Najjače prošlotjedne vijesti o kulturnoj sceni bile su pesimistične; prvo ona o građevinskim radovima i rušenju terase zagrebačkog kluba Jabuka, a zatim o upitnoj budućnosti književnog časopisa Gordogan kojem jedno od vijeća Ministarstva kulture nije odobrilo sredstva, čitaj pomoć, za 2018. Doduše, sitna su to sredstva, dvadeset tisuća kuna, a znamo li da svi koji rade na godišnjem dvobroju Gordogana to rade besplatno, tj. volontiraju, situacija djeluje još gore.
Preuređenje bagerima
No, Gordogan dobiva još jednu tranšu pomoći od Grada Zagreba, koji je, kako vidimo, daleko naklonjeniji književnosti nego glazbi. Naime, poznata je situacija da, kad je riječ o književnom izdavaštvu, gradonačelnik Milan Bandić lani najavi “pomoćnu situaciju”, da će se poslovni prostori knjižarama (u vlasništvu Grada) iznajmljivati za jednu kunu po metru četvornom. Nedvojbeno fina i potrebna gesta, kao i odlične televizijske emisije poput “Knjiga ili život” koje smjesta naprave temat o Gordoganu. Geste koju rock-klubovi, čiji su prostori također u vlasništvu grada, ne mogu očekivati.
Oni mogu očekivati bagere na terasi i nadati se najgorem. Činjenica je da se u trenutku sloma (privatnog) književnog izdavaštva i distribucije mnogi opravdano zapitaju, “što će biti ako knjige prestanu izlaziti?” No, malo je bedasto da se nitko ne zapita, a zamalo smo došli i do toga, “što će biti ako glazba prestane izlaziti” ili se prestane svirati, u Jabuci i drugdje? Upravo su to dva ključna pitanja tmurne domaće situacije u 21. stoljeću, važna kao i ona „što bi bilo da nestane nafte“, rafinerija Sisak ili pulski Uljanik?
Na domaćem minimaliziranom tržištu, gdje se i knjige i CD-i prodaju u zanemarivim količinama, čini se postoji nekoliko vrsta kulture. Mogu se razlikovati po tome koliko se neka stimulira budžetskim sredstvima, a druga ne. Što nas vraća na pitanje o pomoći i potporama, ali je pritom teško proniknuti u logiku “budžetskih pomagača”, pa na kraju ostaju pitanja zašto je nekima komparativno lakše, zašto neke kulturne institucije u vlasništvu grada ne plaćaju niti PDV na ulaznice, a zašto drugi uopće niti ne postoje na radarima za minimalac od pomoći? Nego ih još i „preuređuju“ bagerima poput Jabuke ili se neravnopravno bore u uvjetima „nečiste“ tržišne ekonomije. I što je za nas i kod nas uopće kultura u 21. stoljeću? Je li to tržišna kategorija kao u svijetu ili kod nas postoje razlike “u kulturama” po žanrovima i iskazanoj milosti?
Na sva ova pitanja odgovor bi komotno mogao biti – “da”. No, za razliku od svijeta, kod nas ni jednima ni drugima nije lako, jer je kulturno tržište malo i zanemarivo, a pumpanje jednih te istih kulturnih projekta golemim novcem ne donosi nove vrijednosti nego nas čini tradicionalnom sredinom koju ne zanima budućnost. Na Olimpijskim igrama u Londonu vidjeli ste cijelu ergelu rock i pop-zvijezda teške kategorije koje su organizatori izveli na pozornicu, hvaleći se svojim modernim kulturnim identitetom. Dva puta tijekom zadnjih međunarodnih svemirskih ekstravagancija glazbenu pozadinu činila je Bowiejeva pjesma “Space Oddity”. Dakako da pop i rock-glazba nisu izmišljene kod nas, ali nisu niti kazalište, film i književnost, pa opet imaju bolji položaj.
Program i duh kluba
Jabuku su još krajem devedesetih pokušali ukinuti i pretvoriti u Dom zdravlja, na što su ustali svi normalni i zdušno poduprli jedan od najstarijih zagrebačkih klubova – neposredno nakon zadnjeg dolaska bagera proslavio je 50 godina postojanja – i jedini još uvijek djelatni klub iz te generacije gradskih prostora. Jer, Kulušić, Lapidarij i klub SC-a, također u vlasništvu Grada, odavno postoje samo fizički, s lokotima na vratima, mada bi se u njima mogla odgojiti neka iduća generacija glazbenika, kazalištaraca i inih kulturnih djelatnika. Možda ih je lakše pretvoriti u knjižare, mada ljudi slabo kupuju knjige?
Danas niti Dom zdravlja više nije bitan, jer gradonačelnik je izjavio da uz Adama i Evu upravo on najviše voli Jabuku, pa se ne trebamo brinuti. Jer, obrazložio je demagoški u televizijskoj izjavi, Jabuka će preživjeti. ali, dodao je jednu bitnu informaciju – s drugim ljudima. Što to točno znači, nije jasno, osim da to znači, upotrijebimo li eufemizam, izgon za ekipu koja godinama vodi Jabuku. No, i vrapci na Jabukovcu znaju da Jabuka nije samo derutni fizički prostor već upravo program i duh kluba koji je tijekom 50 godina donio mnogo toga, a očito će nestati nakon početka aktualnog “čišćenja” bagerima.
Možda preživi pod nekom drugom inkarnacijom. Ali to, naravno, neće niti izbliza biti to. Dakle, Jabuka je ozbiljno nagrižena, ali nije to onaj Steve Jobsov nagriženi logo Applea. Kod nas se „grize“ drukčije, ovaj put je, čini se, zaozbiljno; nije isto ko i lani, nije niti Dom zdravlja i vjerojatno će ostati samo bluz za bivšu dragu.
Ni ja se ne slažem s Bandićevom vladavinom u Zagrebu, međutim ako klub nema baš neku posjećenost koji je smisao postojanja tog kluba i da gubitke tog kluba financiraju porezni obveznici