Ponedjeljak
Po tradiciji kršćanskog, islamskog i hebrejskog kalendara, ponedjeljak je drugi dan u tjednu, a po međunarodnom standardu ISO 8601 - koji je mjerodavan za ta pitanja - on je prvi!
Na zapadu on je svakako prvi dan radnog tjedna, ali u muslimanskim zemljama i, evo, Izraelu, opet je drugi...
Ono što je, međutim, svima zajedničko kada je ponedjeljak u pitanju, to je izniman prijezir prema njemu.
Elem, već prilikom prvog jutarnjeg paljenja radija voditelj je počeo s pričom o tome kako je ponedjeljak i da bismo, eto, trebali stisnuti zube. U idućoj rečenici nazvao ga je "sivim", a do kraja svoga bloka opisao ga je i kao "depresivnog".
Vijesti koje je taj neimenovani radijski voditelj prenio između tih obavijesti o danu u tjednu nisu bile, nota bene, ni malo dobre. Ništa od toga, međutim, njega nije tako pogodilo kao prosta činjenica da je danas ponedjeljak...
Nakon toga promijenio sam još nekoliko stanica, pratio objave na društvenim mrežama i osluškivao što ljudi govore, a svugdje je glavna tema - kao da je jedinstven događaj i da se ne ponavlja svakih sedam dana - bio taj nesretni ponedjeljak. (Evo ga, sad je sasvim slučajno postao i "nesretan"...)
Mora li početak tjedna - pitao sam se najkasnije tada - obavezno značiti i kraj svijeta?
Odgovor sam dobio čim sam došao na posao i od urednice dobio zadatak da napišem kolumnu u najmržoj mi formi - ovoj dnevničkoj. Proklet bio, pomislio sam, ovaj prvi dan u tjednu...
'Gj-Utorak'
Sjećam se da mi je prije nekih petnaestak godina utorak bio najdraži dan u tjednu. Nikakav petak, niti subota, već taj obični i naizgled dosadni utorak, a sve to zbog njegove uzbudljive noći koju bih obavezno provodio u genijalnom klubu Gjuro 2.
Zagreb svako malo iznjedri neko novo mjesto koje postane najbolje i obilježi jednu ili više generacija. Tako su to bili Kulušić i Lap za one generacije osamdesetih, Big Ben se pojavio devedesetih, a krajem tog desetljeća i početkom novog milenija; Medveščak, kućni broj 2, postao je nezaobilazna adresa za noćni provod. Ono što se utorkom događalo u onim uskim Gjurinim prolazima između prvog šanka i WC-a, te s druge strane između istog tog šanka i par izdvojenih sjedećih mjesta - odgovorno tvrdim, pa čak i pod kaznenom odgovornošću - bilo je nešto najbolje što je ovaj grad u svojoj povijesti noćnih izlazaka imao ponuditi. Taj neuobičajeni program utorkom, kao velika posebnost zagrebačkog noćnog života, započeo je kao okupljalište raznih kulturnjaka koji bi uz kvalitetnu muziku razglabali o knjigama i filmovima, ali vrlo brzo je prerastao taj hermetički zatvoreni krug intelektualaca te se proširio i na one intelektualce u nastajanju: studente fakulteta društvenih znanosti i one umjetničkih orijentacija, a koji su dijelili iste te interese samo nisu, eto, bili toliko dosadni... Barem to nisu bili dva sata iza pola noći!
Danas mi je utorak samo jedan dan u nizu, ali tih noći provedenih ispod zemljine površine u Gjurinim prostorijama, ispunjenim nekom magičnom energijom, sjećat ću se zauvijek, pa evo i sada, s posebnim zadovoljstvom.
Srijeda, 20h
Izašao sam s frendom na jedno pivo u Bulldog.
Srijeda, 20.30h
Naručili smo još jednu rundu…
Srijeda, 20.45h
'Konobar!'
Idući dan, nekad poslije podne
Probudio se na klupici u parku s ograničenim sjećanjem na protekla 24 sata.
Petak
Još otkad je Hrvatska pristupila EU te nam se tako, među ostalim, otvorila fenomenalna mogućnost da pogotkom 5 brojeva od 50, a zatim još dodatna 2 od 10, svaki tjedan osvojimo iznos od deset do devedeset milijuna eura, ovaj peti dan u tjednu provodim maštajući o tome što bih učinio kada bih, eto, zbilja dobio taj veličanstveni Eurojackpot. Popio bih kavu za 25 kuna u Kavkazu, doručkovao jaje na oko za 45 kuna u Broomu na Dolcu, parkirao u Horvatinčićevoj garaži bez da gledam na sat te na benzinskoj crpki točio do vrha...
Možda bih jednom, palo mi je na pamet, trebao i uplatiti tu srećku, pa da si i u stvarnosti, a ne samo snovima, mogu priuštiti jedan od tih luksuza koje nam centar grada svakodnevno nudi.
Subota
Subotnje jutro na zagrebačkoj špici započelo je s jednom dobrom vijesti. Ćiro Blažević bi, po najavi gradonačelnika Tomaševića, uskoro mogao postati "počasni građanin" Zagreba. Vijest se brzinom svjetlosti proširila od Charlieja u Gajevoj, preko Bogovićeve, Cvjetnog platza i Ilice, po cijelome gradu. Nitko od okupljenih šminkera sa špice nije imao ništa protiv, a službeno objašnjenje da mu ta čast pripada jer je kao najtrofejniji Dinamov trener, pogotovo uzevši u obzir onaj trofej iz sada već mitske '82., posebno zaslužna za promicanje položaja i ugleda Grada Zagreba, nagnalo je i one najveće skeptike, uglavnom dalmatinskih korijena, da na trenutak ustanu za svojih stolica i spontano zaplješću toj trenerskoj legendi dok je energičnog koraka prolazio kraj njih.
"Ćiro majstore!", uzviknula je jedna dobrodržeća gospođa, a on joj je preko cijelog trga poslao poljubac potvrđujući na taj način da je status "počasnog građanina" zaslužio ne samo zbog svojih iznimnih sportskih uspjeha, već i zbog ljudskih kvaliteta te džentlmenskih manira. Nešto čega u centru grada, složit ćete se, kronično nedostaje…
Nedjelja
Rano buđenje u nedjelju omogućilo mi je da nesmetano, štand po štand, obiđem cijeli sajam antikviteta na Britancu. Bez da mi pri tome, kao što je inače slučaj, biciklisti pet puta pređu preko cipele, bugarska obitelj u narodnim nošnjama i veoma raspoložena za trgovanje požuruje u razgledavanju starih predmeta koji se nadaju novom vlasniku i, bez silne nedjeljne gužve za vrijeme koje traje nemilosrdna borba mojih sugrađana da zauzmu mjesto u jednom od obližnjih kafića. Nije bilo ni - isto vrlo važno za napomenuti - domaćih celebrityja da skaču pred fotoobjektiv nekog starog fotoaparata koji se prodaje tu na sajmu, misleći da je to zapravo paparazzo koji ih želi uslikati za neku nemaštovitu portalsku rubriku...
Bilo im je prerano!
U toj opuštenoj šetnji sajmom pronašao sam ovaj stari vic, a koji poprilično dobro objašnjava stanje u zdravstvenom sustavu.
Kaže u tom vicu Mujo Sulji kako je jučer predložio Fati da se igraju doktora...
"I?", radoznalo će Suljo, "Što je rekla?"
"Pristala je!" pohvali se Mujo.
"Alal ti vera!", potapše ga Suljo po ramenu.
"Nema se tu šta čestitati...", brzo ga prekine Mujo, "prvo me natjerala da čekam dva sata ispred spavaće sobe, a onda je izašla i zakazala mi termin za 6 mjeseci!"
Dobar je to i, nažalost, istinit vic, koji svakako više vrijedi od svega ostaloga što su mi ovi preprodavači koji se prilikom određivanja cijena za svoje predmete drže kao da su kustosi u Louvreu, ovo nedjeljno jutro pokušali podvaliti...
Vic ima i nastavak koji kaže da je Muji bolje da idući put ode privatno.
"Skuplje je...", kaže mu Suljo, "ali i je i usluga bolja!"
Vic je, istina, star - zato se i može pronaći na sajmu starih stvari - ali opisana situacija u našem zdravstvu nažalost je još uvijek aktualna.
VIDEO Pogledajte fotografije snimljene tijekom boravka kraljice Elizabete u Hrvatskoj