Mia Begović ove godine nije bila na godišnjem odmoru. Tri radna dana provela je u Dubrovniku, no nije se stigla baciti u more.
Zašto si niste priuštili ni jedan dan odmora?
Cijelo ljeto bila sam u Zagrebu, radila sam na novoj Kerempuhovoj predstavi \"Gospođa ministarka\" koja se počinje prikazivati u rujnu. Spremala sam i svoju monodramu, čija bi premijera trebala biti u studenome.
Koliko u monodrami ima vas, a koliko je to priča o iskustvima žena općenito?
– To je tekst Julijane Matanović, a osobno me ima koliko i svih ostalih. Radi se o životu žene na ovim prostorima, u ovim vremenima. To je problematika koju dnevno prolazimo, i recesija i globalizam, ženske teme prepune samoironije.
Jeste li se s godinama zasitili gradske vreve? Poželite li idilu - kućica, dvorište, pas?
– Najviše, zapravo, volim kombinirati. Jako me privlači mir, priroda, ali volim i užurbanost. Točnije, ovisnik sam o životu u gradu. No znam uživati i u tišini, miru, mogu dugo biti sama.
Biste li opet ušli u neki reality?
– Ovisi o tipu realityja. Australski \"Survivor\" gledala sam i prije nego što su me zvali, bio je to jedini reality koji sam pratila. Ne mogu odlučno reći \'ne\'.
Prošle je 12 godina od smrti vaše sestre Ene, kako se danas nosite s gubitkom voljene sestre?
Za Gospu je bilo 12 godina od odlaska moje sestre Ene. Vrijeme ne liječi sve rane, ljudi su to izmislili da se olakša onima koji su doživjeli tragediju. Svi znamo da nikad neće boljeti manje.
U Trpnju, na poluotoku Peljescu, koji ima 689 stanovnika, zivjela je sasvim normalno. Sa sestrom Enom je radila na kiosku godinama, gledajuci vrevu turista ljeti, u mimohodu. Znao sam cesto kod nje kupiti Dalmaciju i Sarajevsku Drinu, i dobiti caroban osmijeh i cakulu od par rijeci. Sve u svemu, Begovici su dobra i cestita obitelj.