Mila Horvat: Pravoga sam spremna čekati i do mirovine

Vjerojatno se rijetko koja sportska redakcija može pohvaliti da u svojim redovima ima toliko lijepih i pametnih žena kao HTV. A kad pomislite na sport na TV-u, zasigurno vam prvo na pamet pada Mila Horvat. Voditeljica i urednica Olimpa, reporterka koja s travnjaka donosi prve izjave naših sportaša omiljeno je sportsko lice. Iako priznaje da joj u početku nije bilo lako u tom muškom svijetu, danas je cijene i kolege i gledatelji.

A da osim zavidnog znanja o sportu skriva i brojne druge talente, otkrila je u prošloj sezoni “Plesa sa zvijezdama”, kad je došla do finala. Zato ne čudi što su na HTV-u odlučili gledateljima uljepšati ulazak u Novu godinu, pa je prekrasna Mila nastupila i u specijalu “Plesa sa zvijezdama” koji će se emitirati 31. prosinca. Intervjue daje rijetko, izjave na kapaljku, no za Ekran je pristala snimiti božićni editorijal i otkriti nam kako će provesti ove blagdane. Iako kaže da posebnih želja za 2012. godinu nema, 30-godišnjakinja se nada da će joj se u budućnosti sve uloženo višestruko vratiti. Kaže da je sretna sama, ali i kako bi voljela uskoro u životu imati nekog posebnog s kime bi dijelila i dobro i zlo.

Što za vas znači Božić?

– Božić onakav kakav bi trebao biti, dakle istinsko dijeljenje ljubavi, dobra djela, obiteljska atmosfera, većinom vezujem uz djetinjstvo. S godinama se izgubila ta bit Božića. Imam osjećaj da klinci danas i ne znaju zašto se darujemo za Božić i da im se sve to pretvorilo u strku za što boljim poklonom. Ne sviđa mi se što se Božić pretvorio u čisti materijalizam.

Koja su vam najdraža sjećanja iz djetinjstva vezana uz blagdane?

– Ovo što mi je iz djetinjstva u Zagorju ostalo u najljepšem sjećanju su odlasci na polnoćku u crkvu. Cijela bi se obitelj uputila na misu, a ja bih nekad i zaspala, ali mama bi me probudila kad je bilo vrijeme za pokret. Onda bih opet zaspala na misi, ali ne bih je propustila ni za što. Voljela sam i kićenje bora, znala sam ga pet puta okititi i raskititi od uzbuđenja. I, naravno, obožavala sam darove. Kad bi drugi dan obilazili rodbinu i čestitali im, ja bih odmah otrčala do njihova bora da provjerim ima li nešto za mene. Toliko o tome da ne volim materijalno. (smijeh)

A kako će izgledati ovaj Božić?

– S obzirom na to da radim i dan prije i dan poslije Božića, teško mi se uživjeti u cijelu tu priču. Naravno, otići ću doma na fini domaći ručak, a sad već mogu osjetiti miris božićnih kolača.

Pečete li vi kolače?

– Iznenadili biste se, ali stvarno dobro radim kolače. Ipak sam odrasla u Zagorju. Krenula sam iz bakine kuhinje, nikad nisam išla u vrtić, nego sam kod bake u kuhinji uvijek nešto mijesila. I tako mi je ostalo to. Doduše, kako sam sama, rijetko kad ih spremam doma, ali zato ću kad dođem kod svojih umijesiti nešto fino s mamom.

Što priželjkujete naći ispod bora?

– Ne mogu reći da si želim nešto posebno. Imam svojih želja i budim se svako jutro s jednom malom željom i liježem svaku večer s jednom željom. Mislim da je ono što si najviše želim u sljedećoj godini da omjer uloženog bude barem približan onome što mi se vrati.

Nekako ste si posložili život, no u kojem području biste voljeli promjene ili poboljšanja?

– Lijepo od vas što mislite da sam si posložila život, no to je varka. Sve stvari dolaze u svoje vrijeme, ne podliježem nikakvim pritiscima. Ni onima da već imam 30 godina i da bi trebala imati dečka, a niti onima da bi trebala roditi, da mi otkucava biološki sat. Nikad nisam bila taj tip, nikad se nisam priklanjala okolini, niti zahtjevima okoline. Naučila sam biti solo u životu. I zato smatram da nisam posložila život, već samo kostur po kojem gradim. Naravno, imam neke svoje prioritete.

Spomenuli ste godine. Navršili ste proljetos 30 godina, što vam je značio taj prelazak u tridesete?

– Postoji izlizana izreka koja uvijek funkcionira: “Sada ulazim u najbolje godine!”. Ista će ta izreka vrijediti kad uđem u 40-e, pa u 50-e... Nema tu ništa posebno kad uđeš u tridesete. Imam koju boru više i koju žarulju na ogledalu u kupaonici manje, ali to je to. Jedino mi je čudno to što sam uvijek bila najmlađa u društvu, a sad sam iznenada najstarija. Imam stariju sestru koja me uvijek vodila svuda sa sobom i uvijek su svi bili stariji. No, evo, sve mi se češće događaju situacije da, kao ovog ljeta, upoznam nekoga i onda kad počnemo pričati o godinama doznam da je dečko devedeseto godište. I šokiram se. Meni to zvuči kao da bi morao biti u pelenama još.

Za novogodišnji program nastupate u specijalu “Plesa sa zvijezdama”. Kako je bilo opet obuti plesne cipelice?

– Odmah me podsjetilo na dane bolnih leđa. No, bez zezancije, kao da ta godina dana nije ni prošla. Robert Schubert i ja našli smo se dvaput prije snimanja emisije i sve je sjelo na svoje mjesto. A što se plesa tiče, to je moja velika ljubav. Ja stalno plešem, doma, sama. Kod mene stalno svira glazba, čak i po noći. Ponekad imam i polusatne solo dionice. Pozdrav susjedima! Volim sve plesove, ustvari ne baš sve. Ne zanimaju me klasični koji se plešu udvoje. Volim sve one koje možeš solo plesati. Ja sam solo igrač!

Kroz razgovor s vama stječe se dojam da ste pravi solo igrač. Je li to zaista tako?

– Uvijek sam bila sama, još kao klinka, tako su me odgojili. Da ni o kome ne smijem ovisiti. To je bila prva lekcija. Što manje ovisiš o drugima, to će ti biti bolje u životu, bile su tatine riječi. Budi samostalna! I to se dogodilo. Sve znam sama, znam i mijenjati gume na automobilu!

Ne biste li voljeli imati nekoga s kime biste sve dijelili?

– Naravno da bih! Posebno nekoga s kime bih podijelila pola režija. No, ozbiljno, ljudi me gledaju, osobito individualci poput mene, i misle da sam ja kompletna osoba koja sve može sama, kojoj nitko ne treba i kojoj se nemoguće približiti. No, to nije istina. I te kako bi bilo dobro kad bi tu bio još netko s kime bih sve mogla podijeliti. No, nema ga.

A kako to da ga nema, jeste li izbirljivi?

– Naravno da jesam. Pa neću pristati da budem s bilo kime samo da ne budem sama. Ne pristajem na kompromise – ili će biti kako treba ili nikako. No, ima puno žena i djevojaka koje imaju isti “problem”. Danas muškarci bježe od kompletnih žena. Ako imaš sve, rijedak je onaj koji će se usuditi prići. Osobito ako se baviš javnim poslom. Zato se ne želim spuštati niže nego što mislim da zaslužujem i čekat ću pravoga, ako treba i do penzije.

Godinama ste u sportskom programu. Je li se promijenila vaša ljubav prema sportu, je li to i dalje muški svijet?

– Jest, i dalje je to muški svijet. Pa ni sportašice koje su uspješne ne dobivaju prostor kao muškarci i muški sportovi. A u novinarstvu da ne spominjem. Kad sam počinjala, to je bilo onako klišeizirano, gledali su me ispod oka kao curu koja je došla u sportsku redakciju, kojoj tu nije bilo mjesto. S vremenom, radiš, trudiš se i sad vidim da me smatraju kao jednu od svojih. To je ono što me tjera dalje. Ja uvijek volim nemoguće, volim teži put. Nekome je dovoljno samo čitati vijesti s blesimetra, a ja volim biti na terenu, raditi na licu mjesta, uređivati, isprobati sve, vidjeti gdje su mi granice.

Osim u sportskom novinarstvu i na vodećim pozicijama u svijetu sporta samo su muškarci. Možete li se zamisliti na nekom menadžerskom mjestu?

– Ne da se mogu zamisliti, nego već znam koje poteze treba povući da tamo dođem. Nisam neka feministica i preferiram muško društvo. No, žene su puno bolje u komunikaciji i na takvim se pozicijama mogu i te kako istaknuti. Ali, na kraju, smatram da svatko mora imati pokriće za ono što radi, bez obzira na to bio to muškarac i žena.

Ove godine zbog ulaska Dinama u Ligu prvaka dobili ste priliku razgovarati s brojnim poznatim nogometašima, kakav je to bio doživljaj?

– Nisam tip osobe koja osjeća strahopoštovanje. Osjećam poštovanje i izazov zato što se takve situacije, poput gostovanja Reala u Zagrebu, ne događaju često. No, do izjava dečki iz Reala došla sam lakše nego do nekih naših nogometaša ili trenera. Kod njih je to riješeno vrlo profesionalno, a na kraju to su samo ljudi koji rade svoj posao.

Moram vas pitati, koji vam je najzgodniji nogometaš?

– Ne gledam samo fizičko. Muškarac koji se meni sviđa mora imati karizmu. Fizički izgled nikad mi nije bio ni najmanje važan. Ni jedan moj bivši dečko nije bio pretjerano zgodan. No, svi su bili drukčiji od drugih. Pa, eto, ako moram birati, čovjek koji je iznad svih je Zidane. Oduvijek mi je bio odličan, to je čovjek za mene. A ovi današnji Ronaldići nisu mi nešto. A uostalom, današnji nogometaši mlađi su od mene.

Nije li sada trend među poznatim ženama imati mlađeg muškarca?

– Ne bih htjela biti majka još nekome u svom životu osim svom djetetu kad ga jedan dan budem imala. Ma, šalim se, ja gledam koliko mi je netko intelektualno ravnopravan, a godine i sve ostalo nisu važne.

Kakva je Mila Horvat privatno?

– Najobičniji curetak. Zapravo, sve ono što nije na ekranu. Volim jednostavne stvari, sasvim sam obična, normalna, možete me mazati na kruh. Patim za čokoladom i sitnicama, rastužim se kad vidim dvoje kako se grle u nekoj sapunici, pa bi si i ja tako nešto... I to je to, ne volim ovaj medijski dio, javni. Najbolje se osjećam s ekipom, kad sam s njima i ja sam nepoznata. Šetnje po Sljemenu, društvene igre, kave s frendicama, privatni tulumi, to me veseli. Modne revije, naslikavanja, šoping, to nikako ne!

Odlično izgledate, kako održavate liniju?

– Idem u teretanu, moram i zbog svojih leđa, a i zbog toga jer se ne mogu disciplinirati s prehranom. Ja živim na čokoladi. Imam trenericu, jer se sama ne bih mogla prisiliti na redovitu vježbu. Preko ljeta dosta plivam, ponekad i jašem. Evo, to bih htjela za sljedeću godinu, da se malo više bavim jahanjem.

Kakvi ste bili kao dijete?

– Bila sam nemoguća. Drugo dijete, sad shvaćam zašto se moja sestra ljutila na mene. Bila sam poput dečka, strašno zločesta. Obrijala sam si glavu jer sam htjela biti jedna od dečki. Nisam htjela priznati da sam curica. Bila sam jako žgoljava, sve dok u petom razredu nisam dobila obline. A to me tek izluđivalo. Ha, ha..

I kada ste prihvatili činjenicu da ste djevojka?

– U osmom razredu kada više nisam mogla obući jednu majicu. I onda sam se koliko-toliko pomirila s time.