Pred osam godina na Starigrad Paklenica Film Festivalu osim dokumentarnih glazbenih filmova pažnju publike privuklo je dijete s gitarom.
Tada star- ili mlad - samo 6 godina, Frano Živković nije nastupao na pozornici festivala, nego je svirao po danu, nakon jedne press-konferencije pred začuđenim ljudima koji nisu mogli vjerovati, kao ni ja, nevjerojatnom talentu.
S malom gitarom u rukama Frano se pojavio kao "čudo od djeteta", pa su ga i Vlatko Stefanovski i okupljeni novinari gledali s oduševljenjem.
Danas, kao petnaestogodišnjak, objavio je drugi album s vlastitim skladbama "Reason to Smile", a sve što je napravio u međuvremenu djeluje nestvarno. Osim gitare, Frano Živković od treće godine svira i klavir i violinu, prvi koncert na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji održao je s pet godina, s osam je završio nižu i srednju muzičku školu i kao najmlađa osoba na svijetu odsvirao Vivaldijev "Koncert u D-duru".
Tada je prvi put nastupio kao gost na koncertu Tommyja Emmanuela u Vatroslavu Lisinskom, a poslije će mu redovito biti gost na turnejama po Europi. Prošle godine Emmanuel mu je predao Yellow Mouse gitaru kakvu i sam svira, na gala skupu "Chet Atkins Appreciation Society" u Nashvilleu, gdje je Frano svirao i gitaru Scottyja Moorea, legendarnog Presleyeva gitarista.
Frano Živković vrlo je mlad stigao na glavnu pozornicu američkog grada i među najveće "face", s ljudima koji su taj zvuk "izmislili". Do danas je nastupio na više od tri stotine koncerata i bio gost prilično poznatih glazbenika; 2Cellos, Al di Meola, Tommy Emmanuel, John Scofield, Kiefer Sutherland, Manfred Mann, Kaki King, Corrado Rustici i Zucchero.
Sve ovo djeluje biografski precizno, ali mora se napisati kako bismo znali što je sve do sada napravio, a dodajmo još i da je s 14 godina završio višu muzičku školu vlastitim "Koncertom za gitaru i orkestar", izvevši ga s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom. Sve to očito mu je dalo razlog za osmijeh, tj. drugi album "Reason to Smile", koji će se dopasti mnogima koji vole filigransku svirku akustične gitare. Franine vlastite teme krasi romantičarski, melodični, "mekši" ton kakav, primjerice, možete čuti kod Erica Claptona, Pata Methenyja ili njegova prijatelja Tommyja Emmanuela kad su u lirskom raspoloženju.
Od deset pjesama najviše mi se dopala sjajna predzadnja "Light", koju je osim solističke izvedbe na kraju albuma kao dodatak izveo i s tamburaškim orkestrom, a pamtljiva melodija toliko je dobra da vam se čini kako bi Gibonni komotno mogao dodati tekst i napraviti od nje pravi hit. Za domaću scenu važno je što je ovaj album izmaknut s terena klasike i uključen u struju suvremene instrumentalističke glazbe, pa bi Frano uskoro stilski mogao postati gitarist kakav je Ante Gelo, Branko Pif Bogunović ili Eduard Jimmy Matešić, a kakvih nam nasušno nedostaje.