Proljeće je u znaku obitelji Kozlović. Njihovo vino Santa Lucia 2018. osvojilo je titulu Best in Show na ovogodišnjoj Vinistri, a udruga JRE, u kojoj se nalaze neki od najprestižnijih hrvatskih restorana, ovih je dana svojim gostima počela nuditi specijalnu ediciju malvazije koju su Kozlovići kreirali u suradnji s njihovim chefovima. Taman kad smo mislili da je kruna svega bila spektakularna proslava desetogodišnjice rada nove vinarije, koja je 2012. otvorila novo poglavlje modernog hrvatskog vinarstva, stigli su rezultati ovogodišnjeg Decantera i ponovo platina za Kozloviće, ovaj put za Santa Luciju iz 2017. godine. Treća po redu ukupno, a kad se radi o Santa Luciji, prvo Best in Show na Vinistri za berbu 2018., sad platina za 2017....
Koliko im znače ova priznanja, pitali smo bračni par Kozlović?
Gianfranco: Svakako, to je znak da smo na dobrom putu, a moje je mišljenje da ova priznanja zapravo odaju priznanje terroiru. Priznanja koja malvazija istarska dobiva sada već godinama, pokazuju da ova sorta zaslužuje svoje mjesto u kategoriji malih autohtonih sorti Staroga kontinenta, a stilsko definiranje našega regionalnog reprezentanta se upravo događa, zahvaljujući ovakvim načinima afirmacije.
Antonella: Santa Lucia povijesno je i vinogradarski jako bitan položaj. Ona je zasađena 1961. i tada je to bila tzv. čuvena malvazija, pandan današnjoj oznaci vrhunske kvalitete. Ta glasovita malvazija zvala se Lacrime di Santa Lucia, a proizvodio ju je bivši PIK (Poljoprivredno-industrijski kombinat). Zbog financijskih problema sve je zamrlo, opustošeno je, na kraju su vinogradi dani na brigu jedinicama lokalne samouprave. Mi, tada još mladi vinari, javljali smo se svaki za komadić zemlje. U tom trenutku to su bili stari nasadi, obrasli akacijom, polušuma na poluzapuštenom teritoriju... Naša težnja bila je da vratimo u funkciju taj stari nasad jer u suprotnom bismo morali čekati još 50 godina da imamo takav čokot. Ako njega uredimo i dovedemo u rod, imat ćemo grožđe izraslo na čokotu starom 61 godinu. To je fantastično! To ne možeš doživjeti za svog vinarskog života. Ljepota je bila u tome da održimo ono što smo uspjeli dobiti. Polako smo dosađivali mjesta koja je trebalo obnoviti. Imamo ukupno trinaest blokova, a dvanaesti i trinaesti moramo dovršiti. To je golem rad jer se sve radi ručno, ali rezultat koji dobijemo pokazuje najbolju malvaziju na svijetu. Tako da se sve to isplati, to je sigurno dobro uložen trud i rad.
S kim se natječu oni koji su uvijek na tronu?
Antonella: Sami sa sobom. Kad bi se s nekim uspoređivao, onda bi stalno razmišljao na način "ja isto to želim", "tako to mora biti", a ustvari imam osjećaj da je natjecanje sa samim sobom najteže jer stalno misliš na ono što nisi napravio, možda se moglo bolje i drukčije. Onda razmišljaš: "Okej, na koji način to trebam postići?" i opet pomakneš nešto. Cijelo vrijeme težiš za još nečim i tome nikad nema kraja. To je neprekidno pomicanje svojih granica i potreba da to što radiš bude još bolje. S jedne strane to je dobro, ali s druge je jako naporno zato što cijelo vrijeme zapravo radiš na tome da pomakneš ono što je već dobro i što je prepoznala i struka i publika. Mnogo puta nam kažu da smo vrijedni, da smo toliko toga napravili, a mi prije svega vidimo koliko toga još uvijek nismo napravili. I onda imaš potrebu još nešto pokrenuti i trčiš za tim nečim...
Gianfranco: Uzastopna priznanja pomažu nama vinarima, da učvrstimo svoje povjerenje u sortu te da uskladimo stilski izričaj malvazije trećeg desetljeća. Ako zajedno uspijemo pozicionirati jedan prepoznatljiv i višekratno međunarodno priznat proizvod, onda možemo ravnopravno stati uz bok velikim bijelim vinima i regijama velikih bijelih vina.
Malvazija je ljeti najpopularnije vino među turistima. Hoće li je biti dovoljno?
Antonella: Prošla godina dala nam je nezavidnu lekciju, bez malvazije ostali smo već 1. kolovoza. To je nešto što si nismo mogli oprostiti jer da smo bili pedantniji, uspjeli bismo to održati. Ove godine radimo s našim distributerima na mnogo pedantnijim rezervacijama, na rasporedu količina, na potrošnji koju možemo ostvariti u određenom razdoblju. Ako nam je malo pobjegla prodaja sada, moramo je dovesti u red u idućem periodu. Tržište je zavrijedilo da ima vino tijekom cijele godine. Nije toliko bitno sve prodati odmah, potražnje su stvarno velike. Ne može se ni izreći koliko se traži vina. Vjerujem da je to i posljedica korone jer ljudi se žele družiti, uživati zajedno uz dobra vina, fešte koje se nisu događale, svadbe... Treba nadoknaditi one dvije i pol godine u kojima se ništa nije događalo. Mi smo u tom razdoblju radili mnogo na edukaciji potrošača i ljudi se sve više okreću dobrim vinima. I mladi ljudi sada radije guštaju uz čašu vina, fensi je kad na stolu imaju neku dobru bocu. Jednostavno, uspjeli smo postići to da se ljudi radije odlučuju za vino nego za neko žestoko alkoholno piće, što je prije bio običaj. To je golem napredak. Tako će se razviti ono što je nekad bila tradicija, a u Istri je to bilo uživanje uz fino vino - to je bilo najvažnije. I uvijek se išlo u probu kakvo ti susjed ima vino, pa uspoređuješ kakav si u selu, moraš biti najbolji tu pa tamo... Uvijek je tako bilo kod nas.
Hoće li vinarija Kozlović širiti svoje nasade?
Antonella: U zadnje tri godine mnogo smo razmišljali o razvoju naše vinarije. S jedne strane na tržištu vlada golema potražnja, dolaze komentari da nema dovoljno vina, da bismo trebali povećati količine, a s druge strane u našoj obitelji i u našoj vinariji vlada maksimalna angažiranost da zadržimo kvalitetu i fokus na unaprjeđivanje ponude. Tako smo konačno odlučili da nećemo povećavati količine. Radit ćemo na kvaliteti. Učit ćemo nove načine rezidbe, približiti se prirodi analizom stanja tla i utvrđivanjem potrebnih mikroelemenata. Dat ćemo svoje vrijeme svojim lozama, posvetiti se rednom i međurednom skidanju korova. Radit ćemo i veći broj prolaza radi preciznijeg ručnog skidanja lišća i ubacivanja u žicu, poštujući vrijeme i rast biljaka u vinogradu. Ovo je jedna od onih godina u kojoj se i početak i završetak cvatnje događao u svibnju. To je izvanredni izazov za vinogradara koji ima 30 hektara nasada, kao što mi imamo. I odlučili smo, uživat ćemo i dat ćemo sve od sebe da naši vjerni kupci i pilci uživaju u kvaliteti vina koju im nudimo te cjelokupnom doživljaju posjeta našem imanju.
Moja filozofija je otići u Trst i kupiti neko vino od 10 do 12 eura. Od crvenih volim Barolo i Barbaresco. Od bijelih ima isto dobar izbor. Uglavnom, uzeti 10 vina od 10 eura u Trstu. Ribu uzimam iz mora, prema ulovu. Maslinovo ulje Kalamata. Ribu pripramam u suton, na zapadnoj strani Kamnjeaka. Meso, ako pijem Barlolo ili Barbaresco, mora biti odležani T-bone steak. Obavezno paški sir. Kozlović i Matošević nisu više moj izbor, premda sam ih pio od 2000. do 2015. I Kabolu, Benevenuttija, Fakina, Prelca....kao i najbolje graševine i pošipe. Sada biram talijanska vina, hrvatsku obalu, naše meso i našu ribu.