Porazom od Danske hrvatska rukometna reprezentacija zatvorila si je vrata Svjetskog prvenstva u Egiptu na kojem nas danas očekuje uzbudljiva završnica i finalni okršaj između Danske i Švedske. Unatoč tome što naši kauboji na ovom natjecanju nisu zablistali u svom najboljem izdanju, takvom se raspletu situacije gotovo nitko nije nadao. Naši su rukometaši još početkom tjedna stigli u Hrvatsku, a bez obzira na njihovo ispadanje RTL je i dalje prenosio sve utakmice, dok je njihova ekipa na čelu s urednikom sporta Antonijem Vuksanovićem marljivo iz dana u dan pripremala zanimljive emisije sa stručnim komentatorima Kalebom, Metličićem, Špremom i Vukovićem. S Vuksanovićem smo razgovarali o šokantnom ispadanju, ali i načinu funkcioniranja prvog velikog sportskog natjecanja u vrijeme pandemije te pripremama za ovako veliki televizijski projekt.
Iako smo svi priželjkivali ostanak na SP-u to se nažalost nije dogodilo. Jeste li uopće pomišljali na ovakav scenarij?
Nažalost, rezultat na kraju nije bio najbolji. Nisu ga očekivali niti igrači, niti stožer, pa tako niti mi. Ali sada su pred Savezom nekoliko važnih tjedana. Kako resetirati sve, zaboraviti na ovo i vratiti se na stare staze uspjeha. Lino Červar je zadužio hrvatski rukomet sa svim postignućima, ali sam odlučio da je došao kraj jednoj eri. Kostur glavnih igrača je i dalje tu, tako da tu bazu ne treba previše dirati, a za to nema niti vremena. Za nešto više od mjesec dana slijedi još jedan važan projekt, i za Savez i za nas na RTL-u koji nastavljamo dalje s rukometašima, a to su kvalifikacije za Olimpijske Igre. Novi izbornik neće imati lagan zadatak jer atmosfera za tako važne utakmice nije najidealnija. Igrat će se u Francuskoj, protiv domaćina Francuza, protiv Portugala i Tunisa i neće biti jednostavno. Ali rukometašima je rijetko kada bilo jednostavno. Vjerujem da će na kraju ipak izboriti plasman u Tokio.
Rukometno prvenstvo u Egiptu zbog pandemije zasigurno je najizazovnije sportsko natjecanje kako za sportaše tako i za novinare koji ga prate. Što vam trenutno predstavlja najveći izazov u ovim novim okolnostima?
Najveći izazov je ostati zdrav. Uz europsko prvenstvo za rukometašice u prosincu, ovo je prvo ovakvo veliko natjecanje nakon pojave pandemije. Dugo su u mraku tapkali i organizatori i mi kao vlasnici prava, nismo zapravo znali što očekivati i kako se postaviti, ali krenulo je. U Egiptu su česta testiranja, izolacija je od ostatka svijeta i velika je odgovornost na svima koji su tamo. Da se poštuju mjere i pravila kako bi sve funkcioniralo uz što manje problema. Organizatori su bili na mukama, još uvijek jesu, ali s obzirom da je jedina druga opcija bila da se prvenstvo ne održi, što bi značilo još jednu pobjedu pandemije, možemo biti zadovoljni sa svime.
Kako su izgledale i koliko su trajale same pripreme za jedan ovako veliki projekt?
Same pripreme počinju negdje u rujnu, nakon ljeta. Prvi preliminarni sastanci s očekivanjima, željama i potrebama. Prvo uzak krug ljudi, koji se malo po malo širi da bi u prosincu gotovo svi sektori RTL-a bili uključeni. S obzirom da je ovo važan projekt za cijelu televiziju, treba krenuti na vrijeme. I bez obzira na sve, uvijek se dogode neke promjene u zadnji čas.
Kako izgleda dan urednika sportske redakcije u vrijeme ovakvih natjecanja? Dio ekipe bio je u Aleksandriji i Kairu, na programu je i sportska emisija 'Vrijeme je za rukomet', pokrenuli ste i podcast... Koordinirati to sve zvuči poprilično zahtjevno. Odakle crpite snagu?
Da, radi se dosta više u siječnju nego u ostalim mjesecima, ali drago nam je da je tako jer to znači da smo vlasnici prava za ovako velika natjecanja posljednjih šest godina. Radi se svaki dan, na dan utakmice od jutra pa do ponoći, a već jutro poslije se počinje pripremati sljedeća emisija. voditelj Marko Vargek i ja sjednemo na početku dana, razradimo plan emisije i krenemo u proizvodnju. Najvažnije je koordinirati nekoliko strana – ekipu u Egiptu, kolege koje pod kontrolom drže sportski informativni program i nas koji smo zaduženi za projekt, ali s obzirom na iskustvo svakog siječnja, sve je uigrano i funkcionira. Pokrenuli smo podcast, ali ga kolegica Ivona Hemen zapravo uređuje i vodi. Posla je puno, ali ne žalimo se.
S kojim ste se sve preprekama susreli do sada na ovom prvenstvu što se tiče izvještavanja? Nedavno smo vidjeli da su Filip Brkić i Nikša Kaleb odradili javljanje uživo s balkona hotela jer nisu smjeli biti u istoj sobi. Je li bilo još sličnih situacija kojima ste ipak uspjeli doskočiti?
Kolegama je tek na letu za Istanbul otkazan vezani let za Aleksandriju, pa su neki morali prespavati na istanbulskom aerodromu. Kada tako krene trotjedni projekt, elan odmah padne. Pa kada ti organizatori kažu da rezultate prvog testiranja nećeš čekati dva nego više od 12 sati, sigurno ne pomaže. Ali svaka čast kolegama koji su nakon takvog starta odradili 'Romeo i Julija' javljanje s balkona uživo i na najbolji način doskočili toj nepovoljnoj situaciji. Nakon toga, ostale situacije ne zvuče tako strašno. Kao na primjer da niti njima, niti reprezentativcima sobe u hotelu nisu bile spremne kada su iz Aleksandrije preselili u Kairo pa su satima s koferima i stvarima čekali na recepciji. Ili to što su se Filipu i Nikši u Kairu mačke motale oko nogu za vrijeme prijenosa. S organizacijske strane na licu mjesta nije idealno, ali s naše strane, osmijeh je cijelo vrijeme bio na licima, a to je najvažnije
Zanimljivo je da ste i sami licencirani trener rukometa za mlađe dobne kategorije. Koliko vam to pomaže u poslu? Imate li trenerskog staža?
Trenerskog staža imam koju godinu, ali ne na ozbiljnoj razini. Uglavnom je to bilo u mlađim dobnim kategorijama, 14-godišnjaci su bili najstarija grupa koju sam trenirao. To definitivno pomaže u ovim rukometnim projektima da rukomet gledam iz nešto ozbiljnije perspektive. Pomaže li trenersko iskustvo i u ostalim situacijama u poslu? Jedino ako bih kolegama počeo zadavati kaznene sklekove kada se negdje pogriješi. Ali nismo na toj razini. Možda tek pokoji kazneni krug oko firme (smijeh)
Bavite li se i dalje, barem rekreativno, sportom?
Otkako sam prije nekoliko godina izašao iz rukometa u kojem sam bio i kao igrač i kao trener, ne bavim se možda toliko koliko bih volio. Bilo je tu neko vrijeme nogometa svake nedjelje s kolegama s RTL-a, ali i to sam nekako zapostavio. Jarunski nasip i tenisice za trčanje su jedan od prvih planova čim malo zatopli.
Posljednjih pet godina obnašate funkciju urednika sportske redakcije na RTL-u. Kako je tekao vaš poslovni uzlet?
Na RTL sam došao kao studentska ispomoć u listopadu 2008., tri mjeseca prije prvog rukometnog prvenstva koje je RTL prenosio, koje se igralo u Hrvatskoj, u siječnju 2009. Došao sam samo za taj projekt, ali čim je završio, tadašnji urednik sporta me pitao hoću li ostati kao student u sportskoj redakciji. Naravno da sam pristao, dvije godine kasnije sam diplomirao, dobio ugovor, postao standardni reporter, pa u 2016. i urednik.
Zanimljiva je i vaša 'sportska' postava. U redakciji su četiri muškarca i čak tri žene. U kojem segmentu sportskog novinarstva su bolji muškarci, a u kojem žene?
Nema tu podjele na muške i ženske segmente novinarstva. Možda eventualno na sportove i teme. Recimo Borisu više odgovaraju borilački sportovi, Ivoni košarka, Marku nogomet, Ines rukomet i tako dalje. Što ne znači da je taj sport isključen za sve ostale. Što se segmenata tiče, intervjui, javljanja uživo, reportaže dnevne ili tematske, svi radimo sve, ovisno o potrebama.
Iako se s vremenom vide značajni pomaci žene su još uvijek manje zastupljene u sportskom novinarstvu od muškaraca. Smatrate li da će se to uskoro promijeniti? Jeste li ikada i sami imali neke predrasude o ženama u 'muškom' svijetu?
U sportskom novinarstvu je jedino važno voliš li sport i želiš li se baviti novinarstvom. I to je to. Ako je odgovor na ta dva pitanja 'da', spol je apsolutno nevažan.
Družite li se i privatno s kolegama iz redakcije?
Ako ne računamo zatvorenu 2020. godinu, pokušavamo se naći nekoliko puta godišnje. Neobavezna druženja, rođendani, svadbe. Ne možemo u nijednom trenutku reći ''sutra ne radimo, idemo se provesti.'' Uvijek netko mora raditi. Nakon rukometnog projekta bi recimo uvijek bila zajednička večera. Ove godine ćemo ipak morati preskočiti, čini mi se.
Koja biste sportska natjecanja izdvojili kao najzanimljivija u svojoj dosadašnjoj karijeri?
Dva rukometna prvenstva u Hrvatskoj, svjetsko 2009. i europsko 2018. uvijek će ostati u sjećanju. Kao i recimo europsko nogometno prvenstvo 2016. koje smo kolega snimatelj i ja pratili u Francuskoj. Boksački meč Anthonyja Joshue protiv Aleksandera Povetkina u Londonu je također jedan od dražih terena.
Iako ste urednik često se i sami nađete u ulozi komentatora i novinara. Imate li neke rituale uoči prijenosa uživo? Koje sportove najviše volite komentirati?
Nema rituala osim dobre pripreme. U rukometu se najbolje osjećam, ali nakon što sam jednom prilikom komentirao i natjecanje u skokovima u vodu, mislim da granice s moje strane više ne postoje.
Jeste li ikada maštali o tome da se i sami okušate u voditeljskoj ulozi sportskih minuta?
Bilo je opcija ići i u tom smjeru. Ali nekako mi je i dalje draže biti glas u glavi kolega voditelja i javljati im se iz režije.
Uspješno balansirate između posla i privatnog života. U sretnom ste braku, a sa suprugom Anom imate i dvojicu dječaka, Frana i Matiju. Kako oni reagiraju kad vas vide na malim ekranima? Usmjeravate li ih već prema sportu?
Kod starijeg, 4-godišnjeg Frana, za sada puno bolje prolaze autići i superjunaci. I ako su u blizini, nijedna lopta neće odnijeti pobjedu u toj borbi za njegovu naklonost. A mlađi, 1-godišnji Matija, ionako samo kopira starijeg. Ali doći će vjerujem red i na lopte. Kada dođe vrijeme, pokušat ćemo ih usmjeriti da se u tim razvojnim godinama bave sportom, zbog svega što sport u tom razdoblju donosi.
Što ćete raditi nakon završetka SP-a. Kako ćete odmoriti od ove rukometne euforije koja je nažalost za nas prebrzo splasnula?
Prvo ću još nekoliko tjedana sigurno raditi. Na zasluženi odmor će kolege koji su bili u Egiptu, koji su gotovo tri tjedna bili odvojeni od svojih obitelji u ovakvim uvjetima, a mi ostali ćemo još neko vrijeme držati konce sportskog programa. A onda ćemo, kada se oni vrate, i mi malo predahnuti. Pokušat ću s obitelji otići na nekoliko dana izvan grada na odmor, ali o tome ćemo razmišljati kada za to dođe vrijeme.