Početkom 2018. godine popušio sam svoju posljednju cigaretu, popio posljednje alkoholno piće, posljednji put večerao nakon 18 sati i, posljednji put nečiju majku spomenuo u negativnom kontekstu, a ubrzo nakon toga – kad sam zaboravio na svoje novogodišnje odluke – nastavio sam sa starim običajima još gore nego u svim prethodnim godinama.
“Onaj tko prekrši svoje novogodišnje odluke je slabić...”, pomislio sam tada dok sam maminom sarmom liječio prvosiječanjski mamurluk i, na HRT-u gledao tradicionalni novogodišnji koncert posvećen bečkim valcerima obitelji Strauss. Međutim, onaj tko ih donese – pokazalo mi se tijekom godine - e, taj je naivac! Početkom te protekle godine, dakle, bio sam nekako pun optimizma glede svega onoga što je bilo pred nama, a raspoloženje mi je dodatno podizao i spomenuti koncert održan pod dirigentskom palicom legendarnog Riccarda Muttija. Uživao sam u prekrasnim kompozicijama obojice Johanna Straussa – oca i sina – zatim Eduarda i Josefa Straussa, kao i djela Franza von Suppéa i Hansa Christiana Lumbyea. Čak pet djela bilo je prvi put izvedeno na jednom Novogodišnjem koncertu, a kojega je, uzgred kazano, prenosilo više od 90 zemalja širom svijeta te ga je, osim mene, pratilo još 50-ak milijuna gledatelja. Pa ipak, danas, na samom početku 2019., moram konstatirati da, iako je taj koncert bio sjajan, protekla godina i nije bila neka.
Osamnaesta godina trećeg milenija, naime, koja je bila proglašena međunarodnom godinom koraljnih grebena, nije bila još ni započela kako treba, a u Engleskoj su ubijene četiri osobe i u Berlinu prijavljeno više desetaka seksualno motiviranih napada. U bombaškom napadu u Kabulu poginulo 109, ranjeno 247 osoba, a u Zagrebu se iz živih ispisao Željko Senečić, veliki hrvatski filmski i kazališni scenograf, dizajner interijera, scenarist, slikar i još mnogo toga. Veljača se uglavnom morala nositi s posljedicama katastrofalnog početka godine, a onda nam je ožujak, među ostalim, donio i trovanje bivšeg ruskog dvostrukog agenta Sergeja Skripala i njegova kći u Engleskoj. Nakon toga dolazi do protjerivanja britanskih diplomata iz Rusije i situacija u cijelom svijetu postaje ponovno napeta kao u doba hladnog rata. Trump je, da podsjetim, još uvijek najmoćniji čovjek na svijetu...
Iz mjeseca u mjesec, događale su se sve veće ljudske, ali i osobne tragedije; od smrti genijalnog uma Stephana Hawkinga, do genijalnih duša, Predraga Lucića, Olivera, Miloša Formana, Glogovca i mnogih drugih. Ljudi iz Sirije su, i dalje, zbog vjerskih fanatika i ubojica primorani napuštati svoje domove samo s onim što im stane u dvije ruke te kretati u neizvjesno i često ponižavajuće izbjeglištvo. Kakva je godina bila koraljnim grebenima, to zbilja ne znam, ali činjenica da je nas nekoliko koji smo još uvijek ostali u Hrvatskoj pred kraj godine dva puta moralo izlaziti na ulice zbog propusta u zdravstvu – prvi put je inspekcija utvrdila da, kao, nismo bili u pravu, a drugi put da jesmo – upućuje na to da nama i nije bila baš najbolja. Nenadan reprezentativni uspjeh na Svjetskom prvenstvu samo je nakratko uspio zamaskirati situaciju i skrenuti nam misli s naših života, na onaj Luke Modrića...
Možda će, doduše, ova 2019. godina biti mnogo bolja. Palo mi je to neki dan na pamet dok sam maminom sarmom ponovno liječio prvosiječanjski mamurluk i, na HRT-u ponovno gledao tradicionalni novogodišnji koncert posvećen bečkim valcerima obitelji Strauss, a koji je ove godine predvodio ugledni njemački dirigent Christian Thielemann prenoseći tako ljudima u svakom kraju svijeta njihove tri glavne poruke: nada, prijateljstvo i mir.
Religijski vođe, pomislio sam, počet će – ako kojim slučajem baš poput mene budu gledali ovaj koncert kojemu dodjeljujem TV ružu, a posebno HRT-ovoj urednici i zbilja sjajnoj glazbenoj komentatorici Ivani Kocelj – možda više propovijedati ljubav, a manje mržnju. Njihovi sljedbenici napokon će shvatiti da se vjera, slično kao i ljubav, nikome ne može nametnuti. A, možda, napisat ću još i to, u 2019.godini svijet postane zbilja tako lijepo i sigurno mjesto kao što se svi nadamo, ali, čini mi se, premalo na tome radimo. U Hrvatskoj ćemo, da spomenem i nas ovako pred kraj, na ulice izlaziti isključivo radi dočeka i proslava nekih, sada već i očekivanih uspjeha...
Ja sam čvrsto odlučio vjerovati u to, pa makar kao i s novogodišnjim odlukama s početka protekle godine, ispao teški naivac!
Uvijek se nađe ljudi, direktno ili indirektno, koji uvijek i svugdje nađu nešto loše i nevaljalo! Zbilja mi ih je žao.