Album “Out of Nowhere” riječkih White on White, zapravo projekt Marka Rogića, toliko je dobar i zanimljiv da bi danas (možda, valjda, nadajmo se) mogao pronaći publiku i izvan kruga poklonika ovakve glazbe. Načelno, riječ je o spoju americane, countryja i kantautorskog izraza koji u svijetu ima jaku prođu, a kod nas stalan broj publike kad usporedivi autori dođu na koncerte kod nas.
Rogić pjeva na engleskom jeziku, a da mu ne napravimo medvjeđu uslugu uspoređujući ga s inozemnim glazbenicima (koje stalno slušate), od Marka Lanegana do Kurta Wagnera iz Lambchopa, s jakim utjecajima zvuka sedamdesetih, bolje je reći da je ovaj album – bez izravnih usporedbi – kao skrojen za one koji slušaju Lovely Quinces, My Buddy Moose, Irenu Žilić, Kensington Lima, The Strange, Mary May ili Jonathan. White on White nastao je prirodnom potrebom Rogića koji nije bio profesionalni glazbenik, ali je u glazbi bolji od mnogih koji to jesu. Upravo nevjerojatno bolji, rekli bismo WoW!, a 12 pjesama na “Out of Nowhere” (Dallas Records) to će vam potvrditi.
Nisam ga imao prilike gledati početkom godine na prvom zagrebačkom nastupu prije The Strange u Vintage Industrial Baru, nisam bio u Hrvatskoj, ali oni koji jesu, pričali su mi da se i uživo radi o autentičnom glazbeniku, zapravo pravniku, koji tu nije slučajno, a u koncertnoj varijanti nastupa u društvu benda. Među članovima je i Darko Terlević iz riječkih Morso i The Siids, koji je kao producent, aranžer i svirač pomagao Rogiću, bivšem pravniku, u pripremanju i radu na albumu, kao i drugi članovi Siidsa, pa Luka Benčić iz sjajnih My Buddy Moose, a na svirkama im se znao pridružiti i trubač Boris Mohorić iz Gustafa.
Već i navođenje ovih imena govori nešto o kružoku i svjetonazoru u kojem se kreće Rogić. Upravo je izbor gostovanja kod The Strange bio logičan za Rogićevo predstavljanje, jer su The Strange stjegonoše koncepcije koju, doduše, nešto drukčije, zagovara i White on White. “Out of Nowhere” odličan je miks pjesama koje jesu zahtjevne, ali privlačne i protočne; udaraljke, bubanj, tamni ukrasi atmosferičnih klavijatura i električne gitare te pozadinski vokali postavljeni su aranžmanski na svjetskoj razini sličnih projekata, ali u prvom planu su Rogić na vokalu i akustičnoj gitari sa svojim pjesmama. I nježne balade i brže “You”, “Miki’s Song”, “Dark House”, ili bendovska “This War” i pomalo zagrobna “No Return” čine sjajan niz pjesama koje zovu na opetovano slušanje. Nevezano uz temu, nisam ni znao da sjedim u Rogićevu kafiću Dnevni boravak kad je ondje bila riječka promocija knjige “Štulić: biografija”, a u sklopu dodjele Porina i drugih festivala “štab” za kulturne programe.
A kad netko napravi ovakav kafić – najbliži ekvivalent bila bi zagrebačka Booksa – i kad vam osim pića želi “prodati” i kulturu, izložbe i književne tribine, onda vam je jasno da mu i glazba mora biti drukčija. White on White zvukom je ekvivalent pravog dnevnog boravka za sve sklone beskompromisnoj rock-glazbi koja u svijetu ima daleko više publike i nije nimalo “čudna” kao nekima kod nas.
