Đorđe Balašević iznenada je preminuo u 68. godini života, tri dana nakon što je primljen u bolnicu. Odmah valja reći, bio je velik autor i iznimno popularan glazbenik, ali u ovo vrijeme post festum revalorizacija, nemojmo se ogriješiti o zdrav razum i pričati bajke o čovjeku koji je bio vrlo inteligentan, i kao takav bi sve frizirane idealističke priče otpisao kao neautentične biografije.
Balašević je zasigurno bio jedna od najvećih zvijezda i prepoznatljivih autorskih veličina potekla iz bivše države. Pa je i nakon raspada Jugoslavije ostao podjednako velik i zanimljiv masovnoj publici u svim novonastalim državama regije, što se iskazivalo rasprodanim koncertima, i to po nekoliko puta, bez obzira radilo se o velikim prostorima poput Arene Zagreb, zagrebačkom kazalištu Kerempuh u kojem je svojedobno održao nekoliko desetaka koncerata za redom, ili pulskoj Areni u kojoj je nastupio prvi puta nakon osamostaljenja Hrvatske i sav prihod dao za izgradnju pulske bolnice.
Balašević je nastao u sedamdesetim godinama, ali je rastao i ozbiljno narastao u idućim dekadama. Već od samog početka bilo je jasno da se radi o sposobnom autoru, bez obzira radilo se o prvom singlu i štos pjesmi poput "U razdjeljak te ljubim", prodanom u oko 180 tisuća primjeraka, nježnoj baladi "Moja prva ljubav" s kojom dolazi na Opatiju 1978., "Panonskom mornaru" s kojom pobjeđuje na Splitskom festivalu 1979., ili storytellerski intoniranoj "Baladi o Vasi Ladačkom", a kasnije evergrinima "Lepa protina kći", "Boža zvani Pub" ili "Život je more".
Bili su to prvi uspjesi koji su nakon grupe Rani mraz Balaševića zacementirali kao samostalnog kantautora velikog kalibra, pozicioniranog negdje između Andreja Šifrera u Sloveniji i Arsena Dedića u Hrvatskoj. Balašević je u diskografskoj karijeri snimio dvanaest autorskih albuma, i koliko god bio sklon zahtjevnijem poetskom izrazu, postao je i ostao ljubimac masovne publike koja se i u velikim dvoranama prepuštala njegovim četverosatnim koncertima na kojima je red pjesama pratio red elokventnih priča i duhovitih dosjetki, prozaista koji je objavio i nekoliko knjiga.
Sve te pjesme snimao je s nekima od vodećih profesionalaca na sceni, od Josipa Bočeka koji mu je producirao prva tri samostalna albuma, preko Gabora Lenđela, do Elvisa Stanića. Primjer koliko je Balašević bio profesionalan i talentiran autor moguće je pronaći u činjenici da je napisao neke od najvećih hitova za Zdravka Čolića na albumima "Zbog tebe" i izvrsnom "Malo pojačaj radio", ili za Srebrna krila.
Jasan i egzaktan rukopis dozvoljavao mu je da se okuša na raznim stranama, ali mu je samostalna karijera predanog pjesmopisca, pa i glumca i prozaika, ostala najvažnija pri ustoličenju na poziciju tehnički ne predaleku od "balkanskog Leonarda Cohena". Nekoga tko je znao s riječima i melodijama, a opet bio dovoljno komunikativan i duhovit da te složene riječi i misli prihvati masovna publika kojoj autorski trubaduri na ovom tržištu baš i nisu bili tako česta meta zanimanja i kupovine ulaznica za koncerte, u čemu je Balašević bio šampion, a to će vam potvrditi svi njegovi menadžeri i organizatori koncerata.
U vrijeme rata, kad se raspala država u kojoj je nastao, imao je ozbiljnih antiratnih pjesama poput "Krivi smo mi", "Čovek sa mesecom u očima" posvećenoj Vukovaru ili "Živeti slobodno", kao i albuma poput "Jedan od onih života". No, koliko je s pjesmom "Samo da rata ne bude" 1987. predvidio buduće događaje, toliko se album "Tri posleratna druga" iz 1989. komotno mogao zvati "Tri prijeratna druga".
Moram priznati da je Balašević prošao "mimo mene" u formativnom razdoblju, jer sam uvijek više volio autentične rock pjesnike poput Johnnyja Štulića ili Bore Đorđevića koji su jezičavo i beskompromisno istresali iz sebe baš sve što su mislili, a to su radili i kasnije. Balašević je bio dvosmislen, šaljiv, šalio se on na račun mnogih, a bio je i protiv dodjeljivanja nagrade Sedam sekretara SKOJ-a ljubljanskim Pankrtima 1980. za debitantski album "Dolgcajt".
To je nas, mlade rokere i rock kritičare, tada najviše pogodilo. Valjda je bilo logično da kao "integrativni faktor" i mladac koji je idealistički napisao "Računajte na nas" ili "Tri put sam video Tita", nije volio antisistemski punk-rock. No, danas su ti glazbenici koji su govorili to što misle tamo gdje jesu, a Balaševiću nitko nije zamjerao šale na račun odbjeglih Slovenaca iz Jugoslavije, ili Albanaca, koje je govorio i punio sportske arene. No, valja i to reći, mnogi su se tada šalili, govorili i pisali svašta, samo je Balašević bio puno pismeniji i talentiraniji od njih.
Za razliku od njih, Balašević je sasvim ozbiljno sakupio pogolemu hrpu knjiga i pjesama koje je, neovisno o ukusima, prosipao na, mora se priznati, unikatnim višesatnim koncertima. Nije mu morao nitko pjevati, ali znao je on iz prakse da mu desetci tisuća sljedbenika poručuju; "računaj na nas".