Nakon svega što je ostvario, Roger Waters napravio je još nešto donedavno nezamislivo: ponovno je snimio album "The Dark Side of the Moon" Pink Floyda, s pridjevom "Redux". Tako je predstavio u sasvim različitom čitanju album koji je, otkad je objavljen prije 50 godina, postao jedna od najuspješnijih ploča u povijesti glazbe. Nije to ništa čudno za Watersa čija se solo karijera nakon razlaza s Floydima 1983. često činila kao borba s vjetrenjačama prošlog života i društva s kojim je radio.
Watersov "Redux" tako se pojavio ovog listopada kao mračna, distopijska, gotovo govorna inačica pjesama sa svima poznatog albuma koja itekako korespondira s vremenom u kojem živimo. S umjetničke strane Watersu se ne može poreći aktualnost, volja da prerađuje mitsku prošlost i da joj, koliko god živi od nje, ne pristupa kao svetom teritoriju koji se ne smije taknuti. Waters je "Redux" dvama ekskluzivnim nastupima predstavio uživo u londonskoj dvorani Palladium, a i tamo se uspio posvađati s dijelom publike. Posjetioci su ga mogli čuti kako čita s laptopa za stolom, zbog čega su neki i napustili dvoranu nakon što im je Waters poručio "fuck off" preko mikrofona. Na tragu obrade pjesme Floyda i videospota "Comfortably Numb" – koju je Waters kao dio "The Lockdown Sessionsa" iz vremena pandemije objavio pred početak svoje ovogodišnje turneje "This Is Not a Drill" – i "Redux" verzija "The Dark Side of the Moon" radikalno je drukčija, minimalistička, gotovo zagrobna verzija odavno poznatog materijala s očitim naklonom Leonardu Cohenu.
VEZANI ČLANCI
Drukčije ne bi ni imalo smisla, kao što ga nije imalo ni kad su Pink Floyd (bez Watersa), na turnejama od 1988. do 1994. svirali i daktilografski precizno odrađivali davne uspješnice u originalnim verzijama. Uostalom, vidjevši i jedne i druge, nekoliko sam puta napisao da mi je uvijek draže gledati Watersa bez Pink Floyda, nego Floyde bez njega. A upravo to pitanje, je li vam draži originalni "The Dark side of the Moon" ili distopijska nova verzija Rogera Watersa "Redux", barem danas, nakon 50 godina, otkrit će kojem taboru pripadate. Slično tome, pitanje se može postaviti i općenitije; volite li više koncerte Pink Floyda bez Watersa ili Watersa bez Floyda? Tek tu vidjet će se razlika u shvaćanju onoga što bi glazba trebala biti: živi i promjenjivi organizam kao kod prznice Watersa ili uljuljkujuće podsjećanje na davnu prošlost kao na turnejama Pink Floyda bez Watersa.
No, nije to nova dvojba. Waters je od početka sedamdesetih bio glavni ideolog i mislilac u grupi, koji je poput Petea Townshenda iz The Who i sebe i druge "maltretirao" kompleksnim i egzistencijalnim promišljanjima koja mnogi nisu do tada čuli u rock glazbi. Bio je i pretenciozan, ali to opet nije smanjivalo hrabrost i volju da istakne važne stvari, premda se pritom posvađao sa svima oko sebe. Tako je ostalo do danas.
Čak je i Nick Mason – bubnjar Pink Floyda kojeg smo početkom godine imali prilike gledati uživo na Zagrebačkom velesajmu – rekao da je "Redux" fascinantan kad mu ga je Waters dao na preslušavanje prije objavljivanja. Iako je baš Nick Mason primio zavidan broj "udaraca" od Watersa koji ga je često spominjao kao potkapacitiranog bubnjara, i on je bio svjestan da je Watersova vizija unikatna i ima težinu. Nije bolje prolazio ni gitarist David Gilmour, iako je glavni razlog svađe vjerojatno bila činjenica da su Gilmour i kolege zaštitili ime Pink Floyd i s njime nastupali godinama kao jedan od tržišno najuspješnijih proizvoda "industrijalizirane" svjetske scene od osamdesetih godina naovamo.
Veterani su postali novi prvaci po zaradama i sponzorskim ugovorima, a među njima je bio i Pink Floyd, ali bez odbjeglog Rogera Watersa, glavnog autora i čovjeka koji je po svim pravilima struke bio jedan od najzaslužnijih za njihov uspjeh. Posljednji put sva četvorica našla su se na koncertu "Live 8" u londonskom Hyde Parku 2005., a nakon izvrsnog nastupa na kojem se činilo da se nikada nisu ni razišli, optimisti su pomislili da je možda na pomolu i zajednička turneja. No, ništa se nije dogodilo, a nakon smrti klavijaturista Ricka Wrighta bilo je očito da su zakasnili.
Ni Waters nije ljenčario, naprotiv. Još otkako je u Berlinu nakon pada zida postavio svoju verziju spektakla "The Wall" tamo gdje je to bilo najlogičnije, s postavom rock zaslužnika kakva nije viđena od koncerta "Posljednji valcer" The Banda ili Live Aida. Waters je godinama kasnije održavao spektakularne turneje kojima je, djelomice i zasluženo, "svojatao" legendarne albume Floyda kojih je bio većinski autor, uz dužno poštovanje članovima grupe koji su sve to odsvirali kako je zapamćeno u povijesti rocka. No, Waters je, neporecivo, bio ključni razlog da ti albumi uopće i nastanu.
Održao je Waters i nekoliko sjajnih turneja koje smo imali prilike gledati i u Zagrebu ("The Wall" i "Us + Them"), ali ne i posljednju "This Is Not a Drill" ove godine, koju sam prošlog proljeća gledao u Budimpešti. U svibnju je čak bio i izravan prijenos koncerta s iste turneje iz Praga, koji su domaći poklonici mogli gledati u Cineplexx kinu, kao i mnogi širom svijeta. Sve te turneje i projekcije bile su rasprodane i upravo je to jedan od razloga Watersova utjecaja: jer ima utjecaja i zaleđe publike i kritike koja podržava čovjeka čiji stavovi ne idu niz dlaku općeprihvaćenima, a u stanju je riskirati premda mu nakon toga otkazivali koncerte kao u Frankfurtu ili Poljskoj ove godine. Dapače i sam će ih Waters otkazati, pomisli li da ga netko "stišće" da promijeni mišljenje. Poput Slavoja Žižeka, čim prozbori o Izraelu i Palestini, možete biti uvjereni da će nastati skandal o kojem će sutra izvještavati svi svjetski mediji. Isto će se dogoditi i ako snimi novu verziju albuma "The Dark Side of the Moon" jer, paradoksalno, izgleda da se antologijske izvorne verziju mnogi drže kao pijani plota – više nego sam koautor pjesama.
– Samo je jedan put i putujemo ga jednom – rekao je Roger Waters na kraju emotivnog govora prije bisova na koncertu u Areni Zagreb 2018. Upravo je to bio lajtmotiv turneje "Us + Them", kojom je borbeni Waters spojio pjesme, tehnološki spektakl, svirku, politički angažman i svijest da planet na svim kontinentima grca u problemima i puca po šavovima. Stara prznica čak je pustila i suzu iznjedrenu ovacijama pune dvorane u Zagrebu. Ono što mnogi nisu očekivali bili su ljudski lik i djelo Rogera Watersa, koji je hi-tech inscenaciju koncerta podložio svima razumljivim temama, jakim političkim angažmanom i podsjetio koliko su pjesme koje je pisao u vrijeme Pink Floyda bile socijalno i društveno angažirane.
VIDEO Mia Dimšić otkrila što misli o Aleksandri Prijović i pokazala talent koji će oduševiti fanove
Svaka mu čast na novim radovima. Gledao sam ga 2x na koncertima u Zg i bilo je spektakularno, pogotovo na Us&Them.