Mia Dimšić zasigurno je najveće glazbeno iznenađenje na našoj estradi u posljednje vrijeme. Uspjeh koji joj se dogodio i nju je iznenadio, no ta 24-godišnja Osječanka sigurno neće biti jedna u nizu instantnih zvijezda, koje zabljesnu pa brzo nestanu sa scene. U glazbu nije došla slučajno, nastupa odmalena – malo tko zna da je bila na audicijama za “Turbo Limach Show” – i ima snažan stav i zadivljujuću disciplinu koji su jamstvo uspjeha. Ljeto će joj, otkrila nam je u intervjuu, biti lijep spoj ugodnog i korisnog, ispunjeno brojnim gažama, ali i privatnim odmorom. Uskoro će snimiti i spot za pjesmu “Sunce, oblak, vjetar”, s kojom je osvojila prvu nagradu žirija na ovogodišnjem Splitskom festivalu.
Kako se nosite s naglom slavom? Što možete izdvojiti kao najljepši dio ovoga životnog razdoblja, a što biste mijenjali da možete?
Najljepše je to što se ostvarujem u nečemu što obožavam i u čemu se osjećam potpuno prirodno i svoja na svome te to što imam priliku od toga živjeti. Jednom sam pročitala da manje od 5% ljudi na svijetu može reći da se bave svojim poslom iz snova; ne znam je li postotak uistinu toliko malen, ali svakako nije puno veći i neopisiva je sreća i privilegij kad možeš reći da si u toj nekolicini i da stvarno živiš svoj san. Naravno, to što te prepoznaje velik broj ljudi ima svoje nedostatke i ponekad zna biti vrlo stresno. Moraš naučiti da ne možeš uvijek svima udovoljiti i da moraš očuvati svoju osobnost bez obzira na brojne pritiske. Ako bih nešto promijenila, to su predrasude koje ljudi često imaju prema glazbi kao zanimanju.
Kako ste se uopće počeli baviti glazbom?
Glazbom se amaterski bavim cijeli život. Godinama sam svirala i pjevala akustično po brojnim događanjima, ljetnim terasama i koncertima, ali profesionalno je to počelo krajem 2015. godine, kad sam potpisala ugovor za album s Croatia Recordsom i počela izdavati singlove. Doveo me moj suradnik i menadžer Damir Bačić, kojeg sam upoznala ljeto prije na turneji po Kanadi i SAD-u s tamburaškim sastavom Džentlmeni iz Osijeka. U toj sam fazi pjevala isključivo iz gušta i nije mi padalo na pamet da bi od toga moglo biti nešto više, ali na Damirovu inicijativu počeli smo surađivati i danas je iza nas moj debitantski album i hrpa novih iskustava, priznanja i poznanstava.
Tko je prvi prepoznao potencijalni hit u pjesmi “Život nije siv”?
Čim sam napisala pjesmu, imala sam osjećaj da sam napravila nešto drukčije nego ikad dotad i neka neobična intuicija govorila mi je da bi to moglo sve promijeniti. Moje je stvari uvijek prvi preslušavao Damir i on je, zapravo, rekao kako misli da je to najbolje što sam dotad napravila. Prijavili smo pjesmu na Splitski festival, sasvim slučajno, jer smo pomislili da je nakon dva objavljena singla možda vrijeme za moj prvi festivalski nastup, što se pokazalo kao najbolja odluka. Pjesma se u idućim mjesecima zavrtjela i otad ne silazi s top ljestvica.
U jednom ste intervjuu izjavili kako ste uvijek bili sramežljivi, pa niste htjeli nastupati ni pred roditeljima ili školskim kolegama. Kako ste pobijedili strah od javnog nastupa? Imate li uopće tremu kad danas izlazite na pozornicu?
S godinama sam shvatila da previše uživam u pjevanju i stvaranju da bih dopustila da me strah i trema u tome zaustavljaju. Puno je pomoglo to što sam sa 16 godina počela svirati gitaru. Uz instrument mi je bilo puno lakše izaći na pozornicu, a to je tako do današnjeg dana. Rijetko me se može vidjeti bez gitare, koja je direktno povezana uz moju interpretaciju i proces stvaranja pjesama. Jednostavno je obožavam. Trema i dalje postoji, naravno, ali sam je s iskustvom i brojnim nastupima naučila učiniti gotovo nevidljivom.
“Bojiš se da sreću neću nać” početak je pjesme koja vas je proslavila. Navodno je za to kriva vaša majka, s kojom ste se porječkali oko glazbe. Možete li nam ispričati tu anegdotu?
To je možda neobičan motiv za početak pisanja, ali mene nekako uvijek najviše inspirira bunt, a normalno je da nam roditelji pomalo proturječe, uglavnom iz brige za nas. Mama je bila vrlo skeptična oko toga što sam se ozbiljno bacila u glazbu, a tada još nije bilo vidljivih rezultata niti se znalo kamo će to ići. Zapravo me, kad sam napisala pjesmu, pitala mislim li da ću tako biti sretna u životu. Mene je to pomalo povrijedilo, pa sam otišla u svoju sobu i krenula s tim prvim stihom, a vrlo brzo i ostatak je teksta bio preda mnom. Čim sam napisala pjesmu, bilo mi je lakše i ponovno sam se uspjela uvjeriti da mogu sve što hoću.
Što danas mama kaže na uspjeh koji se dogodio?
Danas neprestano zbijamo šale na račun nastanka pjesme. Kad je mama vidjela da sam vrlo predana tome što radim, da se trudim da to bude najbolje moguće i da mi se sve to isto tako vraća te da sam, što je najvažnije, samo u tome sretna – bila je sretna i ona, kao i ostatak moje obitelji i najbližih.
Pjesma “Život nije siv” odabrana je i kao svojevrsna himna Dana ružičastih majica, tj. dana posvećenog borbi protiv vršnjačkog nasilja. Kako to komentirate?
Bila sam jako sretna i polaskana kad mi je stigao upit od Centra za prevenciju vršnjačkog nasilja. Mislim da je san svakog autora da njegova pjesma zaživi i izvan etera te dotaknuti neke društvene sfere, pogotovo ako je na tako pozitivan način i za tako dobar cilj. Na sam taj dan djeca diljem Hrvatske plesala su ujednačenu koreografiju na moju pjesmu i snimljeno je puno videa. Roditelji, djeca i nastavnici sve su mi to slali putem društvenih mreža i, kad sam vidjela hrpu djece iz cijele zemlje kako pjevaju pjesmu od riječi do riječi, plešu i smiju se, obuzeo me neopisiv osjećaj koji mogu razumjeti samo oni koji su u neki projekt ili ideju dali cijelo srce, cijelog sebe, riskirali i na kraju imali priliku gledati kako im se plodovi sveg tog rada vraćaju na najljepši mogući način.
Mnogi mladi danas su poprilično obeshrabreni kad je u pitanju neka životna perspektiva u Hrvatskoj. Što biste im poručili?
Da pronađu svoju strast i ne puštaju je bez obzira na poteškoće. Kad jednom osjetiš da ti nešto toliko znači da ti zbog toga ništa nije teško napraviti i proći, mislim da tu nema greške. Jedini je problem strpljivost jer ponekad treba jako dugo čekati da uloženi trud urodi plodom. Također bih im poručila da uče misliti pozitivno, čak i u svakodnevnim, banalnim situacijama, jer sam se i sama iznenadila koliko naše misli mijenjaju našu stvarnost na dnevnoj bazi.
Studirate njemački i engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Pati li fakultet zbog glazbene karijere?
Fakultet se malo odužio zbog glazbe. Kad sam položila ispite, upisala sam apsolventsku godinu jer sam u protekloj godini radila isključivo na pjesmama, putovala, svirala i snimala album. Diplomski me rad čekao, ali sad ga polako dovršavam i plan mi je diplomirati na jesen.
Na što ste dosad najponosniji?
Na stvarno puno stvari, ali najviše na sve ono što sam naučila otkad se bavim glazbom i što nijedna postojeća škola ne daje, a to su vjera u sebe, vjera u život, vjera u to da je sve onako kako treba biti i zahvalnost. Također sam ponosna na ljude koji rade sa mnom, na svog menadžera i prateći bend u prvom redu, jer radim s dobrim, poštenim, pozitivnim i kreativnim ljudima koji su zajedno sa mnom ulagali u glazbu bez ikakve garancije da će im se to jednom vratiti.