Da se među ove stranice nekako mogao utisnuti samo praskozorni miris Dunava, i taj nepatvoreni ukus rozine u vanili, ne bi bilo potrebe da se dopiše ni jedna jedina reč o tom julu pedeset devete..." I tu je kraj.
Tako završava "Kalendar mog detinjstva", knjiga uz koju se smije i plače, istovremeno, iz koje se čuje zaglušujuća huka mirnog, pitomog, ravničarskog duha, širokog kao Dunav dok meandrira svijetom i pronosi bistrinu dobrote. Negdje u daljini knjige, u njezinom nastajanju, dok je još bila samo misao, ideja i dobra namjera, nazire se silueta čovjeka koji je tamo na početku, odmah iza tvrdo ukoričene naslovne strane napisao jednostavno i toplo, gotovo kao stih: Za Gorana, prijatelja! Između toga cijeli jedan život, jedno trajanje u stihovima, u nadarenosti, u izuzetnosti i u stalnom otkrivanju djeteta u sebi. U tom kalendaru vrijeme ima neki svoj ritam, neku svoju mjeru, a prolaznost je tek kratka utjeha za one koji se ne žele sjećati dobrote. Oni koji su podareni ovom svijetu da traju i da time potraje i sam svijet rijetki su i baš zato dragocjeni.
"Dobro je, javio bi se ja i pre, ali znate, godina proizvodnje i malo familijarne obaveze i tako. Ali uskoro se čujemo i dogovaramo oko teksta", jedna je od zadnjih rečenica koja je doprla iz Novog Sada, preko svih ovih granica, administrativnih i pandemijskih, ispunila eter vedrinom, kao što je to uvijek bilo kada je mobitel zazvonio a na ekranu se ispisalo Balašević. Kao što ni sada telefon ne prestaje zvoniti jer ljude ne zanima je li se to stvarno dogodilo, nego žele čuti da im netko opovrgne vijest da je umro Đorđe Balašević.
Rekao bih im da nije, da je to nemoguće i da se to nikada neće dogoditi i ne znam, kad bih im to rekao, bi li ih lagao ili tek kazao ono što je neminovnost i što je jedina moguća istina: ljudi kao Balašević ne umiru. Možda se negdje sakriju, u sjenu nekog divljeg kestena ili stih koji se nadvio iznad svih i polako, laloški, šmekerski viri na nas, u stilu „ajde, da vas sad vidim...“
Prijateljstvo započeto u vremenu kada Đorđe i nije znao da postojim, nastavljeno tokom rata kada mi nismo smjeli znati da on postoji, i dočekano u zadnjih desetak godina kada su nas stranice tekstova povezale do te mjere da sam ga uspio nagovoriti da se prihvati kolumnističkog posla u Obzoru, bit će trajno obilježeno stihovima, rečenicama i knjigama. Posljednjih mjeseci odbrojavali smo zajednički njegovoj knjizi koja je nastajala, rukopisu koji će, kao i svi prethodni, biti osjećajni krasopis. „Još toliko stranica do kraja...“ znao bi mi reći i u uvijek mi se činilo, da za razliku od većine onih koji se trude pisati i kojima stupanj sreće raste što se bliže kraju posla, da kod Đorđa mogu naslutiti sjetu što će uskoro izaći iz tog svijeta u kojeg nas je uvukao prije gotovo pola stoljeća i sa kojeg nas, kao sa njegova „Ringišpila“, ne želi pustiti u grubu i prijeteću stvarnost.
Bili smo u redakciji iznimno sretni i mogu slobodno reći počašćeni kada je pristao pisati ono što je nazvao „čekanje boljih vremena“, ali da bismo ga to toga doveli morali smo mu ispuniti uvjet preko kojeg nije želio prijeći: „Važi, možete računati na mene, premda nisam baš u nekoj formi, ali pod uslovom da za to ne dobijem nikakav honorar“, rekao je kratko i odlučno i to je po prvi puta da sam u telefonskom razgovoru s njime osjetio da mu na licu ne titra osmijeh, da se uozbiljio do one točke u kojoj nema nikakve dileme oko daljnjih pregovora.
Pa kako to već biva s velikim pjesnicima i još većim ljudima, stvari su se uvijek odvijale jednostavno. Bez kompliciranja, bez umišljenog stvaranja lažnog dojma, jer Đorđe je bio sadržaj, ne forma, bio je velik u teškim vremenima, onda kada je za to trebalo imati hrabrosti biti i bio je običan, u obična vremena, kada se svi ostali trude biti većima nego što jesu, jer je to tada isplativo, jer nije opasno i jer se tako gradi lažni identitet.
„Odjebi JNA“ čitao je u Sava Centru u ratnom vihoru kada su uniforme i granate bile posebno na cijeni, a on je svejedno pokušavao „svet spasti pesmom“. U balaševićevskoj maniri duha koji se ne povija pred silom i koji mostove gradi bez obzira što svi uokolo pod njih podmeću eksploziv mržnje. Ustrajan u namjeri da to što radi nešto posebno uopće nije ništa posebno, nego jedino moguće i ljudski, zaslužio je i poštovanje i ljubav i iskrenu, milijunsku sljedbu koju je on nazivao „Bistrooki“ i s kojima se, doista, prepoznavao po pogledu.
Vrijeme u kojem smrt više nije vijest i u kojem odlazak prijatelja ostaje iznimka isključivo zbog toga što je sve manje prijatelja oko nas, oko imena Đorđa Balaševića mora napraviti jedan veliki dunavski meandar, kao u tihom toku moćne vode koja se namjeri na nekog toliko vrijednog da ga nježno i s posebnom pažnjom zagrli i oplahuje. Dopustit ću si i reći, samo zato što je to on napisao, da sam ostao bez prijatelja s kojim sam dijelio svijet kao mjesto u kojem ima dovoljno prostora za sve one koji žele „ići i sanjariti, a ne kvariti“. I ne slažem se s njim u stihu da je „sve prošlo zanavek“. Ne, tek počinje. Kako ovdje, gdje ostaju stihovi, note, pjesme koje se povijaju nad ravnicom i grabe put nezaborava, tako i na onom nebu, do kojeg se povija dim, a na kojem su ga dočekali stari Nestorov, gosn' Čeda i još jedan i gdje će ga uz laloški osmijeh pitati: Došao si, al' reci, jesi naučio što je hlad.
Zbogom prijatelju i neka te stihovi čuvaju u vječnosti.
