Prije nekih 16-ak godina, uoči prvenstva u Japanu i J. Koreji, Robert Knjaz je imao odriješene ruke na televiziji. Snimao je sve živo; od intervjua, skečeva, reportaža pa sve do odjave programa. A, upravo za vrijeme te odjave programa, kako je on to zamislio, nastao je jedan ikonski nogometni lik kojega svaki nogometni i televizijski poznavatelj dobro zna – Oblomir Gombalo.
Riječ je, dakle, o čovjeku koji je nevjerojatno dobro tehnicirao pa mu je Knjaz dao loptu da to čini kroz cijeli grad. Kada bi pogriješio, i kada bi mu lopta pala na tlo, on bi za kaznu morao s ciglom na leđima raditi sklekove. Ne zvuči pretjerano zanimljivo, ništa bolje od onog snijega koji bi bio nakon kraja TV programa ili, što ja znam, one vatre iz kamina koje neki programi preferiraju, ali zahvaljujući Knjazovim pozadinskim komentarima i nekim likovima koje bi ubacio da, kao slučajno, ometu Oblomira u pimplanju, to je bilo nešto nevjerojatno zabavno. Nešto zbog čega gledatelji – upravo suprotno ideji odjave programa – nisu prestajali buljiti u ekran!
Robert Knjaz je, ipak, tijekom karijere napravio i važnije stvari. Emisija Zaleđe, na primjer, predstavila ga je javnosti kao genija inovativnog TV formata i razgovora jedan na jedan, a njegove emisije “Koledžica” u kojoj je putovao po svijetu ili “Svlačionica” i “Mjenjačnica”, da spomenem samo neke, ostvaruju interes publike čak i u reprizama koje sve televizije na kojima je do sada radio i nakon više od petnaest godina još uvijek učestalo puštaju. Početkom ove jeseni, nakon kraće pauze, ponovno se ukazuje na PlanetSportu i vraća se svojem provjereno uspješnom konceptu. Čak nam je, evo, u jednoj od prvih epizoda vratio i nikad zaboravljenog Oblomira... Elem, ono što Knjaz danas radi na tom sportskom programu isto je što je radio u svojim najuspješnijim formatima, ali s tom malom razlikom da je ovo sada još zanimljivije jer su mu gosti nogometni heroji naše mladosti koje već neko vrijeme nigdje nismo vidjeli niti čuli za njih, a njihovi posteri nam i dalje stoje zalijepljeni na zidu dječačke sobe. U prvoj emisiji mu je tako gostovao legendarni splitski Popaj, Zvonimir Deranja.
Nogometaš kojega sam, unatoč tome što je igrao za Hajduk, uvijek nekako volio. Imao je lijepu tehniku, znao je dobro podvaliti loptu, predriblati, ali i potegnuti s distance. Uvijek je bio srčan na terenu, ali nikada prljav i destruktivan. Bio je to, da zaključim, igrač kakav bi Hajduku sada više trebao nego što im, čini se, treba privatni investitor. Emisija je bila poprilično emotivna jer Popaj, kako smo mu svi tepali, unatoč velikom talentu ipak nije uspio napraviti karijeru kakvu je mogao i trebao. Bilo je tu dosta loših odluka, nesreće, loših klubova i trenera, a onda su došle i ozljede koje su ga za vrijeme snimanja – dok je njegov otac o tome govorio – natjerale i da zaplače. Knjaz ga je u tom trenutku spontano i prijateljski zagrlio, da ga utješi, a onda, eto, ni ja više nisam mogao izdržati, pa sam, nije me sram priznati, pustio suzu...
Emisija “Nogometne priče” time je, jasno, zacementirala TV ružu, koju joj ovom prilikom punog srca dodjeljujem. Bez obzira, međutim, ima li u emisiji tako dobrog gosta kao što je bio Deranja ili ima Gorana Jurića, koji je kao obrambeni igrač zbilja bio izvrstan, ali kao sugovornik se baš i nije iskazao, Knjazu uspijeva da to ipak bude savršeno. Njegova mala montaža Jurićevih poznatih “ajmo” poklika zaslužuje barem neku malu filmsku nagradu. (Recimo onu festivala u Mostaru gdje su snimali emisiju i gdje Goca sada opet živi i, nažalost, ne radi...) U trećem nastavku serijala gost mu je bila lokalna legenda iz Splita, ali da sada ne trošim previše riječi na njega (i ta mu je emisija bila i više nego dovoljna), prijeći ću odmah na Marija Stanića, koji je uslijedio nakon njega. Stanić je, reći ću to otvoreno, najveća faca iz one generacije koja nam je donijela broncu.
Osim što je bio genijalan igrač, kakvog na desnoj strani dugo nećemo imati, što je postigao naš prvi gol na SP-u i, što je igrao za tako šmekerski klub kao što je Parma, on se još više iskazao nakon te svoje nogometne karijere. Njegove kolumne, javni nastupi, pogled na hrvatski nogomet za koji se snažno zalaže da postane bolji i pošteniji, ali i privatni te profesionalni život kojim, za razliku od mnogih svojih tadašnjih suigrača, nije ukaljao svoju slavnu igračku prošlost – služe mu na čast i čine ga većom facom od nekih možda objektivno boljih i uspješnijih vatrenih reprezentativaca. Tijekom 60 minuta Knjazove duhovite emisije sve je to samo još jedanput potvrdio. A, i Stipe Pletikosa te Vidin otac, također bivši nogometaš, koji su gostovali nakon njega, ostavili su izvrstan dojam. Pa, evo, čak i Joško Jeličić, ovotjedni gost, nije bio onako antipatičan kako smo to od njega naviknuli... Raduje me činjenica da su Knjazu ruke na televiziji očito ponovno odriješene te da će uskoro na PlanetSportu krenuti s još nekom emisijom o navijačima, a onda na HRT-u i s putopisnom. Neka snima, ako to želi, ponovno i odjave programa.
Knjazu bih dao termin nedeljom u 2. Nacija bi bila sretnija. Knjazu sve pohvale!