred solističkih dionica. Drugim riječima, riječ je o jakom vođi sastava koji se s pobočnicima kreće nizom uvjerljivih tema, a tonom gitare, mjerom i “prstima” neodoljivo podsjeća na Damira Dičića.
Sviraju što god požele
Kad čujete prirodnu interakciju respektabilne postave glazbenika (Pavle Miljenović gitara, Mario Bočić – saksofon, Hrvoje Galler – klavir, Zvonimir Šestak – kontrabas i Borko Rupena – bubnjevi), jasno vam je da u njihovu slučaju intuicija igra jednaku ulogu kao i činjenica da se radi o sposobnim sviračima koji mogu odsvirati što god požele, ali se s mjerom uklapaju u zajednički plan; od lirskih, filmičnih dijelova do ratoborne svirke u “Into the Wild” gdje Miljenović daje “pedali vjetra”, a fenomenalnom svirkom slijede ga Bočić na saksofonu i Galler na klaviru skupa s ritam-sekcijom. Ovakva prvoklasna generacija jazz-glazbenika možda je najbolje što nam se dogodilo još od vremena pionirskih pothvata Boška Petrovića i kolega iz šezdesetih godina, kad su on, Prohaska, Dičić i drugi usporedno sa svjetskim protagonistima s kojima su surađivali stvorili od domaćeg jazza prirodnu, autohtonu autorsku priču. Ovi današnji jednako su prvoklasni.