Uspjeh na ovogodišnjem Porinu ostvarili su i članovi grupe Mayales čiji je album “Simbol za sunce” nominiran u tri kategorije, a kući su odnijeli statuu za najbolji rock-album. Nakon povratka iz Splita čeka ih niz nastupa, među kojima i onaj u Velikom pogonu Tvornice kulture 20. travnja. Razgovarali smo s frontmenom i pjevačem grupe Petrom Beluhanom.
Ovo nije vaš prvi Porin. Što su vam te nagrade dobro donijele?
Mayales je za svaki od svoja tri albuma uvijek dobivao nevjerojatan broj nominacija, pa tako i same Porine u vrlo prestižnim kategorijama, što je jasna poruka nekog kontinuiteta, odnosno kompliment našoj kvaliteti, a u profesionalnom smislu to je doista velika pomoć. Puno je lakše kada znaš da struka misli da je to kvalitetna glazba, a ne samo mi sami i naš relativno uzak krug štovatelja. Sigurno da ta sva priznanja daju određeni dignitet vlastitoj opsesiji, poslu i socijalnoj prihvaćenosti i razumijevanju. Osim toga, uz toliko Porina lakše je promovirati našu glazbu, no i to može biti dvosjekli mač. Naša potencijalna publika ne čita novine, ne “puši” Porine, ne gleda jumboplakate, ona jedva vjeruje domaćoj glazbi. Naše prirodne publike nema dovoljno, treba je odgajati…
Izjavili ste da biste jedan Porin mijenjali za deset poštenih nastupa. Na što točno mislite, kakvi bi vas koncerti zadovoljili?
Ha, ha, jeste li sigurni da je bila riječ o deset? Taj nam je naslov, izvučen iz konteksta intervjua iz 2013. godine, odmah nakon osvojena tri Porina za album “2”, vjerojatno najcitiranija izjava u 25-godišnjoj karijeri. Isto toliko puta neuspješno sam je pokušao objasniti, maknuti taj bahati kontekst ponajprije zbog vrijednih ljudi iz Porina koji će, razumljivo, prvo pomisliti da smo nezahvalni. Nikada u tome nismo uspjeli. Svejedno me svaki put nasmije kad vidim da taj medijski tumor i dalje živi. Zapravo riječ je o jednostavnoj premisi. Uživamo nevjerojatnu naklonost struke i kritike, samim time i javnu percepciju velike popularnosti, međutim taj ugled nikada nije kapitaliziran tako da svu tu lucidnost i raskoš s albuma prenesemo i uživo, s podjednako pedantnom produkcijom, aranžmanima, vizualizacijom. Jednostavno nas je vlastita umjetnost dovela u vode koje nemaju dovoljno konzumenata – a imaju ih naši svjetski uzori – pa da smo i mi “održivi” u vlastitoj zemlji na materinskom jeziku.
Koliko vam je važna zarada, a koliko umjetnička sloboda?
Ovo je idealna zamka za bacanje predvidivih fraza. To je kompleksna tema i ovisi o osobnim afinitetima, baš kao i o nekim sretnim okolnostima. Osobno, meni je ustrajanje na beskompromisnom i pravovjernom donijelo veliku sreću. Pitanje je bih li drukčije i znao. Istina, imao sam sreće da naslijedim stan i skrasim obitelj pa nisam trebao robovati tome za razliku od većine kolega te sam si mogao priuštiti bavljenje fundamentalnom glazbom. S gotovo 50 godina na leđima usuđujem se reći i to da umjetnička sloboda ima svoju cijenu, i to veliku. Stvari ne mogu ostati na pukom boemstvu, ali raditi zbog puke zarade – mi nismo ti likovi.